beats by dre cheap

status post (prigodni schizo blog)

kad bi glupavi fb bio bar bogdu smisleniji ovaj tekst bih pisao kao svoj status, ali s obzirom da fb sluzi prvenstveno projiciranju s ciljem uljepsavanja a u svrhu uzaludnog pokusaja optimiziranja vlastitosti za druge isti nam u ovom casu nije potreban pa cemo pseudo nadahnuce iskoristiti na ovoj virtuelnoj lokaciji.

stiglo je proljece, zvanicno. evidentno, jer danas sam bio najblize pijanstvu u posljednjih ko zna koliko godina. sve je krenulo sa obrazli sljivom. dogovorila se nova umjetnicka avantura koja vec sutra zapocinje, a bozidar je donio na dar maksuziju, dedo pek'o. i tako krenu spontana pijanka. haj' zivio, haj' jos po jednu, haj' ispisnu, haj' oprostajnu, haj' protokolarnu. e, haj'mo sad negdje drugo i tako od kafane do kafane. za moje antialkoholicarske uzuse bi to i previse, ali ipak ostah trijezan, mada blago pripit ali i dalje vodja u sebi. uhvatila me draga i mogu vam reci drzala me iznenadjujuce dugo. mislim na onu slatku alkoholnu euforiju. a ako ste pomislili da ce ovaj posve prozaican razlog biti povod moje pisanije niste se prevarili, ali ste pogrijesili jer sam upravo odlucio pisati o necemu drugom.

iz meni nepoznatih razloga sjetio sam se nekoliko ratnih anegdota sto vazne su za temu o kojoj pisati zelim ali upravo sada ne mogu. ono o cemu zelim i mogu je narociti osjecaj koji dolazi s proljecem - sam od sebe prostruji nasim tijelima. sunce donese novo svjetlo u nase dosadno sive krajolike zivota, svakodnevnica postaje zivopisnija i zanimljivija.

sto bi rekao moj postovani ortoped: ne znam kako ljudi koji ne piju podnose zivot. rece to, onako, usput, nakon ne sjecam se kojeg reponiranja ne znam koje, lijeve ili desne, ruke.
lezeci tako u bijeloj prostoriji sa pogledam cvrsto uperenim u bijeli plafon iznad sebe, slusao sam doktora i osjecao kako nakon doslovno najstravicnijeg bola kojeg sam ikada dozivio nadolazi cudna ugoda zahvaljujujuci banalnoj cinjenici da je najgore proslo. moja svijest se pocinje radovati jer je okean strave jos jednom preplivan. tijelo samo za sebe likuje sto se otislo u onostrano i vratilo na isto mjesto, na isti bolnicki lezaj. paradoksalno i apsurdno, bol nas cini apsolutno svjesnim vlastitog postojanja. nimalo ponosan na prezivljeno, nastavio sam zuriti u bezlicnu plohu i slusati glas doktora koji produzi, vise za sebe, naglas rezimirati proteklu noc - nisam se napio ali se nisam naspavao.
sada, dok, nenaspavan, pripit tipkam ove retke sjecam se da je moja razdraganost poslije svakog novog zavrsetka "namjestanja kostiju" bila najslicnija onoj sto donosi nekoliko casica alkohola. sve ponovo dobija smisao i zivot je zanimljiv i uzbudljiv. sretni smo sto smo zivi.
a onda dolazi gips koji nazalost ne zamrzne ekstaticno stanje u kojem smo se na vlastito zadovoljstvo nasli, vec donosi fiksaciju besmislene svakodnevnice, ispraznog trajanja u ocekivanju nove euforicne, proljetne, epizode.

odilon redon, spring, 1883.

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
http://kolporter.blogger.ba
19/04/2013 01:30