beats by dre cheap

nepravde neprebol (hula blog)

da, ostala je bol. ali vise ne boli tijelo koliko boli pomisao. dijalekticar u meni ocajno trazi nesto dobro u okeanu loseg koji se izlio, i poput cunamija, stihijski beznadezno preplavio sve u meni. tesko je zadrzati vjeru u smisao kada se bizarna nesreca dogodi, jer takva besmislica razoruzava intelekt i mori dusu. sve i da sam sam kriv za trenutak nesrece koji ce odjekivati u meni dok sam ziv, zar je smisao u tome da patim nezasluzeno dok gledam kako sredjen i uredjen ratni zlocinac sa ekrana kao napamet naucenu nabrajalicu ponavlja istu morbidnu pjesmu oslobodjenu svake poeticnosti i muzikalnosti - valjda tako zvuci svaka groteskna laz koja se u bjesomucnom ponavljanju pokusava pretvoriti u istinu. takva me je pjesma otjerala u rat, ta himna zla je zamijenila moje knjige i muziku za pusku i detonacije.

sjecam se da sam odmah, u prvim trenucima nesrece, izmedju ostalog, pomislio: prati li iko ista gore na nebu? zar od toliko gadova i zlikovaca bas mene da zapadne apsurdna nesreca kao kazna za ko zna koji grijeh? i tada sam manihejski vjerovao da se sve desava s razlogom, iako je jedan dio mene zelio huliti drugi je toliko patio da nisam imao snage postaviti Bogu pitanje: znam da nisi moj sluga pa da ispunjavas moje zelje i skrbis o meni, ali ako ja ovoliko patim, odn. ako sedmicama trpim bolove i muke, pa makar to bila i neka kazna za nesto, pa makar i sam bio odgovoran za stanje u kojem se nalazim, kako onda ubice djece sjede u celiji i gledaju televiziju? gdje su ima rane, slomljene kosti, odakle im razum kad im je savjest necista? zasto sam ja budan a oni spavaju? znam da gore nema nikoga da bdije nadamnom, znam da je teodiceja skolasticki nonsens. ako neko odozgo ipak gleda onda je vaskoliki zivot besmislena perpetuacija dizajnirana s ciljem da apsolutu, nepokretnom pokretacu, Stvoritelju svega i Gospodaru svih svjetova, parakosmicku usamljenost ucini manje praznom i dosadnom.

ne, nije svaka nepravda ista. niti je svaka nesreca podjednaka. stradati u saobracaju nije isto sto i biti silovan sedmicama. slomljene kosti nisu isto kao i ubijeno dijete, zato sam sretni nesretnik. ipak dodje tako trenutak kada u nama nesto vrisne na nebesa, na vidljivi i nevidljivi svijet. na sve, jer naizgled nije ostalo nista. a onda se covjek pribere, sabere i oduzme, odvadi od sebe i svoje i tudje, i objektivno i subjektivno, i krene dalje, jer staza njegova lezi pod njegovim nogama, cak i kada hodati ne moze.

put me zaziva da ga slijedim, da krenem, da nastavim dalje, jer jedino se putujuci dolazi na kraj puta. i tako, covjek ustane i kaze: idemo dalje, i nastavi nesigurno koracati, sam, u novi dan, u ostatak zivota. pomireniji sa sobom i sa svijetom i sa Bogom kao idejom, racunajuci da stvari i nisu tako i toliko lose kako se cine, vjerujuci, uprkos bolu i nepravde neprebolu.

nastavit ce se

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
http://kolporter.blogger.ba
07/04/2013 15:33