BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

27.04.2013.

la rabbia (blog mindset)

27.04.2013.

the abyss of hell (blog museum)

sandro botticelli, 1480

the abyss of hell
the abyss of hell


26.04.2013.

u nocima punog mjeseca i uobicajena meteoropatimja (privatna poruka)

jedan od refrena u pjesmi mog zivota su mjeseceve mijene.
bez obzira sta neko strucno ili ne, misli ili zna ili ne zna o istima a u vezi sa njihovim utjecajem na covjeka i ponasanje zivih bica uopste, manje je vazno, bar u ovom casu, osim sustinske vaznosti samog ponasanje prirode koje se manifestira, upravo u ovom trenutku evidentno - noc k'o dan.

sve okolo "svjetlom blista kao san, jato zvijezda, gro dragulja, noc k'o dan. zlatan mjesec iznad" mene "stao je. grad utihn'o, smirio se. zaspao." otpjeva mekani glas u daljini svijesti, sto priblizava se blazenoj nesvijesti, jer se jos jedan dan pretvorio u noc, koja je juce, a na pocinak i sam moram poc'.

i opet je po svom odlucio doc', pun mjesec na prozor moj i opomenuti me da vec sutra mozda prazan ce biti pendzer tvoj, i ostat cu manje, noc manje svoj.
broj' sate, i dane broj, jer na koncu konac svega je ukupan zbroj, moj i tvoj.

i bjezeci tako od rima sto vode, i u svoje sjene i predjele odvode, nelako izvedoh pobjeci i pokusati, bar probati, kazati ono sto imadoh reci, sretan u sreci u nesreci.

u noci punog mjeseca covjek nije samo vise svoj a manje njegov, vec i spreman da sanja u snu u ko'm obasjano je sve, a tako se uvijek bolje vidi,

i zato sada pisce idi. mozde se nekome i svidi.

odilon redon, silence, 1900

25.04.2013.

il sogno (blog loop) ili: zasto je neko djelo potrebno stvarati kada ga je ljepse sanjati?

25.04.2013.

ponocna meditacija o ljepoti i andjelima (privatna poruka)

optimizam kao stanje generalne neinformiranosti. ili neka druga tema za ponocno promisljanje nestala je bljeskom spoznaje da sam osudjen na vjecni nesporazum sa svijetom oko sebe, a da stvari budu potpuno porazavajuce osinut sam munjom saznanja da cu ostati do posljednjeg izdaha u nekoj vrsti nesklada i sa samim sobom.

potpuno usamljen, izgubljen u svom svijetu gdje pejzazi postaju sivi zbog tame koje se s neba spusta na sve moje. osudjen na duhovnu eksomuniciranost, beznadezno okruzen nistavilom oko sebe, jos jednom pokusavam naci snage i staviti izvan snage svijet i ljude - sve i svako ne-ja. uvesti totalitari vizni rezim svima i svemu, zaboraviti zelje i puste snove i zivjeti samo jedan san - ljepotu.

ne radi se o estetskoj kategoriji vec o osjecaju lijepog. kao neki magican glas, zavodljiva pjesma, nestvarna kao san sam. jos samo na pragu sna vidim svijet u svoj njegovoj mogucoj ali nikad ostvarenoj ljepoti. svaku noc umirem sanjajuci, putujuci u neki drugi svijet potpuno nestvaran kao i ovaj koji trpim na javi. ne bojim se smrti ni u snu ni u javi. mozda strahujem od patnje i mrcvarenja, ali smrti se ne bojim. od gasenja svjetla u sobi svoga zivota nikada strahovao nisam. mozda sam osjecao poneki nemir i zebnju na pragu ostvarenja neke ljepote, poput mozarta na putovanju u prag dok je pomisljao na smrt koja bi ga prekinula u pisanju don juana i samo tako bila mu je strasna.

smrt je bezazlena za onog koji odlazi, a teska za one koji ostaju da tuguju i da se sjecaju. i veceras se nadam snu koji ce me prevesi u neki ljepsi svijet u kojem cu se probuditi promijenjen na nacin da ne budem u stalnom konfliktu sa samim sobom zbog svijeta u kojem zivim. zbog licemjerja kojim su obojene fasade moje svakodnevnice, zbog laznih heroja i hulja koje risu crno krajolike mog zivota.

samo ljepota kao ideja, kao mogucnost, ostavlja tracak zelje da se probudim radujuci se novom danu jer znam da ta, u ovom casu neopisiva, ljepota jeste, da postoji. cujem je i vidim svaki dan, zivu ili mrtvu, ali podjednako lijepu. i samo ona ostavlja u meni dovoljno snage da se probudim iz sna, iz crnila nicega i pogledam veliku zvijezdu nebesku nudeci svoje lice njenom sjaju dok mi oci gore u nadrealnim bojama i oblicima.

znam da postoje andjeli, vidio sam ih i cuo toliko puta, i ponekad mislim da postojim samo kako bih te meleke zastitito. ali ne one o kojima nam govore religije sto "postoje da siromasni ne bi pobili bogate". sretao sam andjele sto pjevaju, sto slikaju i plesu, cesto ni sami ne znajuci sta su i ko su, jer oni ne znaju oni jednostavno jesu i to je dovoljno. tako se i sam nadam da je dovoljno da postojim ako nista mozda da pomognem jednom od njih da poleti i da nas napomene kako je lijepo sto postoje. jer samo su oni nasa jedina nada, jedina staza optimizma koja nije stranputica.

odilon redon, the dream

21.04.2013.

cudo vise (privatna poruka)

opet te plavi onaj isti osjecaj koji tako ocajno pokusavas dovesti u jezik pa da kao dopres do drugih, ali nema tamo nikoga a i ovdje je pusto, a rijeci su nemuste i ti ostajes posve sam. zuris sve tuplje u svijet oko sebe, jer slutis, osjecas da sve je ipak uzalud.
preci ces, preplivati, preroniti, svaki rubikon i spremno zakoraciti u novu pustolovinu misleci da ce jos jedno dobro uciniti stvari boljim. nece. biti srece biti nece.
sreca se pojavljuje skrto, u fragmentima, trenutak ili dva kada sve izgleda dovoljno dobro.
ironicno, po prirodi si optimista. potrebno je cudo da ne postanes cudoviste. cudo vise da izdrzis. cudo vise da podneses, da prezivis sve sto vidis. ne mozes si pomoci i ne misliti, ne osjecati ono sto te se ne tice a nije u redu. ti si cudoviste u svijetu u kojem zivis samo zato sto si drugaciji. sto ne podnosis svijet oko sebe u kojem ti se nista zivo ne svidja. mrtvi su ti najbolji prijatelji. mrtvi ljudi, mrtve slike. samo jos priroda pomaze da se sebe sjetis i pobijedis samozaborav i zaboravis sve drugo, sve sto nisi ti i sve one sto nisu u tebi s tobom. potapas svoju dusu u muziku pokusavajuci sacuvati cistotu, ono sto je ostalo. oteti sebe od samozaborava. drugi do cijih srca ne mozes su tvoj pakao, vatra u koju spremno skaces. cudoviste si koje ni oganj unistiti ne moze. potrebno je jos samo jedno cudo vise i da ostanes i opstanes i postanes ono sto si oduvijek mogao biti a nikada nisi. cudo koje se nikad nece desiti.

odilon redon, the monster

20.04.2013.

c'est la vie (blog mindset)

"Like a song
Out of tune and out of time
All I needed was a rhyme for you
C'est la vie."

19.04.2013.

flamenco en badajoz (prigodna latcho drom blog repriza)

19.04.2013.

status post (prigodni schizo blog)

kad bi glupavi fb bio bar bogdu smisleniji ovaj tekst bih pisao kao svoj status, ali s obzirom da fb sluzi prvenstveno projiciranju s ciljem uljepsavanja a u svrhu uzaludnog pokusaja optimiziranja vlastitosti za druge isti nam u ovom casu nije potreban pa cemo pseudo nadahnuce iskoristiti na ovoj virtuelnoj lokaciji.

stiglo je proljece, zvanicno. evidentno, jer danas sam bio najblize pijanstvu u posljednjih ko zna koliko godina. sve je krenulo sa obrazli sljivom. dogovorila se nova umjetnicka avantura koja vec sutra zapocinje, a bozidar je donio na dar maksuziju, dedo pek'o. i tako krenu spontana pijanka. haj' zivio, haj' jos po jednu, haj' ispisnu, haj' oprostajnu, haj' protokolarnu. e, haj'mo sad negdje drugo i tako od kafane do kafane. za moje antialkoholicarske uzuse bi to i previse, ali ipak ostah trijezan, mada blago pripit ali i dalje vodja u sebi. uhvatila me draga i mogu vam reci drzala me iznenadjujuce dugo. mislim na onu slatku alkoholnu euforiju. a ako ste pomislili da ce ovaj posve prozaican razlog biti povod moje pisanije niste se prevarili, ali ste pogrijesili jer sam upravo odlucio pisati o necemu drugom.

iz meni nepoznatih razloga sjetio sam se nekoliko ratnih anegdota sto vazne su za temu o kojoj pisati zelim ali upravo sada ne mogu. ono o cemu zelim i mogu je narociti osjecaj koji dolazi s proljecem - sam od sebe prostruji nasim tijelima. sunce donese novo svjetlo u nase dosadno sive krajolike zivota, svakodnevnica postaje zivopisnija i zanimljivija.

sto bi rekao moj postovani ortoped: ne znam kako ljudi koji ne piju podnose zivot. rece to, onako, usput, nakon ne sjecam se kojeg reponiranja ne znam koje, lijeve ili desne, ruke.
lezeci tako u bijeloj prostoriji sa pogledam cvrsto uperenim u bijeli plafon iznad sebe, slusao sam doktora i osjecao kako nakon doslovno najstravicnijeg bola kojeg sam ikada dozivio nadolazi cudna ugoda zahvaljujujuci banalnoj cinjenici da je najgore proslo. moja svijest se pocinje radovati jer je okean strave jos jednom preplivan. tijelo samo za sebe likuje sto se otislo u onostrano i vratilo na isto mjesto, na isti bolnicki lezaj. paradoksalno i apsurdno, bol nas cini apsolutno svjesnim vlastitog postojanja. nimalo ponosan na prezivljeno, nastavio sam zuriti u bezlicnu plohu i slusati glas doktora koji produzi, vise za sebe, naglas rezimirati proteklu noc - nisam se napio ali se nisam naspavao.
sada, dok, nenaspavan, pripit tipkam ove retke sjecam se da je moja razdraganost poslije svakog novog zavrsetka "namjestanja kostiju" bila najslicnija onoj sto donosi nekoliko casica alkohola. sve ponovo dobija smisao i zivot je zanimljiv i uzbudljiv. sretni smo sto smo zivi.
a onda dolazi gips koji nazalost ne zamrzne ekstaticno stanje u kojem smo se na vlastito zadovoljstvo nasli, vec donosi fiksaciju besmislene svakodnevnice, ispraznog trajanja u ocekivanju nove euforicne, proljetne, epizode.

odilon redon, spring, 1883.

18.04.2013.

do privatne partije u vidu autenticnog id entiteta (privatna poruka)

skoro svakoga dana ali sasvim sigurno ne u svakom trenutku ipak cesto pomislim kako od kolijevke pa do groba najljepsa je kolijevka. od prvog kmeka do posljednjeg strmeka covjek bi pomislio da se konstantno ide nagore, ocekivanje je sve vise, mogucnosti su brojne staze su mnoge a put je samo jedan i svako luta, mnogi i zalutaju, neki se stignu i zauvijek izgubiti.
a onda se pocne smanjivati broj staza i put se suzava, ravnice posataju uzbrdice i sve skupa je zamornije, napornije, dosadnije i nimalo zabavnije. uzitaka je za one koji ih traze sve manje i tako dalje.

sve cesce pomisljam da se nista nagore ne mnijenja, nuzno, samo po sebi, vec da samo sve u nama i oko nas postaje drugacije, drugacijost je proporiconalna datoj i/ili razvijenoj autenticnosti doticnog ili doticne ili doticnih.

ako je samo jedna voznja, jedna trka, pred nama, nema tu neke velike, narocito ne pametne, taktike, a kamoli strategije. jer namanje je pametan onaj ko misli da je pametan, ili jos bolje - kako je pametan. a opste je poznato da je svako najpametniji netom prije posljednjeg daha.
a nadajmo se da je prosla faza: ne mogu ono sto moram - moram ono sto ne smijem, a i ako nije - steta nije.

moglo bi se nastaviti

otto dix, ellis

14.04.2013.

sve po spisku (blog nas svagdasnji)

obecao sam davno vrapcima na grani da necu vise o politici, ali dan je prelijep da bih olako ignorisao cinjenicu kako je sve u nasoj dragoj Bosni pogresno. na suncem obasjanom krajoliku kontrast je prejak da bi se zanemario. u divnoj, miloj, lijepoj i gizdavoj uzroci problema su posve jednostavni ali rjesenja su naizgled nemoguca odn. ne izgleda kao da i u snovima mozemo na zelenu granu.

da odmah na pocetku budem precizan u pokusaju da na kraju budem jasan - SDA je glavni krivac i odgovorna je za sve lose u nasoj zemlji. SDP poznatiji kao drustvo jednog lica zalagumali su jos od alijanse i uspjeli su pokvariti i unazaditi sve sto su stigli. njihova je krivica, ipak, neuporediva sa zlom koje nam dvadeset godina cini SDA ali samo zato sto slucajni prolaznik nije bio dovoljno na vlasti i nikada nije imao svu potrebnu moc da uredi stvari po svom i zabije, onako, od sebe, jos koji ekser u nas kolektivni mrtvacki sanduk.

novonastale stranke kao naprimjer Njihova stranka su tipican primjer manekenstva na politickoj sceni. glasaci su im dali bjanko glasove na osnovu ugleda Danisa Tanovica, koji je na kraju, ipak neodgovorno, odustao. tako da oni sto glasase za Njihovu stranku glasali su za rjesenje egzistencije do tada besposlenog Pedje Kojovica i jos nekih nadobudnih marginalaca koji su umislili da su dovoljno politicki vjesti da s jedne strane obmanjuju javnost otrcanim populizmom a sa druge strane sluze kao i sve male stranke za neprincipijelne koalicije (kao sto i vidjesmo malo SDP - malo SDA, malo ovo - malo ono, a sve kako bi se pokazalo da su svoji odn. niciji do svoji. pri tome su pomogli dodatnom usitnjavanju politicke opozicije na nasoj politickoj besprizornoj sceni. SBB na krilima tipicnog a la berlusconi populizma pokusava steci politicku moc i nisu slucajno zalagumdzija i radoncic brzo i lako nasli zajednicki jezik, sto ce reci zajednicki interes, politicki ili bilo koji drugi.

ipak SDA je i de facto a i de jure (samo da u ovoj zemlji ima jure) rasturila Bosnu odn. ono sto je od Bosne ostalo nakon zvjerstava karadzica i mladica.

dildorad je, zahvaljujuci silajdzicevom nepromisljenog odbijanju famoznog aprilskog paketa i maloumne i netakticke predizborne kampanje ZA 100% BiH, pojahao crnog konja i krenuo gdje su stali durmitorski kleptoman i patoloski lazov i kalinovacka drtina sto vojnicku slavu i cinove zaradi ubijajuci civile po Hrvatskoj i Bosni.

dildorad je lopov. obicna lopina. cesto spominje da je spasio "neke muslimane" ili "muslimanska naselja" (a sto nesvjesno priznaje da ih je neko po vjerskoj i/ili nacionalnoj osnovi od njegovih sunarodnjaka htio kao mrave potamaniti to je manje vazno). jedini musliman odn. bosnjak kojeg je on spasio je Ibrahim sto je samom dildoradu neposredno pred rat pruzio utociste i zaklon kad mu je najglavatiji medju politicarima, ako zanemarimo zukica, krvave kosulje dosao na kucni prag bjezeci iz nekakve pljacke goriva jedva izvukavsi zivu glavu. lopov bio lopov ostao, a lopov po definiciji laze u maniru sociopate a da mu se ni puls ne promijeni. elem dildorad moze slagat' a da ne trepne. i koliko god da on igra adutima srpskog nacionalizma, sovinizma i fasizma sto su meni u zadnjih dvadesetak godina izmi tipicnog srbizma, nece dugo ostati na politickoj sceni. prirodno, kao i svakom srpskom lideru, mogu mu, i hoce, dohakati samo sami srbi.

teroristicki SDS nemam potrebu komentirati. osim da je njihov fasizam istorijska cinjenica kao i genocid koji je bio prioritet i jedan od osnovnih ciljeva rata (onako kako su ga osmislili nadri-iscjeljitelj dragan dabic, poetska dusica nikola koljev(rat)ic, akrep biljana plavsic, moj nekadasnji na smrt dosadni profesor aleksa buha, i ostala necastiva bratija sa filozofskog fakulteta, i ostalih lokacija.

ali od kraja rata oni meni nisu u fokusu interesovanja, vec domaci izdajnici, korumpirana SDA gamad. neobrazovana, bahata, glavata. suljo tihic je mozda najbolji politicar medju njima ali ni njegovo maslo nije za ramazana, a baska sto je na celu najorganizovanije kriminalne grupe u bosnjaka. ridjobradi sin svoga oca povremeno ovarise sa nekom reakcijom revijalnog tipa kao: sramota da jeremic ili nikolic ovo ili ono i slicno, ali zato redovno usere i sefa i stanicu i kilometre pruge, da oprostite na izrazu. ne znam da li je u istoriji politicke prakse zabiljezen slucaj da jedan predsjednik jedne drzave drugog predsjednika druge drzave (erdogana) proglasava svojim predsjednikom i ne samo to, vec i predsjednikom svoga naroda (od kojeg ridjobradi nije dobio ni trecinu glasova, a bio je slobodan protuzakonito govoriti u ime svih).

austrougarska tvorevina, islamska zajednica, zahvaljujuci, hvala Allahu Stvoritelju i Gospodaru svih svjetova, sada bivsem reisu, mustafi cericu, tom mozda najvecem medju svim munaficima u bosnjaka, je rame uz rame sa SDA poharala ovo malo bosne sto ostade iza rata. sjetite se mustafinog bunila na buni, lova na vjestice u nastavcima, fetve protiv suljagica da ne moze biti ukopan kao musliman; sreca pa je suljagic nasao oca nakon deset godina i ukopao ga u Potocarima, mozda bi mu neki ex-reisov potrcko skriboman kao onaj velic udario tarabu mrtvom babi jer recimo nije uplacivao bakijama zadate pristojbe.

nije se bavio reis haram namazom u bosnjaka koji petkom usred radnog vremena izadju na dzumu (i u pravilu se ne vrate do ponedeljka na posao). haram namaz jer klanjaju za pare. za vrijeme dok su u dzamiji racuna im se i placa satnica. pomnozite broj petaka sa recimo 2 sata (a svi znamo da u bosnjaka obicno dzume traju do kraja radnog vremena), a onda to pomnozite sa brojem bosnjaka koji klanjaju dzumu za vrijeme radnog vremena i dobit cete zastrasujuci broj placenih radnih sati da se bude musliman na bosnjacki nacin. mogao je reis predloziti produzeni cetvrtak uoci petka, dzume radi.

prakticno, islamska zajednica je ta koja daje certifikat muslimanstva (kao HDZ hrvatstva). tobejarabi, to je smrtni grijeh (jer Allah nema drugova, niti iko osim Gospodara zna ko je mumin a ko nevjernik). ali zna mustafa ceric i vise od toga ako treba. zna izliti stotine tona betona na ravnim kovacima s parama gadafijevim, za, toboze, rezidenciju reisa. pade gadafi, cucnu ceric, ostade betonsko ruglo na platou moga djetinjstva. a nedovoljno los mu je bio i tzv. imam iz gluhe bukovice da ga osudi i ekskomunicira ili sta vec, ali mu je po mjeri arzija sto u vrtice vjeronauk uvede.

kad smo vec kod hodza hajmo i do popova i ostalih lopova. djavolji svestenik kacavenda, onaj pedofil homoseksualac sto voli zadici mantiju i spolovilom umjesto svetim krstom pricestiti zalutalu sirotinjsku djecu sto u Boga vjerovase dok kacavendin episkopski krst ne ugledase. onaj kacavenda sto pred kamerama pohvali rusitelje srebrenickih munara uz primjedbu, parafraziram: ostade jos jedna ali i nju cemo uz bozju pomoc do mraka oboriti u ime krsta, krista (ili nekog nevinog djecaka kojeg je mozda vec sutra na sebi svojstven nacin kacavenda pricestio). stigao je kacavenda i pornice snimati. da, da. i to sa vise mladica. naravno, kandzija je u njegovim rukama bila.

uh, vec me stomak boli, a zubi skrgucu. (vidis li Boze svemoguci sta u tvoje ime rade? naravno da vidis, gledas to od dana kad nas na svoju sliku i priliku stvori sebi za zabavu).

mogao je i prvi kardinal bosanski koju reci o covicu i obatri hdz-a. o hercegovcima sto prodase bosanski brod i posavinu. o pravim neprijateljima hrvata u Bosni: HDZ 1, HDZ 2, HDZ kojigod. mogao je zanijekati i kardinala stepinca, kad je mogao sveti petar isusa triput za jednu noc izdati, onakav petar onakvog isusa, mogao je i ovakav bosanski kardinal onakvog ustaskog kardinala zanijekati bar jednom. ali eto nije.

da nije franjevaca (onih pravih, a ne onih posebnih sirokobrijeskih), tih samozatajnih i bogobojaznih cuvara Bosne ne bi insan mogao naci svesteno lice a da sluti svetost. da nije nekoliko dervisa i rahmetli hadzi Hafiz Halid ef. Hadzimulica, ne bi se bogobojazan vjernik u bosnjaka imao kome obradovati koga voljeti, ima tih ljudi jos, u mraku. cestitih katolika, pravoslavaca, jevreja, kao i muslimana, i ostalih (ostali su, molim lijepo, vazna kategorija preostalih). dobri i smjerni kojih, opet kazem, ima, su po prirodi stvari i po dunjaluckim obicajima negdje tamo u samoci, vjeruju i mole se. ti ljudi sire duhovnost koja nam je potrebna ali ne zato da bi vjerom kao zastavom mahali, vec da bi dusu oplemenili i za svijet i druge u svijetu otvorili. religija je ne opijum nego otrov za narod. vise je ljudi ubijeno u ime boga nego u ime ijedne druge ideje. oni sto ubijase u ime boga ubijali su zbog ekonomije, za pare. cineci smrtni grijeh pozeljevsi sto je tudje. sto pozelise to i otese. sablaznuvsi mnoge od onih malenih, a sto rece nazarecanin sto se kao kralj jevrejski predstavljase, a nikad se ne saznade da li postojase: ko sablazne jednog od ovih malenih ...

sve je ovo odavno znano. i upravo mi vrapci s grane djvdjikaju: e, bas ga pretjera. a ja njima nemusto odgovaram, niko se za vas ne brine pa opet imate sta jesti rece upravo gore spomenuti. od danas nema mrvica sa moga stola za vas. niti korica suha kruha. djiv-djiv ce oni opet meni: neka te, polako. sta se odmah ljutis. u redu je. nastavi.

vratimo se na takozvanu politiku u nas. eno i zeljko oblikuje stranku. demokratski front, ko biva, kao sto i sam rece, nesto izmedju fronta i demokratije ili ono bi obratno. logo je na nivou malog perice, ali ko zna mozda su mu upravo oni ciljna grupa. df kadar je za utrobu povratiti, sve sto je do sada kao osnivac stranke-politicar izjavio bilo je za sljage, a i samara. nema politicki kapacitet, a ni intelelektualni, a vjerujem da je cestit covjek, a izvjesno je da je iskreni patriota. uz to je i jedini covjek za kojeg sam glasao a da je pobijedio. mozda zato sto sam uvijek glasao protiv a nikada za, birajuci manje lose, ili manje grozno od onoga sto se nudi. zelim DF-u srecu ali bojim se da ih ono jedro sa zastavom nigdje nece odvesti, ili jos bolje mozda njih i hoce ali nas nece. jer: glasace u Bosni i Hercegovini nikada ne mozemo dovoljno potcijeniti. pa tako i SDA pobijedi na proslim izborima, a dvadeset je godina bila (i ostala) na vlasti u vecini slucaja vecinskoj, a situacija u zemlji je dvadeset godina grozna. njihova vlast jednostavno koincidira sa konstantnim propadanjem drustva, u moralnom i materijalnom smislu. masovan odziv na poziv za ponovni skok u septicku jamu. ali ovaj put su glasaci birali promjene - umjesto na noge, skocili su na glavu.

nego nesto razmisljam, radikalno, vise kao stilsku vjezbu i hipoteticku drustveno-politicku akciju: svi smo osim politicara i u njihovoj sluzbi lopova operativaca i izvrsilaca, zaposlenih u bhtelcomu i ostalim javnim drzavnim preduzecima i javnim (polu-privatnim) ustanovama, nezadovoljni stanjem u drustvu uopste. e sad, kad bi gradjani imali pravo nekaznjeno zatuci na ulici svakog politicara (s obzirom da su naplatili goleme pare a ne samo da nisu nista napravili nego su i samo gradiliste opljackali) sumnjam da bi se iko nakanio skratiti za glavu bilo koga od korumpiranih politicara. uostalom kad nema osvete onih kojima su silovali majke, sestre i kcerke, i pobili sve najblize koje su stigli uhvatiti, kako onda za ekonomsko-politicku krizu ocekivati ikakavu reakciju. zato protestvuju oni koji nemaju nikakvu osnovu za to kao npr. gras, a ne protestvuju rudari, bivsi branitelji, zrtve, sirotinja. i pitam se tako zasto je ovako, a odgovor glasan stize odmah jasan: zato sto nemamo samopostovanja - od dolaska osmanlija do posljednjeg genocida nad bosnjacima sve je mogao bosanski narod ocekivati osim dostojanstvo i postovanje drugih.

a to i jos ponesto cini put ka samopostovanju, dodjivdjikase vrapci i nastavise: nego, gdje su te mrvice i kruha suhe korice?

Odilon Redon, Fallen Angel, 1872
Odilon Redon, Fallen Angel, 1872


14.04.2013.

sumnjam u glumca (kratka blog re-akcija)

Nedavno procitah izjavu glumca koji igra Ahmeda Nurudina u predstavi Dervis i smrt (na kratkom gostovanju u Kamernom teatru 55), da je, parafraziram, vec na prvoj stranici bio ulovljen i ostao impresioniran. Sumnja, izvali glumac vjerovatno ne trepnuvsi. Sumnja je to sto ga je osvojilo. Ispade Selimovic Descartes sa njegovom metodickom skepsom. Sumnja je sasvim sigurno jedna od rijetkih mogucih tema koja nije dijelom znamenitog romana. Ahmed Nurudin ne sumnja, on svoju muku iznosi pitajuci se vise retoricki kako to da je tu gdje jeste, kongenijalno i potresno opisujuci sve dogadjaje i zle usude protiv sebe bez obzira na njegove namjere, zelje i pokusaje. Mesa donosi pomirenost a to je istinska vrijednost dobre literature. Vrlo rijedak kvalitet. Pomirenost da je sve uzalud i da je covjek prevaren i od Boga i od ljudi, sto ce reci da je zivot jedna velika prevara, ako bas hocete. I nije slucajno izbacio zavrsetak znamenite Kur'anske sure " Pozivam za svjedoka ... " na kraju pise "da je svaki covjek uvijek na gubitku AKO NE VJERUJE I NE CINI DOBRO." Inace, Maksim Gorki je svojevremeno objavio poucan tekst: " O Karamazovstini" izazvan pomodarskim postavljanjem Dostojevskog na daske cije je znacenje posve relativno. A Vladan Desnica je primijetio da dobar pisac gubi dramatizacijom i teatralizacijom, kao sto los ili osrednji pisac u takvom slucaju dobija. Nije moguce postaviti roman Dervis i smrt, niti bilo koje drugo prozno remek djelo, a da se ne opustosi, bagatelizira i osiromasi i autor i njegovo djelo.

14.04.2013.

g variations (glenn mindset)

13.04.2013.

o bitkama i ratovima (privatna poruka)

veliki je problem u zivotu mom diferencirati ratove i bitke. zabluda je moja velika sto sam bitke smatrao epizodama rata. svakodnevne bitke, one takozvane zivotne, ali i one prave sa puskom u ruci i kursumima u oruzju neprijatelja; zrna za moju glavu, tijelo. vruci metal koje ce zaliti moj zivot zauvijek bez praska kao kad istopljeno olovo kapne u hladnu vodu onako kako se u Bosni strave saljevaju.

svaka bitka je rat. upustao sam se kao i u sve drugo svom silinom i snagom ili sam u rijetkim momentima lucidnosti casno napustao bojiste bjezeci glavom bez obzira. i s ljudima i s vojskama je isto - nikada ne znas koja je bitka ona presudna, posljednja. da li je upravo ovaj sad juris moj posljednji ili zadnji u kojim mogu trijumfirati u trijumviratu - cula, unutarnji osjecaji, misli.

ti si uglavnom bio iracionalno i zaprepascujuce hrabar, rjecju - predivno lud. sigurno se sjecas svih onih pogleda ispunjenih strahom i divljenjem, od kojih si postajao jos mahnitiji, neustrasiv, jer se u tim pogledima konacno zrcalilo tvoje pravo lice, ono koje oduvijek zamisljas a nikada ne vidis ziveci u zabludi da tako zaista izgledas i da te svi vide onako kako se osjecas.

kao i raspolucenost izmedju slike sebe i onoga sto drugi vide kao tebe, tako si precesto tragicno brkao bitke i ratove. ali to i nije vise tako vazno. bitno je da si prosao bez smrtnih rana iako si sav izranjavan. lutas besciljno ulicama posmatrajuci fizionomije bez da vidis bilo sta na tim licima sto bi ti nekim tebi razumljivim jezikom bilo sta govorilo. neprijatno ti je kada ugledas poznatu osobu kako ti neminovno dolazi ususret. odaje te ta nelagoda vise nego sto zelis priznati. a znas i zasto - samo medju nepoznatima mozes biti ono sto zaista jesi, ono sto mislis, ono sto mnijes da, i zelis da, jesi, a to je ono sto ti sam za sebe, odn. samom sebi, zaista i jesi.

danas kada je bitaka ispred nas svakim danom sve manje i kada znamo neumitnost poraza u svakom ratu koji vodimo zapravo mozemo biti sretni. istinski sretni, kao ljudi koji odavno nemaju sta izgubiti, a ni dobiti. a takvi su svi pravi ratnici kojima je konacna pobjeda, nakon svih izgubljenih ratova, sudbina.

parsifal, odilon redon, 1891

12.04.2013.

no, you can not (blog mindset)

"You can not petition The Lord with prayer!"

08.04.2013.

god's gonna cut you down (blog mindset)

07.04.2013.

nepravde neprebol (hula blog)

da, ostala je bol. ali vise ne boli tijelo koliko boli pomisao. dijalekticar u meni ocajno trazi nesto dobro u okeanu loseg koji se izlio, i poput cunamija, stihijski beznadezno preplavio sve u meni. tesko je zadrzati vjeru u smisao kada se bizarna nesreca dogodi, jer takva besmislica razoruzava intelekt i mori dusu. sve i da sam sam kriv za trenutak nesrece koji ce odjekivati u meni dok sam ziv, zar je smisao u tome da patim nezasluzeno dok gledam kako sredjen i uredjen ratni zlocinac sa ekrana kao napamet naucenu nabrajalicu ponavlja istu morbidnu pjesmu oslobodjenu svake poeticnosti i muzikalnosti - valjda tako zvuci svaka groteskna laz koja se u bjesomucnom ponavljanju pokusava pretvoriti u istinu. takva me je pjesma otjerala u rat, ta himna zla je zamijenila moje knjige i muziku za pusku i detonacije.

sjecam se da sam odmah, u prvim trenucima nesrece, izmedju ostalog, pomislio: prati li iko ista gore na nebu? zar od toliko gadova i zlikovaca bas mene da zapadne apsurdna nesreca kao kazna za ko zna koji grijeh? i tada sam manihejski vjerovao da se sve desava s razlogom, iako je jedan dio mene zelio huliti drugi je toliko patio da nisam imao snage postaviti Bogu pitanje: znam da nisi moj sluga pa da ispunjavas moje zelje i skrbis o meni, ali ako ja ovoliko patim, odn. ako sedmicama trpim bolove i muke, pa makar to bila i neka kazna za nesto, pa makar i sam bio odgovoran za stanje u kojem se nalazim, kako onda ubice djece sjede u celiji i gledaju televiziju? gdje su ima rane, slomljene kosti, odakle im razum kad im je savjest necista? zasto sam ja budan a oni spavaju? znam da gore nema nikoga da bdije nadamnom, znam da je teodiceja skolasticki nonsens. ako neko odozgo ipak gleda onda je vaskoliki zivot besmislena perpetuacija dizajnirana s ciljem da apsolutu, nepokretnom pokretacu, Stvoritelju svega i Gospodaru svih svjetova, parakosmicku usamljenost ucini manje praznom i dosadnom.

ne, nije svaka nepravda ista. niti je svaka nesreca podjednaka. stradati u saobracaju nije isto sto i biti silovan sedmicama. slomljene kosti nisu isto kao i ubijeno dijete, zato sam sretni nesretnik. ipak dodje tako trenutak kada u nama nesto vrisne na nebesa, na vidljivi i nevidljivi svijet. na sve, jer naizgled nije ostalo nista. a onda se covjek pribere, sabere i oduzme, odvadi od sebe i svoje i tudje, i objektivno i subjektivno, i krene dalje, jer staza njegova lezi pod njegovim nogama, cak i kada hodati ne moze.

put me zaziva da ga slijedim, da krenem, da nastavim dalje, jer jedino se putujuci dolazi na kraj puta. i tako, covjek ustane i kaze: idemo dalje, i nastavi nesigurno koracati, sam, u novi dan, u ostatak zivota. pomireniji sa sobom i sa svijetom i sa Bogom kao idejom, racunajuci da stvari i nisu tako i toliko lose kako se cine, vjerujuci, uprkos bolu i nepravde neprebolu.

nastavit ce se

Temptation of St. Anthony - Joos van Craesbeeck (1650)
Temptation of St. Anthony - Joos van Craesbeeck (1650)


BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 04/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
469176