BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

26.05.2012.

in trutina / dulcissime / ... (blog mindset)

17.05.2012.

raoui (blog mindset)

16.05.2012.

silence is sexy (privatna poruka)

pozeljeh se sakriti u tisini bloga moga. jer blog je moja proza i moja poza. moja drama i androidna dama. tisina skriva mogucnosti i za vrisak i za sapat, za sretan put snova na sljedeci sprat. i svugdje oko mene je mali veliki rat u kojem nikom niko nije brat dok svi su braca poderanih gaca.
tisina spremna i za plac i za trac.
siguran sam sakriven u tisini.

Slika: Paul Signac, Dimanche

09.05.2012.

RUBA (refugee blog)

ponoc je prosla. rano ujutro odlazim iz grada antakya u hatayu. posljednja cetiri dana proveo sam putujuci duz tursko-sirijske granice obilazeci izbjeglicke kampove. sretan sam da sam imao priliku vidjeti sve sto sam vidio iako sam vidio ogromnu nesrecu ljudi koji se jos uvijek nisu prestali smijati, mada sam vidio i neke koji sasvim sigurno nikada vise nece biti sretni. razruseni zivoti. vecina ih je dosla u tursku bez da su ponijeli bilo sta sa sobom. sjetio sam se zasto sam kao dvadesetinestogodisnjak radije izabrao mogucnost da bilo kojeg trenutka bilo kojeg dana sretnem kursum ili geler nego da zivim istrgnut iz korijena i presadjen negdje gdje ne pripadam u nadi da cu cvasti bez sunca i bez vode. ali to u ovom trenutku nije vazno.

juce, sam se vratio u yayladagi, potpuno neplanski vozeci iz reyhanlija jer smo dobili obavijest da je jedan lokalni pjevac i krijumcar nakon sto je pusten iz zatvora prebjegao u tursku i da je na putu za yayladagi. Z je bio od pocetka u deficitu sa materijalom potrebnim za seriju portreta izbjeglica koje je trebao uraditit za francuski le monde, i eventualno pokusati uraditi video prilog. ulazak u kampove je strogo zabranjen novinarima a narocito fotografima, tako da smo zahvaljujuci dolasku erdogana u kamp u kilisu bili u prilici uci bar u taj kamp. inace smo radili u neposrednoj blizini kampova ili smo isli u posjetu izbjeglicama koje zive u privatnom smjestaju kao sto je bio slucaj u reyhanliju.

nakon sto nam je nas fikser Mahmoud javio za pjevaca tek pustenog iz zatvora odlucili smo vratiti se u yayladagi u kojem smo vec prvog dana zamalo uhapseni jer smo htjeli prokrijumcariti opremu u kamp a onda pokusati uci kao posjetioci. plan se pokazao krajnje naivan ali jednostavno smo morali poslusati fiksera, jer on zna - mi ne znamo.

nakon sto smo sreli pjevaca, Z je fotografirao njegovog brata umjesto njega, a njega smo snimili u interpretaciji njegove poeme. dobro je pjevao, ali je isto kao i njegov brat izgledao kao krijumcar i probisvijet a ne kao pjesnik i pjevac, zapravo ni nalik umjUetniku. mozda ga je zivot natjerao da bude ono sto zivot hoce a ne sto bi on zelio. kakogod. u toku foto, video i audio sesije saznali smo da ce ispred ulaza u kamp biti organizirani protesti. bilo je zanimljivo snimiti i demonstracije kao dogadjaj.

u toj opstoj gunguli u kojoj se desavao i svojevrsni igrokaz u kojem su sa plasticnim puskama ubijani civili, a sve su to na autentican nacin izvele same izbjeglice, prisla mi je jedna djevojcica. nakon sto sam je fotografirao, kao amater, naravno, i to dok sam snimao zvuk potreban za video, poklonila mi je osim osmijeha princeze i narandzu. vec sam njen pogled mi je bio dovoljan da pomjeri osovinu moga bica, a osmijeh me je razoruzao i na neki nacin ponizio jer je to bio divan osmijeh sretnog djeteta, koje zapravo nema nikakvu buducnost, a kada mi je pruzila narandzu vise nista nije ostalo od mene. postao sam malen i nistavan. beznacajan pred bicem vecim od mene. njena humanost je bila porazavajuca. svi moji problemi i nedace, kojih kao i svako drugi imam vise nego previse, su izgledali kao pateticno prenemaganje, i njihov je jedini znacaj bio sto su bili moji problemi. ali pred mene je stala djevojcica, naivna i bezgresna, djevojcica kojoj je zivot, personificiran u diktatoru i zlocincu asadu, uzeo sve ucinivsi joj kosmicku nepravdu. ali nju zlo nije ucinilo zlom. odrzala mi je lekciju, izgovorila koan, ali nisam dozivio prosvijetljenje vec bol koja i sada dok ovo pisem traje. nisam sasvim siguran sta mi se zapravo desilo. znam da sam bio totalno zbunjen. nisam se snasao. nisam se cak sjetio ni da pitam kako joj je ime. u guzvi sam je trazio pogledom a ona se nekoliko puta pojavljivala ocigledno trazeci me i pronalazeci. na kraju sam otisao. morali smo dalje. vozio sam auto koje je vozilo mene, potpuno odsutan pokusavao sam da se saberem i da se dozovem. sjetio sam se da pitam Mahmouda da li mozda zna kako se zove. srecom, znao je njeno ime.

rekao je da se zove Ruba.



03.05.2012.

pismo samom sebi (blog solipsizam)

blog je moje svjetlo i moja tama.

nakon svih ovih godina shvatio sam da ovako pusto virtualno mjesto zapravo nudi sve sto sam oduvijek zelio - pisati samom sebi. dovesti u jezik za sebe ono sto mnijem, snijem i od sebe samog krijem. izvesti na svjetlo iz dubokog mraka podsvijesti i nesvijesti ono sto me tjera iz dana u noc.

sada kada su tzv. drustvene mreze popularna okupljalista, blog je kao stara poluprazna kafana u kojoj stare musterije imaju svoje mjesto. internet dnevnik je genijalna stvar narocito ako moze biti ono sto je blogger danas - svratiste za zalutale na google pretrazivacu, slucajne prolaznike i putnike namjernike.

pisem samom sebi javno a bez straha od stalkera i njima slicnih sve i da pohode moju jedinu trajnu virtualnu adresu. okruzen zidom cutnje bez refleksije pisac internet dnevnika - bloga - moze sacuvati autenticnost i narociti intelektualni autizam koji je neophodan da bi covjek sacuvao za mentalnu higijenu presudan proces netaknutim - mijenjati se ali samo u odnosu na samog sebe, ne i u odnosu na druge. jer uz uglavnom povrsne, nezanimljive i, rijecju, suvisne komentare covjek nuzno htio ili ne pada u odredjenoj mjeri pod uticaj istih. cak i u slucaju da se greskom ili pukim slucajem desi da neko napise neku opasku u duhu i smislu onoga sto komentarise, i cak i da je taj prilog na ovaj ili onaj nacin konstruktivan, to ipak utice na daljnje putovanje, pa cak i da je lutanje, vlastitim intelektualnim lavirintom u kojem putnik budna oka moze ugledati sto cuda, jer je skoro svako cudo na tom putu dragocjenije od izlaza koji nije zapravo ni vazan. vazan je sam put. vazno je putovati.

putovati svojim unutrasnjim svijetom. mozda to moze nekome izvana izgledati kao zivot vodozemca u terariju, ali i u tom slucaju nije bitno. skoro pa nimalo je vazno za tog vodozemca kako drugima izgleda sve dok to sto vidi neko drugi ne dopire do njega. on zivi svoj vijek bez ocekivanja da ce biti shvacen, prihvacen ili nesto trece, nesto vece i sve dok to tako protice i tece nista mu se ne namece jer je savrseno sam sa samim sobom.

ako razmislim dobro, i jos jednom bolje, znam da je to najvaznije, dok je sve drugo sekundarno ili manje bitno. zato sam odlucio hitno, posvetiti se sebi samom da ostane za mene trag moj da se mogu ponovo naci kad se sljedeci put izgubim bludeci lavirintom svoga bica u traganju za svim onim divnim i zavodljivim stvarima koje ne postoje, sto ih ne cini manje stvarnim - sve dok o njima mislim i dok ih trazim one za mene jesu.

zaista je divno pisati samom sebi jer covjek ne vodi konto o tome da li je bio dovoljno jasan, da li je na vaznim mjestima bio precizan. meni samom je posve jasno sta sam napisao i uvezi sa cim i na sta se napisano odnosilo. nemam straha da li ce neko dokuciti ili pogoditi na sta aludiram i o cemu zapravo pricam. saljivi pasazi ce uvijek biti nepogresivo duhoviti i nijedan nece biti docekan blaziranim izrazom ili tupoumnim komentarom. savrseno!

cini se kao validna deviza da je svijet lijep ukoliko otkrijes njegovu ljepsu stranu, a odavno znam da je razroki francuz mozda bio slabovidan ali je nepogresivo opazio da su pakao drugi. i tako u svom nebeskom kraljevstvu na zemlji mogu nizati partije do mile volje, referirati na sta pozelim bez bojazni da cu ostati neshvacen. a sto je najljepse od svega ne moram svoje pismo, niti jedno slovo, prilagodjavati bilo kojem zamisljenom, pretpostavljenom, virtualnom citatelju, jer pisem samo samom sebi. ali to sam vec rekao.

kasno je. hipnos mi je otskrinuo vrata svoga carstva i ja kroz uzani prolaz vidim krasan prizor sa druge strane - sebe bez vlastitosti i bez ega i super-ega - samo svoj id entitet kako bludi sarenim krajolikom. srecem slicne sebi i sve one za koje sam mislio da postoje na ovom svijetu a skoro nikada ili vrlo rijetko sam ih sreo. velike ljude koji mi pomazu da postanem i ostanem i sam velik. ljude cija sirina bica obavezuje i moju malenkost da budem sirok kao more spreman prihvatiti svaku ideju kao ladju i pustiti je da slobodno plovi klizeci prema zeljenoj destinaciji, bez kormilara i kompasa, nosena samo strujom u poznatom pravcu koji ja sam treba tek da otkrijem.

prekasno je da se vratim. presao sam prag i hipnos razvlaci svoje lice u siroki osmijeh docekujuci me u svom domu. osjecam da sam dobrodosao u kucu svjetla sakrivajuci se od mraka dana danasnjeg. masem vam i laku noc zelim dok se tiho zatvaraju vrata.

03.05.2012.

htjedoh napisati nesto pa se sjetih da sam to vec ucinio (blog repriza)

28.09.2010.
pokojniku nema ko da pise (ad hoc blog)

blogger je out vec neko vrijeme, i to je vise nego ocito. mozda je i dalje najposjecenija internet adresa u Bosni i Hercegovini, ali se vise bilo sta bitno na bloggeru ne desava. tu i tamo neko nesto zanimljivo objavi ali sve u svemu beskrajno je dosadan.
sustina bloggera je oduvijek bila, bar za mene, komunikacija. iako ne ostavljam komentare vec neko vrijeme, drzim da nisam sasvim virtualno asocijalan. jasno, ucestvovanje u virtualnim drustvenim aktivnostima nije sipanje ili pisanje (sta cu? volim anagrame!) infantilnih komentara.
za mene, bijeda bloggera se danas najbolje zrcali u cinjenici da vise nemam skoro pa nimalo volje da bilo sta na ovom mjestu kazem. mozda i zato sto odavno nema skoro nista zanimljivo procitati.
Objavio/la kolporter u 14:36, 4 komentar(a), print, #

04.04.2012.

11541 (privatna poruka)

6. april, dan pobjede nad fasizmom i prvi dan slobode Grada Sarajeva nakon 4 godine okupacije fasisticke njemacke i domacih izdajnika. Dan Grada Sarajeva je izabran za pocetak brutalne agresije i opsade Sarajeva. fasizam je ustao iz groba i krenuo svom zestinom na Grad Sarajevo i njegove stanovnike. u toku kravave opsade Sarajeva srbo-cetnicke paravojne formacije su koristile sva njima dostupna sredstva da ubiju sto vise djece i odraslih. epilog je zastrasujuca brojka od 11541 ubijenih, od kojih je preko 600 djece. ranjenih je bilo nekoliko puta vise, razaranje i psiholoske posljedice na zivote prezivjelih niko nije izracunao.

Sarajevo je kako tako prezivjelo, i svi mi koji smo prezivjeli, i koji smo branili svoje ulice duzni smo se sjecati onih koji su ubijeni, ako nista drugo jer niko od nas prezivjelih, ili je prikladnije reci promasenih, nije 11542. bila je to pirova pobjeda ali ipak pobjeda nad fasizmom, i Sarajevo je opet prezivjelo, iako tesko ranjeno, osakaceno.


nazalost, mnogi gradovi u toku barbarske agresije nisu bili te sudbine. gdje su usle srbo-cetnicke horde tu su bili logori, masovne egzekucije, silovanja, i kakva sve ne zvjerstva nad neduznima. danas cujemo da su se svetili ustasama i/ili turcima. ne znam ni za jedan slucaj ubijenog ustase ili turcina u periodu 1992. - 1995. propaganda i specijalni rat protiv Bosne i Hercegovine nikada nisu prestali - jos uvijek traje rat koji se protiv ove zemlje uspjesno vodi, samo sto se vise ne puca sa brda, vec sa portala, facebooka, i ostalih javnih (imam potrebu napisati: sanitarnih) lokacija.


djeneral nam je razvukao pamet i ta razvucena pamet puca po svim savovima nesposobna da pojmi razmjere mrznje i neprijateljstava kojima smo i danas okruzeni, cak  i nakon genocida koji se sprovodio sistematicno i sa punom svjescu i voljom da se pobiju svi koji nisu srbi, cak i oni srbi koji ne ubijaju i ne mrze druge.


danas Branioci Sarajeva nisu nikome bitni, cak ni sebi samima. danas oni koji su dali svoje zivote da u Sarajevu ne bude ubijeno 11542 ili puno vise neduznih presucuju svoje herojstvo (heroj je svako ko se skoro pa goloruk borio za slobodu i prezivio).


danas smo svi mi, koji smo promaseni, nijemi svjedoci i spomenici pobjede nad fasizmom u periodu 1992. - 1995. umjesto da budemo ponosni i hodamo visokog uzdignutog cela cekamo da nas proglase krivima jer smo prezivjeli i jer smo svjedoci i zivi spomenici.


sjecanje, za mene, nije stvar izbora. kao ni za sve one koji su voljeli nekoga od 11541. moram se sjecati da ne bih zaboravio, jer moram pamtiti da bih jednog dana oprostio. "jer onaj koji oprosti je najveci".


dan oprosta je daleko. oni koji su ubijali ne osjecaju grizu savjesti niti bilo kakvo kajanje, vec samo zal sto 11541 nije 111541. zato ja koji nisam 11542 zelim da se sjecam, ali se istovremeno pitam za koga i zbog cega su poginuli moji saborci braneci svoj Grad. pitam se jer znam da sam ja prezivio a oni nisu. pitam se jer sam sa ljiljanima na remenu i u srcu odbranio bar sebe, a oni eto cini se kao da nisu dobili nista a izgubili su sve.  


branioci kojih je ubijeno puno manje nego civila ginuli su podjenako i kao civili i kao vojnici u borbi. ubijali su ih, i kada nisu bili na liniji odbrane Grada, u krevetima, na ulicama i gdje su god stigli.


sve ovo pisem jer osjecam kao da su mi ti mrtvi blizi nego zivi sa kojima dijelim ovaj Grad i Bosnu i Hercegovinu. mozda zato sto je smrt neoboriva cinjenica, konacna i porazavajuca. ponekad mislim da je smrt nagrada jer ne moraju da gledaju sav jad i bijedu i ponizenje koje danas zivimo.


cijeli svijet je lezerno posmatrao kako nas ubijaju cekajuci valjda da nas sve ili dovoljno pobiju. medjutim i svirepi psihijatar i svi ostali su zaboravili da je macka jaca i hrabrija od psa kad je ovaj  satjera u cosak. tako smo se odbranili - braneci svoje kuce u strahu da nas ne ubiju. kao macke stjerane u coskove, da bi danas gledali kako misevi kolo vode a psi i dalje oko kuce hodaju.

04.04.2012.

11541

11541

22.03.2012.

zavrseni krug (blog re-action)

prolazim kasno nocas ispred Parlamenta Bosne i Hercegovine i posmatram bivse borce kako su zalegli u znak protesta. spavaju. poredani jedan pored drugog u vrecama za spavanje. jos se jasno sjecam kako je spavati na otvorenom u vreci za spavanje, vrlo slicnoj vreci kao sto su one ispred Parlamenta. nocas je bitno bolje, ne puca i niko ne kani nikoga ubiti, pogotovo ne na spavanju. napredovalo se za ovih pa skoro tacno dvadeset godina borbe za nista. jer smo se borili za istinu i pravdu. a ni istinu ni pravdu nismo izborili. imamo samo mir, ali ne i slobodu. ukoliko sloboda nije biti slobodan otici negdje ili imati malo vise od spavaca ispred Parlamenta. prije dvadeset godina su protestanti na istom ovom mjestu stajali, a danas leze. nisu to nikakvi zmajevi nego oronuli veterani kojima nista pametnije nije preostalo nego da legnu i u doboki i crni san utonu. i to je borba. za njih izgleda jedina moguca. ubogo je njihovo vitesko kljuse a ni maca niti koplja nemaju. imaju samo sebe a oni sami nista ne vrijede. nadam se da lekciju naucenu u ratu nisu i nece zaboraviti - zajedno su jaci ma kako slabi bili. presli smo dug put do nicega. laku noc pameti, iako znam da odavno nisi budna.

u isto vrijeme na skoro pa istom mjestu ili da budemo precizniji vrlo blizu, jedan bivsi borac, sada vec i zvanicno bivsi, zavrsio je, ponizen i namagarcen, svoju skoro pa cetrdesetosmocasovnu borbu sa vlastitom savjescu. borba je bila zestoka i kratka. jucer je ustao, danas vec cucnuo, a sutra vec zalegao. kao i oni borci ispred parlamenta. s tom razlikom da je to njihov vid borbe a njegov je cin zalijeganja cin kapitulacije, odn. konacnog zavrsetka borbe.

cesto cujem kako se prica a pricao sam i sam u sta se to SDP pretvara, jos od odlaska Nijaza Durakovica, a u posljednje vrijeme sve cesce. nakon epizoda i konacnog sramnog raspleta sa Emirom Suljagicem i zeljkom komsicem mozemo samo govoriti o tome u sta se SDP pretvorio - u monstruma, zastrasujuceg parapolitickog mutanta. da se razumijemo, zeljka komsica nikada nisam smatrao intelektualcem i politicarem velikog formata, ali je bio simbol cestitosti na domacoj politickoj sceni a sto je jos vaznije simbol jedne ideje. znam i da je na poziciji na kojoj ne moze previse toga napraviti samostalno, tako da nije ni cudo sto je Emir Suljagic uradio vise na reformi obrazovnog sistema za godinu (pri tome ovaj put uopste ne mislim na neuspjeli pokusaj da se izbaci iz prosjeka opsteg uspjeha ocjena za vjeronauk, a ne da se isti ukine kao sto su mu "vjernici" maligno spocitavali, vec na citav niz drugih konkretnih akcija) nego zeljko komsic za pet u svojoj domeni.

naravno, sustinska razlika je u tome sto je Emir Suljagic castan i sa dovoljno samopostovanja pa nije anonimno poslao metak nekom iz islamske zajednice ili cericu osobno sa porukom: okani se politckog zivota ili ce te stici ruka pravednika ciji je posao da to bude. niti je po svaku cijenu zelio ostati na polozaju i u stranci. otisao je a svi koji ga nisu podrzali iz SDP-a, a nije iskreno i javno koliko mi je poznato skoro pa niko, su prodane duse. dakle svi. ukljucujuci i zeljka komsica koji je poslusao glas savjesti i vrisnuo, a onda je sam sebe zadavio kao zmiju. i ne bi to bio problem da on nije kako sam vec rekao simbol, a ne neki konkretan politicar. smrt jedne od nekoliko rijetkih pozitivnih persona na politickoj sceni, i ideje da je moguce biti posten i politicar u isto vrijeme je golem, pregolem gubitak. jer mnogima je bio slamka u politckom mulju. infinitezimalna nada da se moze izaci iz gliba i osloboditi mraka i totalitarizma kojem sve politicke partije koje su bile ili su sada na vlasti teze u ime naroda i u ime demokratije. u ime vjere i nacije - korupciju, pronevjere, manipulacije i klasicne otimacine da i ne spominjem.

sada vec zeljko moze da odahne, mozda cak i tesko uzdahne. u svakom slucaju neka se pokusa malo odmoriti. neka ode na koncert gorana bregovica i neka uz zvuke truba i leskovackog urnebesa u muzickom izdanju razmislja o svojim saborcima, o svojoj izgubljenoj mladosti i hrabrosti, mozda se sjeti i onih boraca sto spavaju pred Parlamentom, u vrecama za spavanje. dok oni budu zivi u vrecama on neka sa stranackim kolegama sjedi na stolici za veoma vazne osobe, a takvih veoma vaznih ce sto dzabe sto za pedeseta maraka biti barem hiljadu u zetri, puno vise nego spavaca ispred Parlamenta. to je saldo. to je epilog. i zlatni ljiljan na koncertu gorana bregovica krajem marta 2012. pitam se hocu li mu halaliti? halalosum.

ne znam da li cu izaci na sljedece izbore jer ne znam da li cu imati za koga glasati. ali jedno sigurno znam - ako izadjem na izbore za koga necu glasati. necu glasati za SDP a glasao sam u zadnjih preko dvadeset godina i previse puta. necu i to upravo zbog principa. iako sam uvijek glasao za najmanje lose u skladu sa vlastitom procjenom, za SDP necu jer njima principi nisu vazni, a meni jesu. kada su usli u koaliciju tzv. platforme sve se dalo naslutiti. ali se moglo opravdati cinjenicom da se zeli uci u vlast kako bi se moglo nesto konkretno uraditi.

znam da komsicu, a pogotovu SDP-u moj glas ne znaci previse. ali meni znaci. mozda komsicu ne znaci nista ni to sto mu jedan ili vise boraca nece vise nikada dati svoj glas, ali njima je on znacio mnogo. ali sada vise ne.

06.03.2012.

peace is not freedom (blog mindset)

"Bosnia doesn't need peace, Bosnia needs freedom."
Zaim Imamovic Commander of Gorazde

01.03.2012.

u sumrak dana nezavisnosti (privatna poruka)

prazan dan ispunjen sjecanjima na zaboravljeno vrijeme. nista narocito lijepo oko mene i u meni osim zadovoljstva cinjenicom opstanka. sa suncem u lice koracao sam ulicama Sarajeva evocirajuci uspomene. pateticno.

zivot ide dalje hraneci se podjenako istinom kao i nepravdom i lazima. vrijeme se zaustavilo i zauvijek stalo. nepoznati ljudi na poznatim mjestima - mora da sam jedino ja ovdje stranac. kao covjek iz nekog drugog, dalekog i nepoznatog, vremena.

sigurno zasticen umisljenom anonimnoscu vlastite egzistencije gledao sam davno iscezle slike, slusajuci rijeci bez glasa trazio sam svjetlo u tami dana. nisam ga nasao.

nastavljam svoje lutanje bespucem besmisla vjerujuci u svoju vjeru u nadu, koja je danas jos samo ideja dobrog, apstraktna i bezimena.

29.02.2012.

dan nezavisnosti (prigodni schizo blog)

dan nezavisnosti nikako da svane.
zavisimo od svakoga i svacega osim o sebi samima.
zivimo u vrijeme zaboravljenih heroja.
zivimo vjecni intermeco i statiramo u vlastitoj sudbini.

Bosanci i Hercegovci svih enklava - ujedinite se!


izgubljeni u proslosti, u sadasnjosti iscezavamo za buducnost.
danas nam donosi juce, a sutra - danas.
pokusavamo dokuciti smisao kao pas vlastiti rep.

volio bih da se ima sta proslaviti iako se ima ponesto i cestitati. naprimjer, elementarno prezivljavanje. a ko je jos zadrzao i zdrav razum jos je i dobro prosao. mogu nam samo pozeljeti svima sto vecu nezavisnost od svega osim od samih sebe.

24.02.2012.

bljesak stanja svijesti iz najranije mladosti (blog trivia)

sad se sjetih, nekada davno, kada sam imao oko dvanaest sa svojom toscom 21 bio sam dj u podrumu na matineji organiziranoj po principu doneses gramofon i nekoliko ploca javis raji u skoli i to je to. ko dodje - dodje. i tako na mom prvom dj gigu u blistavo kratkoj karijeri - povukao sam se sa trinaest sa ukupno tri ili cetiri giga racunajuci i jednu sesiju na igranci za osme razrede a to je bio nemali uspjeh za jednog nizerazrednog ucenika - jedna od stvari koje sam "pustao" bila je, sjecam se kao sad da se desava: the soft parade (na playlisti, citaj: na plocama, sam imao jos i floydove, zeppeline, purple, i jos par teskasa). naravno pjesmu sam pustio u cjelosti. tesko je docarati narocitu atmosferu vise nego previse osvijetljenog podruma. bilo je nas desetak. pauze izmedju pjesama su bile duge uprkos vjestini mijenjanja elpijeva i hirurski preciznom spustanju zvucnice u vinilni utor. ipak, nezgodno je sa jednim gramofonom biti dj. i tako, sjetih se te epizode i racunam kako sam jos i dobar na kraju ispao, s obzirom kako sam bio krenuo.
ko zna ... da sam imao jos jedan gramofon ...

sa druge strane, sjecam se kako i koliko sam volio muziku a da nisam prakticno nista shvatao. koliko i kako mi je muzika bila vazna i kako sam osjecao skoro isto sto i danas kada slusam neke od pjesama koje i danas volim slusati, nakon dugih godina zaborava. cesto razmisljam kako cu zavrsiti sa muzikom koju sam slusao u mladosti, u djetinjstvu. uz svu onu muziku koju sam u zivotu volio. u mladosti sam slusao i osjecao mnogo, a shvatao malo ili nimalo.
ko zna ... da sam poceo citati joycea sa jedanaest na sta bi se sve okrenulo ... vjerovatno bih trebao joyceovu dioptriju da pronadjem svoju noru.
opet, nesto mislim, nisam nezadovoljan mada sam potpuno svjestan da je sve moglo biti i bolje, jer znam da je sve moglo biti i puno gore. siguran sam da je muzika nesto najljepse i najbolje sto covjek ima jer mu pomaze i olaksava vlastito postojanje i to na nacin da lakse bude to sto jeste ili sto misli da jeste ili sto jednostavno zeli da jeste.

22.02.2012.

zemlja bez zmajeva (blog re-action)

da je dedin sin netalentiran za politiku znao je to i dedo zato mu i nije namijenio karijeru politicara, ali avaj, gdje svi turci, pardon, bosnjaci, tu i mali bakir.

bakir izetbegovic cija je jedina kvalifikacija za politiku cinjenica da je sin a ne kcerka, uprkos nakaradnim podjelama na etnicitete, ipak se lazno predstavlja kada kaze da dva miliona bosnjaka smatra tayyipa erdogana i svojim liderom. dedin sin je ocito glavom u 19. stoljecu, a guzicom u dvadeset i prvom. lazno predstavljanje jer je eksplicitno govorio u ime dva miliona bosnjaka koji nisu glasali za njega (ridjobradi politicki stazist nije dobio glasove svih bosnjaka ali je kao sto u demokraciji biva na osnovu malog broja glasova dobio u praksi vecinu, jer su drugi kandidati dobili manje). nemam nista protiv erdogana cak mi je i simpatican (mozda cak i vise nego goranu bregovicu dildorad) ali nemam nista s njim i sva sreca ni on nista sa mnom, i definitvno nije moj vodja, covjek, politicar, sunarodnjak. na isti nacin kao sto bilo koji turcin nije bio vodja Huseinu Kapetanu Gradascevicu niti bilo kom drugom bosanskom zmaju.

ali zmajevi odavno ne zive u Bosni, od pocetka devedeset i seste godine proslog stoljeca. jer da zmajeva ima ne bi bilo ridjobradih politicara, ne bi bilo dildorada, ne bi ova zemlja bila svakodnevno silovana na sve moguce i nemoguce nacine. najveci je problem u bosnjaka sto nemaju politicara ni politiku. niti neku strategiju. od Mehmeda Spahe pa do danas. sve sto bosnjacki politicar cini danas je imitacija politike, politikanstvo ili u najboljem slucaju reakcija na politiku drugog ili drugih. rijetki su politicki diletanti kao sto su izetbegovici, stariji i mladji. za razliku od mladjeg, stariji je vjerovatno bio cestit, a sto je najvaznije bio je lider na nacin na koji to niti jedan lider bio nije, iako je bio politicki diletant odn. diletant u politici. na kraju krajeva, iznio je teret koji mnogi ne bi mogli ni zamisliti a kamoli ponijeti. izetbegovic mladji, potpuno suprotno od svog oca, nema ni mudrost ni snagu, ni moralnu a ni intelektualnu. da je najobicnija budaletina dokazuje njegova izjava koja je demonstracija u najgorem slucaju zatucanog, sluganskog mentaliteta, a u najboljem slucaju primjer politicke neinteligencije.

zaista nisam raspolozen da analiziram glupost bakira izetbegovica niti imam volje da iznosim desetine argumenata, jer ako se necim sasvim sigurno ne treba baviti onda je to glupost, a glupost inkarnirana u konkretnom liku i nedjelu je ultimativna glupost. tako cemo grubo skratiti pricu o ridjobrkom, neiskrenog pogleda, kojemu su kucni prijatelji notorni kriminalci, covjek koji se dovodi u vezu sa brojnim kriminalnim radnjama od pronevjera i razlicitih manipulacija do ubistava. sto je ismet bajramovic bio za odbranu grada (unesrecio je u ratu vise gradjana nego prosjecan agresor) to je za politiku i Bosnu danas bakir izetbegovic - ubica bosnjackog politickog bica. zamislite ostale sdaovce kada je ovakav "intelektualac" predstavnik bosnjaka - clan predsjednistva, a imajuci u vidu drustvenu i politicku potrojenost u Bosni on je defakto predsjednik bosnjaka. ergo, bosnjaci jadna vam je majka, a i djeci vasoj nece biti nista bolje.

na transparentu politckog idiotizma bakira izetbegovica najjasnije se cita politicka impotencija bosnjaka. to je i jedno od objasnjenja zasto se bosnjacima desava sve sto im se desava. vro jednostavno - kada je neko nesposoban da se brani i da bude ravnopravan jasno je da ce biti interesantan siledzijama, i to je zakon, i u prirodi i u drustvu.

a mi ostali, Bosanci, u ratu smo se branili, a ponegdje i odbranili. danas se ne mozemo ni braniti, a samim tim posve je jasno da se necemo ni odbraniti. sumoran je to zakljucak ali je valjan, ako nista drugo a ono formalno-logicki valjan.

bosnjaci nemaju lidera, a nemaju ni politicara na znacajnoj poziciji koji bi bio vrijedan postovanja ili barem efikasan. sada ce neko pomisliti: zlatko lagumdzija, a ja cu u mislima odgovoriti: mozda je samo najmanje los, ali dovoljno dobar nije jer da jeste i bosnjacima bi bilo bolje. ali on je lider gradjanske stranke koja gradjanstvo brani samo tamo gdje je to gradjanstvo odbranjeno u ratu - u Sarajevu, Tuzli i mozda jos ponegdje. papirnati lider gradjana Bosne i Hercegovine, a Bosanci u Bosni nisu konstitutivan narod tako da je gradjanska politika trenutno, na moju veliku zalost, politika za nikoga, u politickom smislu. gradjanin je defakto neustavna kategorija u Bosni i Hercegovini jer je status gradjanina formalan ali ne konstitutivan.

mozda ce neka budala pomisliti: mustafa ceric, a ja cu odmah odbrusiti: uprkos neskrivenim politickim ambicijama i nesumnjivom obrazovanju mustafa ceric koga mnogi zovu reis efendijom, mada on to nije, osim formalno-pravno, je jedan od aktuelno najvecih ubica Bosne a svaki katil ove zemlje je prvenstveno katil bosnjaka, pa onda i ostalih (Bosanaca i drugih).

ako formalni predstavnik bosnjaka smatra svojim i liderom svoga naroda stranog drzavljanina (cija je zemlja, iako u medjuvremenu bitno reformirana, prije samo stoljece i po bila okupator Bosne) lako je pomisliti ili cak i zakljuciti da sve sto nam se desava bolje od totalne katastrofe uopste nije lose za jednu drzavu ni na nebu ni na zemlji, i jedan narod bez zmajeva i zivih heroja.

07.02.2012.

the justification of art (blog mindset)

"The justification of art is the internal combustion it ignites in the hearts of men and not its shallow, externalized, public manifestations. The purpose of art is not the release of a momentary ejection of adrenaline but is, rather, the gradual, lifelong construction of a state of wonder and serenity."
Glenn Gould

06.02.2012.

drzava za ne-covjeka, ili drzava za politicara (blog re-action)

dosadilo mi je da pisem o losim stvarima i groznim pojavama, ali ne previse. mozda zato sto se nema o cemu lijepom pisati. a mozda nisam u toku, mada sumnjam.

zanima me kako vec danima odgovorni nisu u stanju organizovati ciscenje snijega. sada ce naravno reci da je nepogoda ogromna pa se ne stize, ali sam vec prvi dan vidio grtalicu iza moje zgrade (inace slijepa ulica) kako kao nesto cisti nicim izazvana. iz aviona ili tacnije sa drugog sprata se vidi da sistema i organizacije nema, vec da se nevjesto improvizira. cak ni titova ulica nije ociscena. tramvaj jos uvijek ne radi. ne razumijem zasto. ako je sve tako komplikovano kako to da rade trzni centri i ostali objekti u kojima se nesto prodaje, a ne rade skole (iako je djecu sunce ogrijalo nakon sto je palo metar snijega)? zasto su se politicari opet usutili izbjegavajuci odgovornost i radnu obavezu? i na kraju, MOZE LI IKO IKADA NATJERATI POLUOBRAZOVANE I POLUPISMENE ALI POTPUNO NEODGOVORNE I SEBICNE POLITICARE DA KONACNO POCNU RADITI SVOJ POSAO?

zaista vec dugo cekam da neki bivsi borac, PTSPovac kakav sam i sam, pukne kako treba i nekom politicaru ukine pravo na nerad ukidajuci ga kao cinjenicu. nije ovo poziv na terorizam, mada ne vidim nista sporno da sa lica zemlje nestane nekoliko covjekolikih zvijeri koje odlicno zive na nas racun. na kraju krajeva potrebna nam je nekakva revolucija, totalna (jer ovim tempom sigurno stizemo samo nigdje), a niti jedna revolucija nije prosla bez zrtava. ergo, neka ovaj put zrtve budu neradnici, clanovi raznih politickih partija, na mocnim pozicijama sa svojim sinekurama.

05.02.2012.

o snijegu, tisini i cistoci (privatna poruka)

"na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari prljavima cine ... "

sve je bijelo, cisto i tiho. bez gradske buke svijet oko mene je mirniji i ljepsi. kao da je neki narociti spokoj preko noci zavladao. bijeli prekrivac prigusuje ljudske glasove ispod moga prozora. komsije koje rijetko vidjam zajedno ciste snijeg. solidarnost me podsjeca na dane opsade - tada je bilo sve jasnije, ali i opasnije. dobri ljudi su dijelili ono sto imaju, a losi su sebicno zivjeli svoje male zivote.

nista se ne mijenja pod kapom nebeskom osim nacina na koji se stvari oko nas pojavljuju.

cini se da smo nakon strasnog i neprocjenjivog ratnog iskustva, svi mi, prezivjeli s ovu stranu istine i pravde, imali priliku da pocnemo novu epizodu zivota i da gradimo buducnost na ogromnoj moralnoj satisfakciji.

nazalost, i na nesrecu, oni sto zivjese nekad svoje male zivote u poratnim godinama postavljaju standarde novog vremena. "sve po zakonu" sto bi rekla ona sda baraba brankovic (njegova se postignuca trebaju suditi kao najtezi zlocini)

znam da su, formalno, moral i pravo samo price proizasle iz najvecih fikcija u istoriji covjecanstva - religija. istorija je ispisana primjerima definisanja morala i prava od strane mocnih moci radi. u ime takve istine i pravde je stradalo vise nevinih dusa nego silnika. mozda je jos samo u ime Boga glavom platilo vise postenih i bogobojaznih.

vjerovao sam u Istinu i Pravdu jer samo tako moze biti reda i mira medju ljudima. vjerujem i sada, ali znam da je sve uzalud kao sto znam da sve prolazi.

"... u bijeloj umnoj tisini snijega ja hodam i osjecam jalovu bol. jos hitrije nego moje stope u snijegu izbrisat ce se moj trag u svemu i niko nece znati da sam i ja bio tu i prosao."

01.02.2012.

sokrat kojega je trebalo ubiti, i svi mi moderni idioti (blog igrokaz)

u zrelim tinejdzerskim danima studirao sam filozofiju i vec na prvoj godini ostao potresen i razocaran nakon jednog seminara kod profesora Vladimira Premeca, jednog od najboljih profesora koje jedan student prve godine filozofije moze imati i upoznati na samom pocetku tog putovanja u proslost i sadasnjost i buducnost u isto vrijeme. ukoliko je neki student imao i zrnce spekulativnog duha to je zrnce profesor pretvarao u najljepsi biser. ugladjen kao hercule poirot u izvedbi davida sucheta, prelijepe dikcije, elokventan, erudita.

cesto nam je citao u seminaru Borgesove price, razne eseje ili smo jednostavno interpretirali Platona ili Aristotelesa. moje razocaranje se desilo i vjecna dilema natopljena tugom i nespremnoscu na pomirenje sa idejama, sa cinjenicama sljedecom prigodom: o apologiji Sokratovoj smo znali sve dok profesor Premec nije donio jedan novinski tekst pod naslovom "Sokrat kojega je trebalo ubiti" (citat po sjecanju). u tome tekstu autor izvodi, zapravo vise sugerira, zakljucak da je Sokrat zasluzeno popio otrov kukute, mada pod neutemeljenom optuzbom i presudom. "da kvari omladinu i nevjeruje u bogove u koje vjeruje drzava" (takodje citiram po sjecanju).


Sokratova odgovornost se sastojala u tome sto je jedan od njegovih bivsih ucenika ucestvovao u zloglasnoj vladavini tridesetorice kada je Atena bila pod nekom vrstom diktature. od pocetka debate bio sam pripadnik ostre struje odbrane Sokrata i negiranje njegove odgovornosti, na drugoj strani bili su nemusti studenti koji su bez imalo sentimenta prihvatali odgovornost Sokrata kao sto se prihvata sve sto zvuci logicno, mada to nuzno nije. mudri profesor nije iznio ni za ni protiv, ali sam zakljucio da ga smatra odgovornim kao odgajatelja buduceg uzurpatora i diktatora.


pitao sam se kako se moze izgubiti glava pogotovo imajuci u vidu da je Sokratova zbog tako delikatne stvari kao sto je uticaj ucitelja na ucenika. mozda upravo zato sto je Sokratova. i danas mislim da osim casti ucitelj ne moze nista vise izgubiti u takvom jednom slucaju. Sokrat je naravno kao svaki posteni Atenjanin radije prihvatio smrt nego izgon koji mu je bio ponudjen kao alternativa. jer onaj ko nije dio polisa i ne ucestvuje u javnom zivotu je
idiotes.

svi mi moderni idioti koji nijemo posmatramo nasu vlastitu zbilju svakodnevno, i koji pri tome bivamo izlozeni toj zbilji svakodnevno na nimalo prijatan nacin moramo ako nista drugo biti bar dopisni clanovi drustva i reci svoj stav, dati argumente, sluziti istini u skladu sa vlastitom savjescu, ukoliko je imamo ukoliko je nemamo nas idiotizam nikada nece biti osvjesten i zivjecemo onesvijesceni, slicno kao i svi fasisti zakrinkani kao patriote koji su oko nas i koji su otac i majka svih nasih problema. oni su sigurno utociste za svaku vrstu kriminala i korupcije i cega sve ne ali nicega dobroga siguran sam posve.


danas smo culi od dildorada da u "Sarajevu zivi 97% muslimana" da Srbe maltretiraju u restoranima, na ulici, da ne mogu slobodno hodati gradom itd. koliko ja znam o Sarajevu, a znam podosta to je tendenciozna goebbelsovska laz.


banalan primjer: neki od najboljih i najposjecenijih restorana i kafica su vlasnistvu gradjana srpske nacionalnosti. na bascarsiji postoji restoran koji se zove sasvim srpski (da ne spominjem ime, nema smisla) u kojem se sluzi i svinjetina i vlasnici i svi koji rade su Srbi, a ko ne voli svinjetinu ili je ne jede iz vjerskih razloga jede puru - skupu kao djavo - ali kao iz dzeneta. Srbima i Hrvatima zaista ne fali nista a da to ne fali ni Bosnjacima. nas Bosance ionako niko niusta ne racuna niti za nesto pita. ne znam za Bosnu i Hercegovinu, ali Sarajevo je jos uvijek Bosna i Hercegovina u svom najboljem izdanju.

vidljivi su oziljci na Sarajevu, promijenjena demografska struktura, nastala doseljavanjem izbjeglica i odlazak predratnih gradjana Sarajeva (bjezeci od rata, poslije rata ili jednostavno onih preko 11.000 koji nedostaju jer su im zivote uzeli Srbi). sada je religija partija pa su stvari drugacije. 


Sarajevo, nije sto je nekad bilo - sto ne znaci da nece biti - ali je jos uvijek slobodno. za razliku od Banja Luke, Srebrenice, Visegrada, Foce, Rogatice i svih onih mjesta gdje je srpskom puskom pisano, a bosnjackom krvlju ispisivana granica genocidnog bica (entiteta), sto je u daytonu potpisan kao RS.


ali malo je napraviti genocid, smisljeno unistavati jedan, odnosno dva naroda, cetiri godine, veoma svirepo i sistematicno. nego treba sad to nazvati borbom za slobodu. sada treba genocid opjevati kao borbu krsta protiv nekrsta. kao legitimnu i dugo ocekivanu "osvetu turcima na ovim prostorima".


imam plave oci i plavu kosu, slaven sam do majmuna, a svaki me srpski fasista smatra turcinom, balijom i cime li jos sve ne. nemam brkove niti, potpecujem cipele, moji su muslimani unazad gledano do kad znamo za sebe, niko se ne sjeca ko je i kada primio Islam, ali ni moji prijatelji katolici ni pravoslavci se takodje ne sjecaju svojih krscanskih pocetaka. jevrejima je puno lakse - oni su uvijek bili to sto jesu i niko im to nije osporavao u smislu da jesu to sto jesu, narocito kada se trebalo pobrinuti da nisu odn. da ih ne bude. sve oko mene u mom zivotu, je multikonfesionalno, moja porodica, uza i sira, moj posao, moji prijatelji, moji poslovni konkurenti.


staru pravoslavnu crkvu, i sabornu crkvu, niti crkvu na pofalicima niko nije oskrnavio ni prije ni za vrijeme a ni poslije rata, a kamoli minirao ili zapalio. iako je snajper ubijao civile na dobrinji iz crkvolike gradjevine na veljinama (u to vrijeme je bila crkva u izgradnji i kao takva sluzila kao osmatracnica, snajpersko gnijezdo a bila je efikasna i za izvjestavanje o ucinku granata ispaljenih sa srpskih polozaja na zgrade i ulice u dobrinji). nakon rata crkva je posvecena (ako se tako kaze) i sluzi kao vjerski objekat.

zivim u Sarajevu i ponosan sam na cinjenicu da sam prezivio opsadu i da mogu da napisem SARAJEVO velikim slovima, jer mozda ima neko od onih preko 11.000 mojih sugradjana koji bi nesto na ovu temu a ne moze, jer mu je neki Srbin oduzeo prvo pravo na zivot, a na kraju i sam zivot.


ne poistovjecujem, nisam nikad i nikada necu, srpski narod sa srpskim zlocincima, ali znam da su srpski zlocinci od novinara preko politicara do vojnika mnogobrojni i da i danas snivaju iste kosmare za sve i cine sve da sve to postane java.


ne stoji ovdje prica da se drzave mogu utemeljiti i na nemoralnim nacelima poput ubij, potcini i marginaliziraj starosjedioce, kao sto je slucaj sa mnogim primjerima u istoriji, neki takvi drzavotvorni projekti su izrasli u najvece demokratije, teoretski, na bazi vladavine prava od trenutka koji im je odgovarao sa blagim ili grubim varijacijama kroz vrijeme kada se za to ukaze potreba. o potrebama se ne odlucuje na bazi prava i to je sav problem covjecanstva. sila je bitno ucinkovitija. razliciti oblici sile, od latentnih akcija do otvorene agresije.


u Bosni i Hercegovi se na srecu nije realizirao do kraja projekat spaljene zemlje, mada je epilog i vise nego dramatican i fatalan. ipak da bi se hipoteticka drzavnost utemeljila na recimo genocidu, kao krajnjem odsustvu civiliziranosti, humanosti i  morala, potrebno je taj genocid sprovesti do kraja uspjesno i zauvijek ukinuti glas onog drugog. glas koji je morao odjeknuti u vjecnost, kao glas svake jevrejske zrtve ugusene ciklonom B.


genocid je pravno komplicirano i tesko dokazati, jer za takav naum, uradjen planski i u skladu sa odsustvom savjesti,  niko nece pisati naredjenja i davati sluzbene protokolarne izjave, o masovnim pogubljenjima jevreja njemacka javnost dugo nista nije znala.


kao sto uspjeh genocidnog projekta mora biti totalan, tako i pobjeda nad fasizmom, koji sebi daje za pravo da u svakom trenutku oduzme svakom drugom svako pravo, mora biti totalna. kao sto je njemacki fasizam porazen totalno. tako je njemacka dozivjela preporod. iako je njemacki narod propatio mnogo i stradao najvise rijetko ce te cuti, pogotovo od iole ozbiljnih ljudi, bilo sta cime bi svojim zrtvama opravdavali ili relativizirali vlastita zlodjela, jer oni su bili pocetak svih zala. njihov fasizam.


u Bosni i Hercegovini srpski fasizam nije porazen, tako ostaje dovoljno razloga za animozitete svih prema svima, za opsti osjecaj nesigurnosti. propaganda uzima polako ali sigurno maha kao i devedesetih. socijalna neuroza ce ako se ovako nastavi preci u psihozu, a taman ce se ekonomski dotaci dno dna (jer u ekonomiji to postoji, a drustvo uvijek moze tonuti jos dublje) i to ce biti savrsen scenarij za jedan novi haos u nasoj maloj ali nikada dosadnoj siroj zajednici. a, kao sto rece SDS psihijatar i pjesnik  "haos ima svoju logiku".


tako se vracamo na pricu o Sokratu, a to je prica o odgovornosti. osim odgovornosti treba nam danas i istina. a istina je cesto samo ono sto nam se svidja. moji profesori su bili i ideolozi SDS-a i njihovog terorizma i dali su svoj doprinos sveukupnosti teroristickih akcija koje su pocinjene u periodu 92. -  95.  aleksa buha, danas zamozatajni profesor, ako je uopste ziv, nadam se da je dobro ako jeste, predavao je istoriju filozofije 3 u Sarajevu, od Kanta do Nietzschea. monoton kao predavac, ali posvecen znalac, u jednoj je politickoj debati na tv sa insistirao i objasnjavao zasto mora biti utvrdjeno prvo pravo naroda pa tek onda gradjana. pokusavao sam se sjetiti Hegela i buhinih predavanja u osam ujutro. poslije sam se cesto sjecao tog detalja i zamisljao sebe kako se borim sa snom a u tome mi odmaze profesor svojim jednolicnim kazivanjem, a pomazu ideje o kojima je govorio.


u mraku sam sobe dok odjekuju eksplozije granata, pojedinacne, u razmacima od po desetak sekundi, neravnomjerno. padaju po zgradama i ulicama dobrinje. nista se zapravo posebno ne desava. to je vrlo cesto za pred spavanje od komsija iz lukavice i nedzarica. odjekuju silno detonacije reflektirane urbanom akustikom dobrinje koju cu pamtiti dok sam ziv. osluskujem ispaljenja i cekam, brojim sekunde do detonacije.


s obzirom da lupaju iz pravca lukavice prilicno sam siguran na petom spratu sesterokatnice jer su izmedju mene i njih najmanje dva stana na mom spratu i cetiri stana na sestom. i tako u mraku sjetim se sebe u trolejbusu u cik zore, zima, magla. volio sam klasicni njemacki idealizam vise nego buhin potpis, a on je bio odlican predavac, iako doslovno monoton. slusao sam o Kantovom kopernikanskom obratu analizirajuci predgovore prvom i drugom izdanju kritike cistog uma jer je profesor znao da se najbolje hvataju osnovne ideje upravo na tim mjestima, tu su se nalazile inicijalne kapisle velicanstvenog vatrometa, i zaista je to cesto bio slucaj. mada su to neke kolege (a ponekad i sam) shvatale kao sasvim dovoljno pa djela ponekad nisu ni citali, samo predgovore. razgovarali smo o apsolutnom duhu odgonetajuci mu dubinu, visinu i sirinu u historijskom i filozofskom smislu.

lezim tako u mraku i sada me polupijana do zuba naoruzana banda tog mog profesora, neki njegov mozgovni otpadak, pokusava raznijeti cim stigne u mojoj studentskoj sobi u stanu mojih roditelja. u sobi koju sam smatrao jedinim autetnicno mojim teritorijem, ne u smislu vlasnistva vec duha i privatnosti istog. sjetim se buhe i osjetih se prevarenim, sjetih se i Sokrata i  historicara filozofije i jedinstvenog covjeka profesora Premeca (izmedju ostalih, Premec je raspalio moj filozofski eros, a onda se probudio socioloski thanatos)

pitao sam se kakva li je odgovornost mog profesora, ispade zlog profesora buhe, koji je bio u sluzbi i na strani zla protiv mene. a bio je profesor procvata njemackog slobodoumlja. kakva bi trebala biti njegova kazna ako je Sokrat covjek kojega je trebalo ubiti?

medjutim, ako makijevalisticki prakticno odvojimo politiku i etiku, sto je duhoviti talijan samo konstatovao u cilju pokazivanja stvari onakvima kakve one jesu, onda znamo da stvari mogu biti nepravdne i tok historije moze otici u bilo kojem pravcu bez obzira na istinu, pravo i pravdu.


a zasto nam je onda pravicnost potrebna?
reci cu vam odmah ako dozvolite kratku intrepretaciju Platonove drzave, koja je spis o pravicnosti - jer u tome je sreca!     

22.01.2012.

alhambra (reality blog)

ranim jutrom sjedio sam u taksiju na putu prema aerodromu. spavao sam kratko i lose prethodne noci i bio sam pomalo konfuzan ali sretan i uzbudjen kao pred suset sa dugo zamisljanom ljepotom. Alhambra i ja danas imamo prvi randevu.

vec sam bio frustriran jer cu u granadi provesti jedva deset sati, a za palace nasrida imam kao i svi turisti samo pola sata. oduvijek sam prezirao turizam a skoro uvijek sam samo turista u obilasku. zelio bih ostati sa tom mrtvom ljepotom nasamo. da se osjetimo, da je probudim iz njenog pola milenija dugog sna. sklon sam pretjerivanu u susretu s ljepotom uvjeren da ce u mom oku i dusi postati jos ljepsa. zamisljao sam Alhambru dvorcem savrsenih mjera. za razliku od ostalih evropskih palaca ova je sagradjena sa mjerom i po mjeri covjeka.

u vrijeme kada je u ostatku evrope vladao mracni vijek, kada su ljude spaljivali s lakocom kojom se danas naplacuju kazne za pogresno parkiranje, u al-andalusu su cvjetale nauka i umjetnost. postojala je konvivencija, taj najvisi oblik humane drustvenosti. ali su samoljubivi vladari poceli brinuti svoje sebicne brige i jedan za drugim padali su gradovi al-andalusa. preko dvjesta godina nakon pada kordobe zivjela je granada, kao emirat, pa i kao drzava ogranicenog suvereniteta, ali svakako kao samodovoljna zajednica. zivjela je granada pomazuci kastiljanskim vladarima u trgovini, cak je i snabdjevala svoje buduce osvajace oruzjem i opremom u njihovim tadasnjim ratnim pohodima sve dok se iste one zvijezde koje su stoljecima posmatrane i proucavane u Alhambri i diljem al-andalusa nisu poklopile i na isto mjesto dovele nezaustavljive u svojim ambicijama kastiljansku kraljicu izabelu prvu i aragonskog kralja ferdinanda drugog sa jedne strane i nesposobnog emira, sultana, muhameda dvanaestog sa druge strane. nakon tridesetak dana opsade, relativno lako, grad je predao mohamed izabeli i ferdinandu. kraj 777 godina duge maorske vladavine i zavrsetak reconquista-e iberijskog poluotoka sve u jednom danu - drugog januara 1492. sporazumom iz Alhambre muslimanima je bilo dozvoljeno da ostanu zivjeti u granadi slobodno prakticirajuci svoju vjeru i obicaje.

dolaskom katolickog kralja i kraljice odmah su stradali jevreji a nedugo zatim i muslimani jer svecenici nisu bili zadovoljni napretkom u sirenju katolicanstva i pokrstavanjem. ubrzo su stvari otisle tako daleko da cak ni konvertiti nisu mogli prosperirati. cak i danas na jelovniku kao nacionalno jelo stoji iberijski prsut. naime katolici su u pogromu jevreja i muslimana janetinu zamijenili svinjetinom kako ne bi bilo nesporazuma, a konvertiti su bili prinudjeni da ispred svojih kuca vjesaju svinjske butove kako bi pokazali da su zaista promijenili vjeru.

u granadu sam sletio i odmah po dolasku u grad nabasao na prekrasnu katedralu koja mi nije bila zanimljiva s obzirom na cilj moga putovanja. u Alhambru sam usao na vrata iznad kojih je dodan neki krscanski motiv figuralne umjetnosti i jos je samo fatmina ruka odavala porijeklo graditelja i cuvala Alhambru od nevolja i uroka. s obzirom da su sve dzamije u granadi porusene ili pretvorene u crkve ovaj mali detalj me nije previse uznemirio. bizarnije izgledaju medaljoni u bivsoj crkvi, i bivsoj dzamiji, aya sofia, mada joj cetiri dodana minareta dobro stoje. onda je pocelo lutanje jer tek od dva sata sam mogao uci u palace nasrida, generalife i alkazab. bio sam zbunjen i nespreman na svaki moguci nacin. obisao sam poluzainteresiran, inace predivnu, palacu charlesa petog, i pogledom izdaleka obisao crkvu koja se nalazila tik do tog dvorca a sve u srcu Alhambre.

napokon sam, tacno u dva sata, usao u palace nasrida. cak ni izabela nije ostala ravnodusna prema ovoj ljepoti pa je zbog te svoje ljepota Alhambra i prezivjela, na kraju je kastiljanska kraljica i svoje posljednje pocivaliste pronasla upravo na tom mjestu. zapustena kroz vijekove, Alhambra je najvise stradala za vrijeme francuske vladavine, mnogi djelovi su u to vrijeme jednosavno unisteni. ipak, ni oronulost ne uspijeva sakriti njenu ljepotu i sklad. savrseni vrtovi iako usred zime samo najavljuju boje i mirise koje proljece sa sobom donosi. nemust je svaki jezik koji pokusa opisati ovu ljepotu i osjecaj za mjeru graditeljskog genija. ono sto se osjeca na svakom koraku je mir. metafizicka tisina usudio bih se reci. famozne arabeske, verande i terase, bazeni sa mirnom vodom u kojoj se zrcale fasade. odmah do alhambre nalazi se kao sastavni dio kompleksa generalife, vrtovi-labirinti, stepenice koje su dio genijalnog sistema navodnjavanja, i opet bazeni sa mirnom vodom kojima su nasljednici Alhambre dodali vodoskoke koji remete savrsen mir i bole usi kao trn oko.

alkazab, fortifikacijski kompleks otkriva vojni genij graditelja, Alhambra je okruzena brojnim kulama, ali je alcazab sam za sebe savrsen sistem utvrda i kula koji je osmiljen tako da bude neosvojiv. tu svoju funkciju je ispunio do kraja, jer Alhambra nikada nije osvojena vec predata.

dan sam zavrsio odlicnom vecerom gledajuci generalife i el albayzin koji su potkraj dana spektakularno obasjani suncem. nekoliko sati kasnije ispostavilo se da sam se otrovao hranom koju sam pojeo na toj veceri. po povratku u barcelonu prezivio sam strasnu noc i citav naredni dan sam proveo u hotelskoj sobi bolujuci. moja zal za sjajnim i slavnim vremenima Alhambre pretvorila se u pravu fizicku bol.

nista me nije moglo pripremiti na susret sa granadom i Alhambrom - nista osim ovog prvog susreta. prije ili kasnije vratit cu se ovoj nezaboravnoj i nedosanjanoj ljepoti.

19.01.2012.

nesanica u kataloniji (reality blog)

ne mogu spavati. nista neobicno za neurastenicnu osobu kakav sam od mladosti, mozda od vremena kada sam poceo slutiti ono sto vec neko vrijeme pouzdano znam - svijet je besmislen i nepravedan i osim umjetnosti i ljubavi ne postoji nista vrijedno zivljenja. umoran od besmisla i nepravde. toliko sam umoran od ljudske gluposti i pokvarenosti da ne mogu spavati. paradoks.

juce sam stigao u barcelonu, a sinoc sam sanjao glenna goulda kako izvodi goldberg varijacije, a zapravo svira dobro ugodjeni klavir. tiho se pobunih prijatelju: ovo nisu goldberg varijacije, a on ce: eto ti znas a gould ne zna. naravno da glenn zna, ali se zabunio, ovo sto svira je dobro ugodjeni klavir! dosapnuh glasnije se buneci. a onda je sve nestalo, i glenn i prijatelj i svi ostali cijeg prisustva i nisam bio svjestan. ostao sam samo ja i muzika. sada sam cuo komad pod imenom aria - goldberg varijacije. paradoks, pomislih.

kako sad ovo? bio sam siguran da sam trenutak ranije sa prijateljem slusao dobro ugodjeni klavir. nebitno. mozda sam samo sanjao sve ovo. citav prizor. nastavio sam uzivati u taktovima arije. gould je klavirista koji je svojim interpretacijama Bacha postigao savrsen balans onoga sto se u umjetnosti skoro pa medjusobno iskljucuje - filigranska preciznost i neopisiva ljepota. svaka nota padala je savrseno lijepo. osjecao sam griznju savjesti zbog trenutka u kojem sam sam uzivao - nije mi trebao svjedok. zelio sam da i neko drugi cuje i dozivi ovu muziku, da svi cuju. medjutim, bio sam u svom snu sam.

sad dok ovo pisem nisam ni blizu sna. sa ocima na vrh glave tipkam ove redove i ne mogu se smiriti. sasvim slucajno, kao sto se mnoge dobre stvari desavaju, sutra cu biti u prilici da konacno vidim ono sto sanjam vec dugo, predugo. mnogo je ljepote u ovom ruznom svijetu. mnogo je snova i skoro isto toliko razocaranja.

nije me strah da cu se razocarati. strah me samo da zbog ove nesanice necu ustati na vrijeme i na javi zapoceti predivan san. ne moze biti preuvelicana ta ljepota kojoj se unaprijed radujem. niko nije ostao razocaran kada mu se taj san pretvorio u javu. valjda necu ni ja. sigurno necu.

samo ako se probudim na vrijeme moci cu sanjati. a sad - ne mogu spavati.

31.12.2011.

2011. (blog rezime)

godina je prosla podsjecajuci nas jos jednom na sav moguci besmisao zivota. bila dobra ili losa ova je godina bila jadna jer smo napravili jos nekoliko koraka prema dolje, vracajuci se u mrak podruma stvarnosti kojoj izgleda ne mozemo umaci ni na koji nacin. svakodnevna intersubjektivna povrsnost temeljena na samodopadljivosti i neumornim pokusajima da se bar sebi samima zamazu oci i ubjedi se da je svijet dobar, bas kao i nas zivot, onoliko koliko drugi misle da je tako. umjesto zivota drugdje, zivjeti za druge je ocito izvor nemale satisfakcije.

cekajuci da se svijet promijeni cekamo promjenu covjeka. godine prolaze generacije odlaze a promjene ne dolaze. kada je rijec o covjeku, o nama samima, pravilo je da se covjek uglavnom mijenja nagore, a skoro nikada nabolje. perspektivna je jasna u toj mjeri da iscezava sa horizonta. u igri crnog i bijelog, pesimizma i optimizma, balans je temeljni zakon, bas kao i u zivotu kada pokusavamo dosegnuti kakav-takav smisao bilo cega. balans crnog i bijelog nudi sivilo u cijoj sjeni bolje prolazi pesimizam i crnilo nego nada u bolje sutra. nada u bolje sutra i ljubav, i neko tehnicko pomagalo koje koristimo za a ne protiv sebe i svoje slobode, mozda je sve dobro cemu se uopste ima smisla nadati, mozda upravo onako i onoliko koliko je dobro voljeti, pararezonski, mimo svijeta, protiv neba i zemlje, u ime ljubavi. jer nebo i zemlja su bez ljubavi u fatalnom nesuglasju a covjek treba teziti harmoniji na svakom mogucem planu u sirokom dijapozonu izmedju pojedinacnog i opsteg.

kada nam podjednako budu vazne istina i pravda kao sto su nam vazne brojne efemerne pojave i ciljevi onda ce ovaj svijet biti blize isitini i sa vise pravicnosti, do tada zivotinjarit cemo imitirajuci zivot u svoj njegovoj raskosi, ziveci oslobodjeni bilo kakvog smisla ili cilja.

na kraju, nedavno sam ponovo gledao film "godina opasnog zivljenja" i od tada me skoro pa opsjeda jedna intelektualna naizgled aporija, koja se moze formulisati kao dilema: da li ima smisla pomoci malo nekome konkretnom ukoliko ne mozemo pomoci svima kojima je pomoc potrebna? ne vjerujem da ce novcic koji damo profesionalnom prosjaku bila sta u kosmosu promijeniti, ali mislim da nema nikakve svrhe razmisljati o dobrim djelima ukoliko ne pokusamo pomoci onome kojemu je pomoc potrebna i to tako da mi sami imamo rjesenje. i dalje jedna veca papirna novcanica moze promijeniti neciji zivot i preusmjeriti ga na nacin koji ce dovesti to trajnog boljitka. u najmanju ruku moze popraviti jedan los dan i vratiti nadu u bolje sutra kao i sansu za opstanak istine i pravde.

na kraju konca svi mi zivimo samo jedan dan, ovaj danasnji, cak i ako se ta mogucnost vise hiljada puta reprizira ipak je vazno samo ovo danas, kao sto je jucer bilo vazno jucer i kao sto ce sutra biti vazno sutra. sadasnjost danasnjeg dana je sve vrijeme koje cemo ikada imati i zato je uljepsati nekome jedan dan neprocjenjivo. zato ne slavim novu godinu, ne znam da li ikada jesam. sretan sam u onim rijetkim trenucima kada za srecu imam razlog. pametnom je covjeku kao i budali nova godina svaki dan.

25.12.2011.

grad bez ljubavi (blog mindset)

"grad bez ljubavi sumrak ideja lose vibracije u mojoj glavi dolje na ulici koraci u tami mozgovne vijuge secu svoje pse"
B. S.

24.12.2011.

tuga (blog mindset)

"Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo. " ... ... ... "Ako je ponekad tužan, to je zato što se sjeća sebe željenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. "
M.S.

20.12.2011.

spavati, spavati. mozda prespavati (ad hoc blog)

ima li uopste smisla razmisljati i pisati o drustveno-politickoj situaciji u Bosni i Hercegovini? kola strmoglavo jure utabanom stranputicom i cini se da je nevjerovatno tesko pokrenuti stvari nabolje i zaustaviti negativne trendove i tendencije. kako prezivjeti akutnu neuralgiju izazvanu situacijom koju ni gluh ni slijep ne bi mogli ignorisati? samo svakodnevne obaveze i kupanje u moru umjetnosti pruzaju nadu da ce se ostati pri zdravom razumu i da se necemo okliznuti sada dok balansiramo na rubu pameti. iz nekog razloga ne mogu si reci: sta te se tice to ludilo?! nisam ljubitelj staklenog zvona, prefiram kristalne kugle i murano kuce. spavati, spavati. mozda prespavati.

13.12.2011.

sutnja je zlato! (blog re-action)

ovih dana smo svjedoci serije licemjernih epistolarnih perverzija na jednom lokalnom portalu iz virtualnog pera samoproglasenih gradskih intelektualaca o Sarajevu i drugim, za urednike i karijere autora, prigodnim i zgodnim temama.
morao sam povratiti tu nezdravu i neukusnu hranu, pardon.

10.12.2011.

o prici i pricanju (prigodna blog repriza)

20.01.2008.

o prici i pricanju (blog citat)

"Na hiljadu raznih jezika, u najraznolicnijim uslovima zivota, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pricanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedaca koja izlaze u ovom trenutku iz izdavackih kuca u velikim svetskim centrima, ispreda se prica o sudbini covekovoj koju bez kraja i prekida pricaju ljudi ljudima. Nacin i oblici toga pricanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pricom i pricanjem ostaje, a prica tece dalje i pricanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da covecanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove prica samo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluca i ritmom svoga bila, stalno istu pricu. A ta prica kao da zeli, poput pricanja legendarne Seherezade, da zavara krvnika, da odlozi neminovnost tragicnog udesa koji nam preti, i produzi iluziju zivota i trajanja. Ili mozda pripovedac svojim delom treba da pomogne coveku da se nadje i snadje? Mozda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od zivota-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedac mozda prica sam sebi svoju pricu, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj toga pricanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas cesto zivot baca, i da nam o tom zivotu, koji zivimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaze nesto vise nego sto mi, u svojoj slabosti, mozemo da saznamo i shvatimo; tako da cesto tek iz reci dobrog pripovedaca saznajemo sta smo ucinili, a sta propustili, sta bi trebalo ciniti, a sta ne. Mozda je u tim pricanjima, usmenim i pisanim, i sadrzana prava istorija covecanstva, i mozda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne saznati, smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obradjuju proslost ili sadasnjost." ..... Ivo Andric, dio govora povodom primanja Nobelove nagrade.

09.12.2011.

direktan prenos iz mozga, opet (ad hoc blog)

ne bih da duzim vec da produzim davno zapocetu ali nikada isricanu pricu. da nema bloga moga ne bih je imao kome ispricati. i necemo sada pricati tu pricu niti pricati o prici, niti joj kao prici prici, vec o blogu kao virtualnom u smislu onoga sto mogu. to je prica o potrebi i mogucnosti, kao i sve ostale price o bilo cemu. virtualna stvarnost, ovo ili ono, 'ta-ja-'na', okruzuje nas jedan svijet koji i jeste i nije, bilo je to i prije ali ovako nikada nije.

"nemoguce je ne postati onakvim kavim te smatraju" ili "budi promjena koju zelis vidjeti". dva mudraca - dvije istine, bez konacne mudrosti, bez znanja. paradoksalna dilema. bezizlaz.


svakoga dana u ama bas svakom pogledu ovo drustvo i cijeli svijet pomalo nazaduje, svako na svoj nacin, a mene uznemirava cinjenica da bilo sta moze postati bilo sta u svakom trenutku, bez najave.


nesto razmisljam, ako nastavim sifrirano zboriti siguran sam neko ce me zbog toga koriti. mozda je vrijeme za istinu koju svi znamo kad krenemo na pocinak, na pragu sna, ali se svako naredno jutro budimo i umivamo samozaboravom, inspirisani novim danom, prozvani u zivot, opet.

Odilon Redon, The Winged Man (The Fallen Angel) 1880
Odilon Redon, The Winged Man (The Fallen Angel) 1880


24.11.2011.

men' se duso od sebe ne rastaje (reality blog)

zivot pise romane, kaze otrcana fraza, a ja dodajem: i vodi nas putevima za koje ni ne slutimo da postoje a kamoli da cemo njima hoditi. opet sam u beogradu sticajem cudnih okolnosti, ali kad samo malo bolje razmislim niti su okolnosti cudne niti je sticaj istih poseban. uvijek me iznenadi javno mnijenje srbije, da li zbog propagande koja je silno tukla vlastiti narod kao sto su topovima tukli one drugacije od sebe, ili je jos nesto ili nesto posve drugo, ali je cinjenica da sasvim suprotno notornim cinjenicama u srbiji mnogi ramisljaju kao da su srbi prezivjeli strasno i nicim izazvano nasilje nad sobom, a ne kao da su ga sami drugima cinili. i dalje se mrzi bez realnog razloga sve sto je drugacije, a blizu. prije ili kasnije neko ce ili nesto upaliti svjetlo u srbijanskoj krcmi, a onda ce se vidjeti stvarno stanje stvari, kako inventar tako i ceh koji je napravljen. od sad pa za sto godina bice svjetlo - i neka bude svjetlo! neka zasja sunce sto prije jer zivot ce proci i sve ce u zaborav otici. grad je nekako siv i opskuran, pa bi se prije trebao zvati sivograd ili tamnograd, i uzalud je ta narocita vrsta balkanskog sarma, jer dok hodam knez mihajlovom razmisljam o svemu i svacemu i sjetim se da me ovakvog kakav jesam vecina prolaznika mrzi a da to i ne zna samo zato jer me ne poznaju. pomalo jeziv osjecaj. mucniji nego sto je mogao biti jevreju u berlinu recimo pedesetih godina proslog stoljeca. nijemci su rascistili sami sa sobom sve zahvaljuci i tome da je njihov fasizam totalno porazen. kasno je. spava mi se. radujem se mirnom snu usred beograda. laku noc istino, gdje god da pocivas.

17.11.2011.

sta reci? kakvu poslugu porati? kome? (prisilne radnje i blog u vezi sa istim)

na premijeri jednog filma nisam siguran kojeg ali se sjecam gdje medjutim necu to reci ali je vazno kada. uvijek je najvaznije ono "kada". dakle, na premijeri jednog filma bio sam nazocan i u to vrijeme kao osnovac sacekao sa svojim drugarima da se zavrsi projekcija odn. premijera ili smo jednostavno naisli pa kad smo vec tu da vidimo glumce. i sretnemo mi stvarno ispred miru banjac. predragu filmsku suprugu slobodana aligrujica u mastrealnim partijama njih oboje u filmu koji je obiljezio moje i mnoga druga djetinjstva. i pomilova me po kosi onako majcinski mira banjac i poveza me sa sobom zauvijek u trenutku kad je ona mene zaboravila zauvijek. i tako mira furlan ne ostade jedina mira i mira mi ne dade banjac vec u jednoj epizodi u vrijeme znamenitog psihopate i kriminalca glasno je porucila: bolje mi vas nego vi nas! njeno mi su artiljerci na trebevicu a mi smo se sveli na nas na koje ti artiljerci pucaju, vrlo slicno kao u sindlerovoj listi komadant logora u dokolici ubija sa balkona zatvorenike ubijajuci sebi jutarnju dosadu. i da ne sirim pricu.

danas vidim dosla mira banjac sa balasevicem, inace on je u serijskom i posve legitimnom i profesionalnom regionalnom pokusaju da zaradi pristojne novce, a sve se desava na prijemu na kojem je domacin bio gradonacelnik osobno. radnja se odvija u domu armije. da, ispred te zgrade je u maju 92. oficir tzv. jna pucao u usta pripadniku TO-a Bosne i Hercegovine, prakticirajuci vec tada, odmah prije nego sto je sve i pocelo, ono mirino: bolje mi vas nego vi nas.

i da ne duzim ionako predugu i mozda suvisnu pricu, neka dodje mira banjac, neka dodje ko hoce, ali neka se nas gradonacelnik bavi svojim primarnim zadatkom a ne promocijom Sarajeva u ovom slucaju grada kao mjesta u kojem moze ko i sta hoce i kada hoce. vazno je kada! prije dvadeset godina mi smo se pravili da nam je sve ravno do ravnog i da rata nece biti. a neko se istini za volju u ovo vrijeme prije dvadeset godina spremao za brutalni cirkus koji je dizajniran da spali, pobije, unisti, ponizi, izbrise, zauvijek, kao da nikad nista tu nije bilo.

Andaluzija je ipak u svojoj totalnoj tragediji imala malu srecu, prezivjela je Alhambra. kao svjedok ljepote kao takve i ljepote jednog vremena. Isabela nije imala srca da ubije nesto tako lijepo, u djelomicno oskrnavljenoj ljepotici ostavila je svoje tijelo zauvijek. nesretna Bosna i Hercegovina nema tu srecu Andaluzije ali nema ni nesrecu da vise ne postoji konvivencija. sretni u nesreci, to je najbolje sto nam se moze desiti i to je ono sto je realno ocekivati.


kada?

ovdje i sada, desava se jedna mozda nekima efemerna i mnogima bizarna "epizoda" sa Umjetnickom Galerijom Bosne i Hercegovine.  da, to je ona bijela zgrada pored doma armije gdje odvijao se prijem. u galeriji uporno drzi bank damir niksic bez vidljivog efekta, marginalno i nikome bitno. i nije problem u damiru niksicu, naprotiv. vec u odnosu prema ovoj instituciji a deset metara dalje odajemo pocast estradnoj instituciji. i da se razumijemo, balasevic je ok, ali postoje mnogi prioriteti u ovom Gradu o kojima prvi medju jednakima nase male carsije koja je ogledalo i Bosne i Hercegovine ne samo da trebaju vec i moraju brinuti.

zaista mi je svejedno sve u vezi mire banjac. bilo proslo. prosle su i neuporedivo gore stvari u nasoj jadnoj, silovanoj, maltretiranoj domovini. i sasvim je normalno pomisliti da je uzrok mnogih nasih frustracija i nase nesrece to sto sto je sve ovo kao da godinama gledamo kako nam majku na oci siluju. tako je barem meni sa ovom vjecno mojom zemljom i jedinom domovinom. mozda ce jednog dana autenticne Bosance izucavati antropolozi, arheolozi. pokusati doznati i proniknuti u njihove, nase, zdravorazumske ideje da smo svi isti u onom najvaznijem, u ljubavi i u potrebi pripadanja svako na svoj nacin, ko ne voli u njemu je ljubav mrtva ali ga i takva mrtva ljubav bitno odredjuje.
svima nam treba isto i to nam je zajednicko, ali svi svoje probleme vidimo u drugom a narocito i najlakse u drugacijem.

predivno je ostati i opstati drugaciji.

apsurdno je danas bilo to sta god je trebalo biti. i svi ti ljudi.
ono sto zabrinjava jeste ritual koji se ponavlja. prvo se docekalo bregovica, i to u drustvu danisa tanovica. neka brega dolazi u svoje Sarajevo kad god zeli ali ipak ko je to brega da ga docekuje danis tanovic, i uostalom da li je danis tu kao znameniti sugradjanin ili predsjednik stranke koja je tada bila u vlasti sa strankom domacina Prvog covjeka ovog Grada.


sta ako postanu ucestala ovakva dogadjanja?! razni estradni fenomeni u svakodnevnoj potrebi zarade i prodaje krenu na turneje, pa onda razni poduzetnici, valja to nadocekivati. ko ce tek misliti da li je neprimjereno da se pojedine persone uopste spominju a kamoli da im se ukazuje cast za nemanje casti kada je nama samo sretnima koji smo prezivjeli, izmedju ostalog i jer smo promaseni, ostavljena upravo samo cast. a cast mozemo zastiti  jedino samopostovanjem.

toliko, da ne duzim.

17.11.2011.

... (blog mindset)

"All the war-propaganda, all the screaming and lies and hatred, comes invariably from people who are not fighting."
Eric Blair

16.11.2011.

a tragic situation (blog mindset)

"A tragic situation exists precisely when virtue does not triumph but when it is still felt that man is nobler than the forces which destroy him." 
Eric Blair

16.10.2011.

kamo dalje, rodjace? (ad hoc blog)

zaista je zanimljiva impotencija tzv. aktivista u nasoj zemlji. kao i svaka zaba zeljna potkovice prosjecan aktivista u Bosni i Hercegovini je u najmanju ruku groteskna pojava. zasto su ne samo aktivisti vec svi osim politicara, finansijskih mocnika i dijela medija prakticno nemocni pred situacijom u kojoj se nase drustvo nalazi?

OKUPIRAJMO TRAFIKU

15. oktobar ce nas podsjecati na jos jedan propali "pokusaj" grupe gradjana da organiziraju uspjesne proteste u vezi bilo cega. razlozi neuspjeha (fijasko je prava rijec ali ne zelimo biti okrutni) su vrlo prosti sto stvari ne cini nimalo jednostavnim.

a) nejasna ideja - "misija" u magli. jasan mi je smisao protesta u americi ili nekoj drugoj zemlji gdje kulminira sprega politike i ekonomije, zapravo sinergija ili simbioza koja sistematicno osiromasuje sve osim onih famoznih 1%. u nas je situacija drugacija, mi imamo druge probleme, tako da pokusaji artikulacije tudjeg problema kao svog, samo zato da bi se iskoristio "momentum" pokazuje i dokazuje nezrelost i nepromisljenost, i nedoraslost zamisljenom zadatku, organizatora demonstracija u Bosni i Hercegovini. stajati preko puta zgrade centralne banke u titovoj ulici u Sarajevu, i uzvikivati parola kao iz skripti srednjoskolskog marksizma s kraja osamdesetih zaista je tako smijesno da se tesko smijati. mogle bi se nadugo i nasiroko analizirati sve manjkavosti i svi propusti koji su ne samo tehnickog karaktera vec i sustinskog, ali nema ni smisla ni potrebe: okupatori od 15. oktobra nisu vrijedni analiza.


b) nedostatak kredibiliteta - rak-rana svih koji organiziraju proteste, anonimna grupa gradjana, ne-anonimna grupa gradjana, dosta, zasto ne? jods ili josd ili kogod i stagod, ovi ili oni virtualni intelektualci, nadobudni FB mislioci, koji samo sebe slusaju i mniju da ako citaju Marxa u 21. stoljecu da su automatski napredni ili da znaju vise. sjecam se za vrijeme studija filozofije bilo je potrebno "proci" anticku filozofiju, pa srednji vijek, pa recionalizam, empirizam itd . pa njemacku klasicnu filozofiju, pa tek onda poceti citati krtitiku gotskog programa i druge manje ali vazne spise, pa se tek onda uhvatiti u kostac sa kapitalom. citati marxa bez hegela i adekvatne propedeutike u elementarnom smislu te rijeci je skoro pa uzaludan posao. mlade nadobudne neznalice ne mogu sebe voditi kroz zivot a kamoli druge.


c) prethodnih godina su npr. i tzv. angazirani bendovi dodatno kompromitirali aktivizam kao takav. licemjeri koji prokazuju licemjerstvo politicara! pjevajmo o politicarima i zaradjujmo za zivot jer u politiku ne mozemo, a hocemo i da smo na sceni, da smo rokeri, da smo kao RATM ili kao neki drugi ljudi koji djeluju ili izgledaju inspirativno. (mala napomena: RATM su uspjesno okupirali, na jedan dan, the wall street kad su mnogi aktualni okupatori new yorka dizali kredite i kupovali auta i kuce) pseudo aktivisti medju muzicarima kao i revijalni aktivisti koji su u toj aktivnosti vidjeli mogucnost zaposlenja su dodatno kompromitirali aktivizam.


d) neranjivost domacih politicara je ocigledna i frustrirajuca, a jedan od razloga osim gore navedenog lezi u cinjenici da ne postoji javno mnijenje, njega su uspjesno unistili, odnosno sprijecili njegovo nastajanje i razvoj, domaci mediji, ili da budem precizniji domaci novinari, na radost domacih politicara. tako da su nasi domacini prakticno neosjetljivi na prosvjede. i to je notorna cinjenica i jos jedan od razloga zasto ljudi u nas gledaju na proteste sa sumnjom, pa cak i sa podsmijehom. a kako i nece kada su internet intelektualci takvog kapaciteta da ih se moze izmanipulriati za pet minuta i usmjeriti u bilo kojem zeljenom pravcu.


e) niko ne uci na greskama prethodnika, vec misli da je dovoljno mudar i pronicljiv, da je dobar takticar i jos bolji strateg, i da on zna a da drugi ne znaju, i sve tako tece samougodni untrasnji monolog dok se ne izadje na ulicu i ustanovi da nema nikoga osim njegovih poznanika i njihovih poznanika. treba uciti, ali treba znati i nauciti. treba malo i talenta a i intelektualne hrabrosti koja je malo veca od onoga: sta je? ili, ko ne smije? naravno, ubrzo zatim se utjeha nalazi u omalovazavanju onih u ime kojih se sve to kao radi. ismijavaju se ljudi jer "nemaju svijesti" parafrazira se pescanikov slogan "ako vam je dobro - onda nista". i ptice na grani vide da nije dobro ali isto tako vide da s vama nece nigdje odletjeti, ni poletiti cak, a kamoli negdje doletjeti, pa ostaju na grani i posmatraju demonstrante i aktiviste, one koje su "uzeli stvari u svoje ruke" pitajuci se dokle ce to sve skupa tako.


tako dolazimo do pitanja svih pitanja: dokle ovo ovako? ili sta da se radi? ili kamo dalje rodjace?
a o mogucim odgovorima na ova pitanja cemo vise nekom novom prigodom - uskoro.

u medjuvremenu zapjevusimo zajedno branimirovu "tko to tamo pjeva?"

10.10.2011.

sarajevo improvisation by RGF (blog mindset)

07.10.2011.

BORIMO SE! (blog mindset)

. . . . .



06.10.2011.

ad hoc schizo citulja (in memoriam blog)

umro je SJ, relativno mlad. covjek nam je promijenio zivote na razlicite nacine, ali osim lijepih i korisnih igracaka koje su nam "oduvijek trebale" i silnih miliona koje je zaradio a koji mu, eto, ipak nisu pomogli da pozivi malo duze, ne nalazim nista znacajno u vezi s njim. njegov javni profil je dotjeran kao i njegovi proizvodi, sjajno dizajnirano, zgodno i funkcionalno. hvala mu i slava mu.

ono sto me rastuzuje na poseban nacin jeste cinjenica da ga mnogi, skoro svi, zale i oplakuju na nacin da izrazavaju divljenje njegovom liku i djelu. za mene je covjek jedan od mnogih, brojnih uspjesnih ljudi. nista u svom u zivotu nije ucinio da bi izazvao bar na trenutak divljenje kakvo osjecam prema bilo kojem svom heroju. SJ nije moj heroj, jer svako ko zaradi milione prodajuci nesto ima satisfakciju u samom bogatstvu, i moci, i slavi koja ide uz to. herojstvo cine djela koja se ne fakturisu ili djela koja vrijede vise od onoga sto je pocinilac tih djela zauzvrat dobio.


sjecam se umjetnika za vrijeme opsade koji su "pruzali otpor" kulturom. osim sto su pri tome uspjesno izbjegavali vojnu obavezu, naizgled u ne-znanju, su trasirali i vlastite karijere, udarali temelje vlastitoj personi u svijetu kuture na ovdasnjoj devastiranoj i nikada od rata oporavljenoj kulturnoj sceni.


"neka svako radi ono sto najbolje zna" oduvijek sam smatrao sofisiciranim fabrikatom pete kolone. zato su za mene jedini heroji za vrijeme opsade bili oni koji su se s puskom u ruci, bez racuna, suprostavili puskama i topovima u rukama agresora.


oni sto su pruzali otpor "na svoj nacin" uglavnom su isti oni ljigavci koji dominiraju na nasoj kulturnoj i politickoj sceni koja je evidentno besprizorna i prezira vrijedna.


ne zelim dalje uspostavljati veze i vezice izmedju "duhovnog otpora" u Sarajevu pod opsadom i tek preminulog osnivaca kapitalistickog super diva kojem rado dajemo novac ukoliko ga imamo jer nas kupovina bijelih proizvoda cini sretnim, i sebi vaznim, ostavljajuci nas u ubjedjenju da smo tim posjedom i u tudjim ocima vazni.


mislim da su bijeli i metalik proizvodi sto ih je osmislio, u kini napravio, i prodao, SJ odlicni ali ne mislim da treba oplakivati SJ-a, kao sto ne treba ocekivati od Obame da ucini ista dobro za ikoga osim mozda za Amerikance, jer americki je Bog - Dolar, odn profit i to odredjuje sta je dobro a sta lose. tobe jarabi.


do suza me nasmijavaju citati SJ-a na FB i drugdje u virtualnom svijetu, kao da je neznamkakav filozof ili umjetnik napustio ovaj svijet. simpatican i pametan ciko i iznimno uspjesan poslovni covjek. samo to, nista vise. rip.

16.09.2011.

o pokojniku samo najgori (blog zabiljeska)

zaista, ali zaista, ne podnosim kada se o tek preminulom svi listom izjasnjavaju pateticno, u stilu: otisao je jedan od najvecih ili bio je veliki covjek i veliki umjetnik ili sportista ili nesto trece. najgore od svega je kada notorni ljigavci krenu velicajno izjavljivati se o pokojniku kao da se zele ocesati o njegovu auru, biti dio njegove velicine govoreci o njoj. a tek price o nenadoknadivom gubitku za zajednicu, grad, drzavu ... a vec dan nakon sto ovaj ili ova odu pod zemlju zaboravit ce nadahnuti govornici sve njegovo ili njeno, i samu osobu na kraju. kao da je nikada nije ni bilo. licemjeri i puzevi golaci.

08.09.2011.

amor fati (privatna poruka)

cudis se razlici izmedju dvije jasne slike; u jednoj ti vidis sebe, a u drugoj se zrcali tvoja persona u ocima drugih. uvijek se iznenadis kada primijetis da te drugi dozivljavaju suprotno tvojim razmisljanjima i osjecanjima, i djelima cak. mozda te upravo interpretacija vlastitih djela od strane skoro svakog ne-ti koja je u pravilu dijametralna motivima tvoga djelovanja najvise iznenadjuje. kao da se nikada neces naviknuti na tu bolnu diskrapanciju sto ostavlja gorak okus neshvacenosti. ukus koji kvari svaku novu degustaciju pa ti vise nista ne prija niti u bilo cemu mozes do kraja uzivati, jer na kraju ce ionako sve biti suprotno od onoga sto si zelio. znam, cesto si zelio ciniti suprotno od onoga sto mislis kako bi te drugi shvatili suprotno od onoga sto radis u nadi da ces tako konacno postati ispravno shvacen. ali ta ocajna pomisao nikada nije dugo trajala. mozda bi bilo najbolje da prestanes razmisljati o tome i da se naviknes na sudbinu.a mozda je i krajnje vrijeme da jednom zauvijek zavolis sudbinu i da joj se prepustis i pustis da te povede i da zaplesete cvrsto zagrljeni.

Max Ernst, Fin et suite, 1930

31.08.2011.

umjetnicka galerija Bosne i Hercegovine (blog re-action)

pred vratima je prvi septembar i od tog dana ce umjetnicka galerija Bosne i Hercegovine biti zatvorena ili ce prestati sa radom, ili stagod i kakogod. culi smo i procitali razlicita razmisljanja, bilo je svakojakih stavova, cak i patetike, ali vrlo malo argumenata. svi kao i uvijek imaju stav o svemu, kao i o svim aspektima ovog slucaja. pa nesto razmisljam, kada mogu svi - moze i moja malenkost.

salu na stranu, prvi put sam primijetio dominaciju stava TREBA TO ZATVORITI, sahraniti, ukinuti, i to od onih od kojih se to ne ocekuje, od onih koji se smatraju umjetnicima. razlozi i argumenti za ovakvo razmisljanje mogu se svesti na nesto sto samo sebe smatra utemeljenim a moglo bi se jednostavno reci kao: tamo su zaposleni nesposobni neradnici koji nece sami sebi da pomognu vec bi samo novac poreskih obveznika trosili.

kad smo vec kod toga: u ovoj zemlji ima previse javnih ustanova koje trose doslovno milione a ne cine nista bitno bilo kome drugome osim sebi, i postoje brojne ustanove koje su na budzetu a bave se skoro pa iskljucivo iznajmljivanjem prostora, bez vlastite produkcije. mnoge od tih javnih ustanova u kulturi nemaju nikakav povijesni znacaj niti cuvaju neko umjetnicko blago. u tim organizacijama iliti javnim ustanovama rade mnogo vece neznalice i mnogo vece lijencine nego sto se moze zamisliti. ono sto je bizarno je da menadzment i osoblje umjetnicke galerije Bosne i Herecgovine sada "kriticari" zele prikazati kao najgore, a to nije ni blizu istini. imachi stava sa smrtnom zeljom prema umjetnickoj galeriji Bosne i Hercegovine zapravo zele reci: da mi vodimo ovu instituciju ona bi bila samoodrziva i imala bi svaki dan programe zbog kojih bi nas svijet smatrao kulturnim fenomenom koji nadrasta vlastitu sredinu.

umjetnicka galerija Bosne i Hercegovine je, izmedju ostalog, dosla u ovu situaciju jer se "finansira" iz drzavnog budzeta. i to je njena najveca tragedija, a ne nestrucnost ljudi koji su zaposleni u toj instituciji. sasvim sam siguran da su ti isti kustosi i ostali uposlenici mogli uciniti i vise i bolje, ali mogli smo i svi mi.

svi bankari u kulturi (oni koji drze bank o svemu a puni su para kao banka i za sve sto rade i zele raditi imaju sredstva i ljude koji ce im ta sredstva omoguciti, na ovaj ili onaj nacin), vjerovatno svi oni bi smatrali kao uvredu da se za neku izlozbu placa ulaz (recimo, 2KM), ocekivali bi pozivnice ili besplatne ulaznice, mozda cak i neku karticu koja ce im omoguciti svakodnevan besplatan ulazak na sve izlozbe i druge dogadjaje.

isto tako, galerija je vrsta "objekta" koji i nije bas lako komercijalno eksploatisati bez da se narusava koncept i sama svrha postojanja iste. prodavnica suvenira donosi novac, ali ni blizu onoga sto je dovoljno za minimum funckioniranja. da li neko razmislja koliko kosta dan grijana prostora od vise stotina kvadrata, rasvjete, pomocnog osoblja? ili, koliko kosta iole seriozno i ambicionzno postavljena izlozba? cak i da je takvog koncepta da iziskuje svega 50KM vrijedan materijal za produkciju iste, potreban je znacajan novac da se sve valjano organizira jer osim troskova prostora (tzv. hladnog i vruceg pogona) postoje i promotivni troskovi i druga davanja, razna.

da napomenem, umjetnicka galerija Bosne i Hercegovine veci duzi period zivotari u potpunom finansijskom vakuumu. nije im lako prezivjeti, da i ne govorimo o nekoj ambicioznoj programaciji.

znam iz vlastitog tragicno bogatog iskustva sta znaci voditi malu organizaciju bez sredstava i u isto vrijeme imati umjetnicke ambicije visokih standarda. ako tome dodate veci broj zaposlenih, zgradu sa svim troskovima i vrlo vrijednu kolekciju koja ujedno predstavlja i istoriju umjetnosti Bosne i Hercegovine, onda je cijela prica besmislena u onoj mjeri u kojoj je besmislena i situacija u kojoj se nalazi ova zemlja. umjetnicka galerija je cak i simbolicno vjerna slika situacije u Bosni i Hercegovini.

situacija je sljedeca - sve je nemar, sve je zapusteno, ukoliko neko nema neki finansijski, politicki ili neki drugi interes da tako ne bude. kao da nikome ne treba umjetnicka galerija Bosne i Hercegovine. sve da u njoj rade najgori moguci kadrovi, sama institucija je vaznija od svih njenih proslih, sadasnjih i buducih uposlenika.

nadajmo se da je bar kolekcija jos uvijek u dobrom stanju jer bi bilo besmisleno i tragicno da nije tako. bilo bi sramno da ta zbirka na bilo koji nacin propadne u buducnosti zato jer danas nema novaca i zato jer neko misli da nam takva umjetnicka galerija Bosne i Hercegovvine kao institucija ne treba.

zato zelim da porucim sa ovog mjesta svim vama koji ste se ovdje u tako malom broju okupili; spasimo nasu umjetnicku galeriju Bosne i Hercegovine, jer je to umjetnicka galerija nase zemlje, muzej koji cuva umjetnicka djela nasih umjetnika. sacuvajmo istoriju, narocito s obzirom na cinjenicu da nam je oduzeta sadasnjost. ako umjetnicka galerija Bosne i Hercegovine nema buducnost onda bi to mogao biti nagovjestaj da ni Bosna i Hercegovina nema realan prosperitet.

ne zelim glasno kukati nad sudbinom neke institucije, narocito ne u cilju samopromocije. bio bih sretan da mnoge javne ustanove prestanu sa radom jer bi se od manjeg dijela novca koji bi se na taj nacin ustedio mogli finansirati ozbiljni projekti i ozbiljne institucije jer takvih je malo, a onih bespotrebnih i suvisnih je previse. medjutim, nije mi svejedno sta ce biti sa umjetnickom galerijom Bosne i Hercegovine, ne samo zato sto nemamo scenu na kojoj se takav gubitak ne bi osjetio, vec zato sto je smrt ove institucije jos jedna mala smrt Bosne i Hercegovina, koja ce ako nista drugo onda na simobilcan nacin biti pocetak konacnog zatiranja nase zemlje kao drzave, cak i kao geografskog pojma (jer je i to vjerovatno nekome cilj). 

isto tako, mislim da je sramno da neko ko se smatra umjetnikom misli i govori da umjetnicka galerija Bosne i Hercegovine ne treba da postoji i da je nebitna njena buducnost, pa makar, jos jednom ponavljam, u njoj bili zaposleni najgori moguci kadrovi (iako to zaista nije slucaj). svako ko se smatra umjetnikom mora braniti jednu ovakvu instituciju jer ako cini suprotno dovodi se u paradoksalnu situaciju koja cini besmislenim njegovo ili njeno postojanje i umjetnicko djelovanje.

posve je jasno i ocigledno da smo mi povijesno nebitni jer nam se ovakve stvari desavaju ili je bolje reci da zivimo u vrijeme ovakvih i slicnih dogadjaja a ne sjajnih umjetnickih ekspozicija o kojima bi svi mi zeljeli razmisljati i govoriti. ipak, umjetnicka proslost ove zemlje nije beznacajna i nebitna tako da zbog bolje buducnosti moramo sacuvati ono sto je nase a vazno je i dobro, ako vec sami nismo u stanju napraviti djela, umjetnicka ili neka druga, za ciju ce se vrijednost i tekovine neko u buducnosti mozda htjeti boriti.

sjecam se jedne epizode iz perioda maj-juni 1992. godine. s obzirom da je gazi-husrevbegova biblioteka stradala jer je istu srbo-cetnicki agresor gadjao i bombardovao prvih dana rata pa je plamen ostetio i progutao mnoge vrijedne knjige i druge istorijske i umjetnicke dragocjenosti. upravo u umjetnickoj galeriji je grupa entuzijasta, neki iz ljubavi prema artefaktima a neki krijuci se od radne ili vojne obaveze, vrijedno sanirala na hiljade stranica u vidu prve pomoci nakon pozara.

gasenje umjetnicke galerije Bosne i Hercegovine bio bi tragican i opasan presedan. svi koji cijene i vole umjetnost morali bi pokusati da bar dijele stav da galeriju treba spasiti ako vec ne mogu uciniti nista konkretno da pomognu. a svaki patriota bi morao biti zabrinut kada se nesto sto u imenu ima Bosna i Hercegovina fatalno ugrozi.

20.08.2011.

pricam ti pricu (privatna poruka)

tvoj je zivot detaljno
ispricana prica,
steta sto niko nije
slusao.


odilon redon, the egg

19.08.2011.

pomracenje uma ili opis stanja stvari (privatna poruka)

sve je manje svjetla u
prostranoj tami gdje svi smo sami
kao u jami.


odilon redon, little flowers

19.08.2011.

u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri (privatna poruka)

toliko puta si pocinjao ispocetka da je i tebi samom tesko povjerovati da si ikada zaista poceo. sve si radio onako kako si htio a ipak si uhvacen u klopku zivota, u mracnu rupu savrseno tvojih dimenzija; rupu u kojoj stojis uspravljen ali nesposoban da se pomjeris. nista ne mozes uciniti. nista promijeniti. mozes samo sebe varati i jos jednom iznova poceti ostajuci zauvijek u toj crnoj rupi koju si sam sebi iskopao po vlastitoj mjeri i bespomocno micati prstima imitirajuci kretanje, isto onako kako imitiras zivot.

svaki novi izbor ne donosi nista novo - zivis lazne dileme i tlapnje. svaku raskrnicu zivota koju ugledas prolazis nakon sto si jedva izabrao pravi put, da bi kasnije shvatio da niti si stajao na raskrsnici niti je raskrnice bilo.


gledas svijet i ljude oko sebe a njih nema. samo jedna ruka koju dodirujes ti govori da si jos uvijek ziv dok lezis u komi sanjajuci kako zivis.


odilon redon, chimera, 1883

14.08.2011.

prodjoh Bosnom kroz gradove ili srpskim stazama genocida (blog memo)

u cik zore krenuli smo prema visegradu. nakon sedmice kod prijatelja u lovistu i temeljitog odmora i zaborava svega sto se zaboraviti ne moze, putovanje prema mostu Mehmed-pase Sokolovica dan nakon povratka sa plavog mora se cinilo kao dobra ideja za pripremu na bosansku svakodnevnicu koja me je cekala svidjelo se to meni ili ne.

prolazeci staze genocida od pala preko romanije i rogatice do visegrada jos jednom se sjetih odgovora prodavca voca i povrca u pocitelju na mom povratku u sarajevo: a nikako, eto kako je. nema naroda. rastjer'o logor. pobjeg'o ko je mog'o. vratili se samo djuturumi. nema djece. mrtvo sve. niko ziv se ne vraca. (osim onih sto nemaju gdje i starih sto su dosli da tu kosti ostave, dodajem u sebi).


razmisljao sam o ciljevima rata a oni su bili jednostavni: ubijanje, silovanje, protjerivanje, izgladnjivanje i teroriziranje na sto drugih nacina i pljacka. pljacka i ubijanje.


krenuli su srbi da kolju, siluju i pljackaju, onako slavno cetnicki kako samo srpski vitezovi znaju. kao sto su 1918. i u godinama poslije, i kao sto su od 1941. do 1945. slava srpskih vitezova pronijela se zelenom drinom lesevima nevinih plavookih turaka izvedenih iz svojih kuca od svojih komsija srba sto preko noci postadose srpski junaci. a slavna proslost srpskog vitestva nam kazuje da su svoju hrabrost uvijek i rado iskazivali na nenaoruaznima i slabima. kodirale su zatucane babe mitove o kao krv crvenim fesovima. o progonima svega sto je srpsko. uz gusle u potaji se naricala alternativna istorija o prosloj slavi i prezivljenoj nepravdi. nije se plakalo o sramnoj istini da srbi kada treba izaci na megdan ravnopravnom protivniku ili postaju podanici i sluge ili sjedaju na traktor. u posljednjih stotinjak godina kada su se srbi za srpstvo borili uvijek su gorila nebranjena sela i plakala djeca.


a onda sam ugledao most. zaduzbinu velikog vezira trojice sultana. savrseno je pristajao krajoliku. stajao je lijep uprkos vremenu i zapustenosti pamteci mnoge ispricane i neispricane price. a zaista su najstrasnije i najljepse neispricane price, kao sto rece andric komentirajuci freuda. ne znam da li je mehmed-pasa sokolovic bio "srpsko dete" odvedeno kao danak u krvi u carigrad, a cisto sumnjam da su stoja i ostoja zazidani u mostu, ali znam da su u proljece i ljeto 1992. godine dovodjeni muslimani na taj most, posebno na kapiju i odmoriste i tu su klani, ili su im pucali u potiljak, i odatle bacani u crnu drinu. ponekad bi se neko nedoklan nasukao na obalu gledajuci most sa kojeg su i dalje padala njegova braca, djeca, ocevi, komsije kojima su posljednje dunjalucke slike bile dva tariha uklesana na kapiji i kama njihovog komsije ili nekog vikend-cetnika crna oka.


krvlju nevinih posvecen je most na nekadasnjoj carigradskoj dzadi. tu pricu nikada nece pricati ljudi kamenog srca. takva svirepost i barbarstvo nisu postojali ni za turskog, a ni austrijskog vakta. komunisti su cuvali i renovirali most koji su tesko ostetili fasisti, a prije toga austrougarska vojska, a odmah poslije i srpska vojska kada su bjezale, odn. kada su se povlacile. nije poznato da je na mostu iko ubijen do 1992. godine.


nije most kriv nikome nizasta. a nije ni andriceva prica o mostu nista drugo nego jedna moguca prica, divno ispricana, o ljudima i vremenima. ma kako raskosna i sjajna ta prica bila na drini cuprija je samo to - prica. danas o andricu brinu i uspomenu na njega cuvaju oni koji smatraju herojima koljace sa starog mosta u visegradu, ove i one lukice, koji su ljude, zene i djecu zive spaljivali samo zato sto nisu srbi, a mjesecima su na stotine bosnjakinja silovane. Behija Zukic, prva visegradska zrtva, je jos i sretno prosla kada ju je milan lukic ubio na kucnom pragu a njenog muza i djecu odveo da ih vise nikad niko ne vidi. na mostu mehmed-pase sokolovica ubijen je i gluhonijemi tridesetpetogodisnji Halil Kupus koji prethodno morao u drinu baciti ubijene Envera Kulovica i Hasana Brkica.  kako svjedoci Mevla Memisevic, njenog muza Hasana su u vrijeme bajrama 1992. godine tri dana tjerali da cisti krv ubijenih bosnjaka da bi i njega cetvrti dan ubili i bacili s mosta. djeca nisu bila djeca vec mali turci pa su i ona ubijana i bacana s mosta. tri hiljade nevinih dusa ubijeno je u visegradu, na mostovima, kucnim pragovima improviziranim i dobro organiziranim logorima. hiljade su maltretirane, premlacivane. most mehmed-pase sokolovica je imao posebno, ritualno i simbolicko znacenje, kako i prilici nacionalnom spomeniku Bosne i Hercegovine - tu su nevini dovodjeni i ubijani sa posebnim merakom, tu su u glavama krvnika odzvanjale bapske price i poj gusala. bas na tom mjestu srbi su se opet mogli osvetiti turcima i ustasama i svima onima o kojima su im njihovi stari uz ognjiste ili termo-akumulacione peci price pricali. sve ono sto se naucilo na tradicionalnim svinjokoljima konacno se moglo prakticirati na dusmanima.


nakon setnje po granitnim kockama koje su zamijenile tursku kaldrmu poslije velike poplave 1896. kada je drina nadosla sto i sezdest centimetara preko mosta, otisli smo na kafu u jedan od kafica na trgu. kafu nismo popili jer je nestalo vode u tom dijelu grada. nedade se kafu u visegradu popiti.

visegrad je danas vise selo a manje grad. turobno pust i bezlican. uresen nazor crilicom i spomenikom drazi mihajlovicu prenesom iz brckog. srbi nemaju hljeba da jedu ali zato ponosno setaju ulicama vojvode stepe i ostalih slavnih srba. bosnjaka kojih je po popisu iz 1991. godine bilo preko 63% sada nema ni 3%. most stoji zapusten ali ravnodusno lijep i nezainteresiran za svoje sadasnje sugradjane ciji je nacelnik opet slagao da ce se most ove godine renovirati i osvijetliti. ostavio sam cupriju koji je genijalni sinan nacrtao po narudzbi  mehmed-pase sokolovica velikog vezira trojice sultana a u ime Allaha Stvoritelja i Gospodara svih svjetova i velikog i slavnog turskog carstva, dugo nadaleko.

most je stajao, a drina proticala, cuteci. ne cuju se jecaji i vapaji nevinih, ni njihovi samrtni hropci. dusa ovog grada zauvijek je okamenjena. ostale su tuge, sjecanja i pjesme.


Prodjoh Bosnom kroz gradove

al' ne nadjoh srcu mira
jedna stara uspomena
osjecaje moje dira

U mladosti svojoj ranoj

ljubio sam djevu mladu
to je nekad davno bilo
u starome Visegradu

Setali smo pokraj Drine

pjevali smo pjesme nase
sevdisasmo na sred mosta
Sokolovic Mehmed pase

Godine su mnoge prosle

splavovi se Drinom krecu
kroz Visegrad sam se setam
znam da dragu vidjet necu

...



U lijepome starom gradu Visegradu

gdje duboka Drina vjekovima tece
ostade mi samo tuzna uspomena
asikovah s dragom skoro svako vece

Rano jutro, slusam, pjevaju slavuji

na Bikavcu brdu grada Visegrada
ustaj curo mala, ruzo procvjetala
vec je zora rana Drinu obasjala

Evo sam ti dos'o, sjedim na Bikavcu

slusam Drina huci, novi dan se sprema
sve je kao nekad, pjevaju slavuji
samo tebe, draga, na Bikavcu nema

Visegrade grade, gdje je moja draga

ko da sa mnom nikad srecna nije bila
gledao sam Drinu dok me je ljubila
zar je nase noci vec zaboravila

Borimo se!
28.07.2011.

nesto kontam ... (blog akcija) dopuna i popuna

da li ste ikada na hrvatskom dnevniku culi da se pominje koliko je gostiju iz Bosne i Hercegovine? ja osobno nisam nikada, a vjerujem da smo mozda i najprisutniji od svih stranih turista (necu spominjati da smo siroke ruke i da osim ljudi sa plitkim dzepom dolaze iz nase zemlje i gosti sa dubokim, pa cak i sa predubokim dzepovima).

da li ste ikada vidjeli neku sliku npr. Sarajeva na hrvatskom dnevniku koja nije, 'nako, blago receno, tendenciozno jadna? kao da se trude snimiti najgori kadar i sliku Sarajeva.


moglo bi se naci jos milion primjera da se jasno vidi kako nas u hrvatskoj vide.

s tim u vezi pozdravljam ovom prigodom apaticnog kompozitora i bezlicnog predsjednika ivu josipovica sa pjesmom: necu ti doci dzaba fake smile i dzaba neiskrena dobrodoslica.

u svom zivotu imam barem 30 ljetovanja u dubrovniku (minimalno 150 nocenja i minimalno 100 dana parkinga-najmanje deset kuna po satu), ostale destinacije u hrvatskoj necu ni spominjati.


od mene ove godine nema ni lipe. a dogodine cemo vidjeti, mozda ako zasluzite, jer za svoj novac mogu da biram. a to cu i uciniti, necu izabrati hrvatsku, a ni crnu goru (sto je vec tradicija stara dvije decenije)!

27.07.2011.

nesto kontam ... (blog akcija)

oni koji imaju novac za ljetovanje imaju priliku napraviti izbor kojim ce pokazati samopostovanje. zasto ne bi bili znatizeljni i ljetovali u nekim zemljama u kojima nikada nismo? recimo da ove godine ne znamo gdje cemo ljetovati, ali znamo gdje necemo. osim oni koji imaju nepokretnine na obliznjoj obali.
alternativne destinacije budite slobodni predloziti u komentarima.
ili necete nikako na more ili cete na more ali ne na blizu obalu jadrana.  mogu i destinacije u nasoj zemlji, vrlo su dobrodosle.
ovom prigodom izrazavam zaljenje sto cu propustiti dubrovnik, makar i na dva dana. ali principi su skupa stvar, a ja nisam beskonacno platezno sposoban.

glasajte se bloggeri, predlozite zanimljive destinacije sa ovozemaljskim cijenama. a ako vam je ovo sve skupa bezveze - onda nista.

23.07.2011.

direktan prenos iz mozga (prigodno blogohuljenje)

aldous huxley je svojevremno napisao da kada vidis nekoga i ono sto mu se desava vidis i da mu se to dogadja upravo zato sto je takav kakav jeste, a heraklit da karekter odredjuje covjekovu sudbinu. iz ove dvije parafraze moze se izvesti i analogija u odnosu na drustvo, drzavu, narode.
nase drustvo, cija se drustvenost svodi na grupasenju na bazi interesa i drustvenom angazmanu radi licne koristi, izniman je primjer utemeljenosti jedne takve analogije. jer tu smo gdje smo jer smo takvi kakvi jesmo.
a za to kakvi zapravo jesmo primjera je vise nego dovoljno.

nemam nista protiv poduzetnistva, novih radnih mjesta i ostalih ekonomski progresivnih dogadjaja. ali kada predsjednik drzave i gradonacelnik glavnog grada svecano otvaraju restoran brze hrane pa ma kakav to restoran bio onda je jasno gdje smo i sta smo. nema se osjecaj ni za smisao ni za odgovornost prema funkciji koju se u ime i za dobrobit gradjana i o njihovom trosku obavlja. isto tako, znam da ta nova radna mjesta znace mnogo onima koji tu zaradjuju svoj kruh svagdasnji, kao i drustvu glede poreza, ali je dodatno neodgovorno zanemariti cinjenicu da sve sto tu pojedete, osim sto je dokazano nezdravo, ne dolazi iz ove zemlje. cak ni salvete i ostala amabalaza koja ce nam ostati kao otpad. zasto predsjednik drzave ne otvori neku izlozbu, zasto gradonacelnik ne da publicitet nekom kulturnom dogadjaju (koji ima umjetnicke a ne finansijske ambicije) ili nekoj inicijativi koja ce koristiti resurse ove zemlje na dobrobit gradjana ili nekom projektu zastite okoline ili neku skolu u kojoj nema segregacije i vjeronauke? da li svoje aktivnosti temelje na uputama svojih savjetnika koje kao i njih placaju gradjani, ili to oni onako prigodno i samoinicijativno?
kakogod, predsjednik jedne drzave i gradonacelnik jednog grada ne bi smjeli svecano otvarati jedan fast food, jer nije primjereno.

imam protiv sve sto se uopste moze imati protiv kada je rijec o licemjerstvu i zatucanosti naseg covjeka, jer ce se opijati, drogirati, bosti nozevima i pucati. a onda ce se posvetiti "molitvi" i "ibadetu". imam protiv sve u vezi sa vjerskm sluzbenicima pedofilima bez obzira da li su muslimani, pravoslavci, katolici ili jevreji, jer su pedofili sljam ljudski a jos gori su oni koji se kriju iza Boga dok sa spolovilom u ruci prilaze djeci (a znamo da je zapisano: ko sablazne jednog od ovih malenih ...)


NEMA BOGA ni za jednog gradjanina Bosne i Hercegovine osim za politicare i vjerske sluzbenike kojima Bog treba kao hljeb jer u ime njega uzimaju platu i ne placaju porez kao svi ostali gradjani. Bog je nasusna potrebna jer se u ime njega najlakse narod drzi zatucanim i neobrazovanim i kao takav se lako oblikuje prema dnevnopolitickim potrebama i strateskim interesima (a strategija, ako uopste postoji, poznata je samo povlascenima)


izvinjavam se ako cu povrijediti necije osjecaje ili interese (sto je u ovoj zemlji isto) ali sinoc sam prosetao gradom i po prvi put u zivotu nisam osjecao zaljenje zbog stvari i pojava koje mi se ne svidjaju u ovom gradu. bio sam hladni posmatrac. ne znam da li je tuga stvorila apatiju ili se desilo obratno. na ulicama svoga grada vidio sam izvitopirene fizionomije, vidio sam ljude prepustene samozaboravu na vlastito zadovoljstvo, jer u tome vide smisao svog postojanja. u potrazi za opijenoscu i coitusom sto po sebi nije nista lose, ali je jadno kada je iz potrebe da se bude dio necega cega niko pametan ne zeli biti dio (cime se budala ponosi, toga se pametan stidi)


setajuci tako od mjesta do mjesta nakon toliko godina ponovo sam bio u prilici da vidim dokle se dobacilo, sta se postalo u medjuvremenu. involucija, dekadencija, to su samo rijeci koje nemusto opisuju stanje i moji se osjecaji u vezi sa tim stanjem ne mogu dovesti u jezik.


sinoc je moj grad izgledao kao evropska carsija subotom navece (u najgorem smislu te rijeci), i to bi bilo sasvim u redu da je moj grad metropola i od ponedeljka do petka. ali nije. mozemo se takmiciti sa svakim u razularenosti, pomami, razbojnistvima, opijanju, ali se ne mozemo takmiciti skoro ni sa kim u zdravstvu, skolstvu, kulturi i umjetnosti,  izgradjenim cestama i bilo cemu drugom sto je BITNO u zivotu svima.


sinoc sam vidio jedno lice svoga grada koje se mozda svidja turistima i malogradjanima, partijanerima i njima slicnima. mozda bi se svidjelo i meni da nalicje nije tako sumorno i toliko grozno.


imao je moj rahmetli dedo jedno polusvjesno uzdah-pitanje: vidis li ovo Allahu milosni? polusvjesno jer vjerovao je dedo da Allah jeste i da je svevideci. ali neprihvatljiva mu je bila teodiceja, bar u tom trenutku, kada bi mu se ocajnom otelo to uzdah-pitanje.


tako sam i ja sinoc kao nekad za vrijeme opsade u sebi vrisnuo isto pitanje: vidis li ti ovo Boze, za pravdu Nezainteresirani? ako si vec nama ostavio da uredimo zivot na ovom svijetu, zasto si onda toliko pokvarenluka i gluposti stvorio? je li mi trebamo da uspostavimo balans na vagi dok je na jednom tasu tona a na drugom gram? je li nam to dunjalucka zadaca? ne moras ti meni niti jednu molitvu uslisati, jer ja nikoga ni za sta ionako ne molim, ali de malo svojim svemogucim prstom dotakni ovaj tas na koji si stavio gram. ne shvatam u cemu je smisao ako nam dajes teret veci od snage koju si nam podario? ah, da, sad sam se sjetio, trebamo vjerovati! u sta da vjerujem, ako smijem jos jednom pitati? u sudnji dan i Bozje odredjenje? sudnji dan mi zvuci kao nasa policija koja je uvijek spremna na represiju, a rijetko kada na efikasnu zastitu gradjana. ako si odredio da ovako bude, koliko god da su misteriozni putevi i naumi Tvoji, moram priznati da imam sve veci problem i sa Tobom i sa Tvojim naumom, a putevi me Tvoji vec odavno ne zanimaju. mozda zato sto sam pored tih Tvojih cesta i pogaza vidio mrtvu djecu, silovane djevojcice, pobijen nevin svijet, i da ne nabrajam dalje jer znas Ti bolje od mene sta tvoji robovi rade na zemlji. e pa Gazda, ako su Tvoji robovi ovakvi tesko mi je da povjerujem da si Ti bolji. a Ti jesi Apsolut, Svemoguci. zasto je toliki problem, kakav god da Ti je koncept, moja zelja da vidim kako si dohakao svojim sluzbenicima sa ahmedijama i u mantijama, hodzama i popovima koji zaludjuju i manipuliraju narod. Ti si cini se samo kao neki garant onima sto u tvoje ime smutnju i nepravdu cine. spreman sam odgovarati za svoja djela i svoja nedjela i za svoje rijeci i misli, i osjecaje ako treba. znam da ce me se po tome i na nebu i na zemlji mjeriti. a ovaj svijet, i svi svjetovi uostalom, i ovi ljudi su Tvoje djelo. ali Tebi nece niko suditi, samo Ti sam to mozes, a to se kod nas na zemlji zove da prostis sukob interesa.


prenuh se iz cafirluka u koji sam zagazio s obje noge. Tobe Jarabi! ali dzaba, ostaje u meni osjecaj prevarenosti. kao sto su prevareni moji mrtvi ratni drugovi koji su dali svoje zivote za ovo sto danas imamo. koji su u tenama sa puskom i jednim okvirom trckarali ovim ulicama u ime istine i pravde, ne u ime Boga, jer nije bilo potrebe - Bog je i istina i pravda.


na trenutak pomislih, da mi je sa mojom jedinicom, mrtvim i zivim saborcima, prosetati ovom istom carsijom veceras. uhvatih sebe kako zelim da se u mislima vratim u rat i opsadu i odmah zazvoni jos jedna hula - da mi se vratiti pa da onima koji mir nece docekati kazem idite, zalud se borite. pa da onda i sam odem. ali ne moze covjek biti ono sto nije. znam da su njihovi zivoti koje su poklonili ovoj sprdacini od zemlje sacuvali zivot nekog djeteta i da je sigurno manje nevinih stradalo zahvaljujuci izgubljenim dusama mojih saboraca i svih onih koji su branili kuce i ulice svoje. mi prezivjeli smo promaseni, a oni koji vise nisu tu su pogodjeni. i zivi i mrtvi - izigrani. nama zivima ostaje samo da zivimo u svojoj promasenosti, a mrtvi ionako ne osjecaju nista, i ne gledaju, ne cuju, ne sjecaju se i ne misle.
njih vise nista ne boli i nista im ne smeta.

ako Boga nema - sve je dozvoljeno, rekao bi fjodor mihajlovic. religiozan je bio, Bogobojazan. svijet izgleda kao da je sve dozovoljeno. nikada nisam bio religiozan ali sam oduvijek cutio religiozna osjecanja. sa Bogom ili bez Njega ne moze sve biti dozvoljeno, moraju postojati neke norme, neki kodeks, inace nema civilizacije, a ja vjerujem u civiliziranost covjeka radi opceg dobra.

prekinuh i ovaj tok misli, ovu intelektualnu stranputicu koja sluti pomracenje uma. osjecam da smo odavno presli na stranu mraka, svidjelo se to meni ili ne.


"fear is the path to the dark side: fear leads to anger, anger leads to hate, hate leads to suffering." rekao bi Master Yoda.


may the Force be with me.

amin.

michelangelo, damned soul descending into hell, sistine chapel



21.07.2011.

smile (blog mindset)

Smile though your heart is aching
Smile even though it's breaking
When there are clouds in the sky, you'll get by
If you smile through your fear and sorrow
Smile and maybe tomorrow
You'll see the sun come shining through for you

Light up your face with gladness

Hide every trace of sadness
Although a tear may be ever so near
That's the time you must keep on trying
Smile, what's the use of crying?
You'll find that life is still worthwhile
If you just smile

That's the time you must keep on trying

Smile, what's the use of crying?
You'll find that life is still worthwhile
If you just smile


Words by John Turner and Geoffrey Parsons and music by Charlie Chaplin

20.07.2011.

samo par godina za nas (sentimentalni blog)

... a onda je sve nestalo: bezbriznost, mir, dobri bendovi na ovim prostorima ... i sve ostalo sto nam i danas nedostaje ... a bio je to i posljednji vinil koji sam kupio ... eh da je jos samo par onakvih godina za nas, ali avaj ... nikad vise. i nije to zato sto smo tada bili mladi i glupi, a sada samo glupi, vec zato sto je tada zaista bilo bolje. bili smo slobodni, a covjek moze biti sretan samo ako je slobodan. sada smo zatocenici gluposti ma kako i ma koliko pametni bili.

16.07.2011.

... (reality blog)

rob, michelangelo, louvre, 15. juli. 2011.



13.07.2011.

the great dictator (blog mindset)

22.06.2011.

Não há só Tangos em Paris (blog najava) CRISTINA BRANCO 17. 09. BKC Sarajevo


Noviji postovi | Stariji postovi

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 08/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
427034