razmisljajuci o formi teksta o djelu dona van vlieta vidjenog kroz vlastitu optiku, iako bez dioptrije ipak samo moju, licnu, najlicniju, ubrzo sam se nasao u poznatoj situaciji – moj dozivljaj odredjene umjetnosti ne nalazi sigurno uporiste u uvrijezenom misljenju ili opcoj ocjeni ili nekoj nazovi zvanicnoj kritici.
npr. izmedju onoga sto je mit, koji je izmislio sam umjetnik ili neko od njegovih prijatelja, saradnika ili sljedbenika i izmedju onoga sto je "faktografija" cesto je nejasna demarkaciona linija, a tako je to valjda u svacijem zivotu i djelu.
tako sam se opet nasao u laznoj dilemi i metodoloskom "problemu".
prije nego sto napisem svoj STRICTLY PERSONAL o konkretnom geniju zelim napomenuti na nekoliko vlastitih razmisljanja (radi se zapravo o stavu baziranom na licnom uvjerenju) sebe radi i zbog onih koje to zanima.
citati, pricati, slusati ili pisati o umjetnicima izvan konteksta njihove umjetnosti uglavnom je beskrajno uzaludan posao. ili, poci od ideje da je moguce prepricati i opisati nesto i time reci nesto vise o tome nego sto to samo za sebe govori u istoriji umjetnosti omogucilo je brojne unosne karijere ali vrlo malo smisla i istine.
govoriti o umjetniku izvan konteksta njegovog djela mozda moze imati moralnu tezinu, mada ne nuzno. medjutim, to zaista ne utice na kvalitet njegove umjetnosti. jasno, ukoliko je neko bio monstrum tesko cemo prihvatiti njegovo djelo makar bila i najveca umjetnost, ipak to djelo ce imati svoju vrijednost neodredjenu licnim profilom i privatnim zivotom samog autora.
za mene je sekundarno da li je npr. don van vliet bio genije, ekscentrik, egocentrik, egoist, zanesenjak, duhovni ili muzicki roditelj Toma Waitsa ili Nicka Cavea, pasionirani ljubitelj faune i flore, ludjak, humanista stoljeca, altruista ili bilo sta osim: autetnican muzicar, autentican pjesnik i autenticar slikar, ergo – autentican umjetnik.
ono sto mi je najvaznije je moj dozivljaj njegove umjetnosti i efekti koje je ta umjetnost ostavila na mene u smislu uticaja na vlastiti sistem vrijednosti i pogled na svijet i na umjetnost, kao i dozivljaj svakog drugog umjetnickog djela nakon iskustva umjetnosti dona van vlieta.
thelonius monk je rekao, a postoje indicije da i nije vec da je to rekla laurie anderson, i obratno, da je pisati o muzici kao i plesati o arhitekturi. skromno bih dodao ovom prigodom da ne mozemo svirati o muzici, a govoriti – moramo.
kao sto umjetnici izrazavaju svoju umjetnost svojim djelima tako i oni koji tu umjetnost percipiraju imaju potrebu i pravo na vlastitu recepciju i djela i njegovog tvorca i na ekspresiju u tom smislu.
sve sto osjetim, mislim, kazem, napisem ili sanjam o umjetnosti uvijek je do kraja subjektivo, posve privatno. a svi koji teze objektivnom sagledavanju umjetnosti i njene vrijednosti su mi sasvim u redu ali i posve dosadni jer mi u pravilu ne govore nista znacajno i vazno. paradoksalno, najvise nalazim interesantnog za sebe u emotivno obojenim, mahnito afektiranim i licnim stanovistima utemeljenim na vlastitom iskustvu i dozivljaju neke umjetnosti.
naravno, ne racunam uvide koji su bazirani na nesposobnosti uvidjanja osnovne kvalitete nekog umjetnickog djela. za eventualno "vaganje" umjetnosti ipak je potreban precizan instrument a ne kantar. pri tome ne mislim iskljucivo na intelekt i obrazovanje vec prvenstveno na sposobnost osjecanja. bez te sposobnosti nema ni umjetnika, ni umjetnickog djela, niti iskustva umjetnosti.
100% BESPLATNO I BEZ REGISTRACIJE… nije nikakava prevara provjeri http://www.balkandownload.com NAJNOVIJA MUZIKA I FILMOVI POTPUNO BESPLATNO ZA SKIDATI
Moram reci ovde, jer nema dalje (mogucnosti), da prepoznajem mnoge citate Ive Andrica, davno, davno zapisane.
Vreme je za ponovno citanje…