BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

03.05.2012.

pismo samom sebi (blog solipsizam)

blog je moje svjetlo i moja tama.

nakon svih ovih godina shvatio sam da ovako pusto virtualno mjesto zapravo nudi sve sto sam oduvijek zelio - pisati samom sebi. dovesti u jezik za sebe ono sto mnijem, snijem i od sebe samog krijem. izvesti na svjetlo iz dubokog mraka podsvijesti i nesvijesti ono sto me tjera iz dana u noc.

sada kada su tzv. drustvene mreze popularna okupljalista, blog je kao stara poluprazna kafana u kojoj stare musterije imaju svoje mjesto. internet dnevnik je genijalna stvar narocito ako moze biti ono sto je blogger danas - svratiste za zalutale na google pretrazivacu, slucajne prolaznike i putnike namjernike.

pisem samom sebi javno a bez straha od stalkera i njima slicnih sve i da pohode moju jedinu trajnu virtualnu adresu. okruzen zidom cutnje bez refleksije pisac internet dnevnika - bloga - moze sacuvati autenticnost i narociti intelektualni autizam koji je neophodan da bi covjek sacuvao za mentalnu higijenu presudan proces netaknutim - mijenjati se ali samo u odnosu na samog sebe, ne i u odnosu na druge. jer uz uglavnom povrsne, nezanimljive i, rijecju, suvisne komentare covjek nuzno htio ili ne pada u odredjenoj mjeri pod uticaj istih. cak i u slucaju da se greskom ili pukim slucajem desi da neko napise neku opasku u duhu i smislu onoga sto komentarise, i cak i da je taj prilog na ovaj ili onaj nacin konstruktivan, to ipak utice na daljnje putovanje, pa cak i da je lutanje, vlastitim intelektualnim lavirintom u kojem putnik budna oka moze ugledati sto cuda, jer je skoro svako cudo na tom putu dragocjenije od izlaza koji nije zapravo ni vazan. vazan je sam put. vazno je putovati.

putovati svojim unutrasnjim svijetom. mozda to moze nekome izvana izgledati kao zivot vodozemca u terariju, ali i u tom slucaju nije bitno. skoro pa nimalo je vazno za tog vodozemca kako drugima izgleda sve dok to sto vidi neko drugi ne dopire do njega. on zivi svoj vijek bez ocekivanja da ce biti shvacen, prihvacen ili nesto trece, nesto vece i sve dok to tako protice i tece nista mu se ne namece jer je savrseno sam sa samim sobom.

ako razmislim dobro, i jos jednom bolje, znam da je to najvaznije, dok je sve drugo sekundarno ili manje bitno. zato sam odlucio hitno, posvetiti se sebi samom da ostane za mene trag moj da se mogu ponovo naci kad se sljedeci put izgubim bludeci lavirintom svoga bica u traganju za svim onim divnim i zavodljivim stvarima koje ne postoje, sto ih ne cini manje stvarnim - sve dok o njima mislim i dok ih trazim one za mene jesu.

zaista je divno pisati samom sebi jer covjek ne vodi konto o tome da li je bio dovoljno jasan, da li je na vaznim mjestima bio precizan. meni samom je posve jasno sta sam napisao i uvezi sa cim i na sta se napisano odnosilo. nemam straha da li ce neko dokuciti ili pogoditi na sta aludiram i o cemu zapravo pricam. saljivi pasazi ce uvijek biti nepogresivo duhoviti i nijedan nece biti docekan blaziranim izrazom ili tupoumnim komentarom. savrseno!

cini se kao validna deviza da je svijet lijep ukoliko otkrijes njegovu ljepsu stranu, a odavno znam da je razroki francuz mozda bio slabovidan ali je nepogresivo opazio da su pakao drugi. i tako u svom nebeskom kraljevstvu na zemlji mogu nizati partije do mile volje, referirati na sta pozelim bez bojazni da cu ostati neshvacen. a sto je najljepse od svega ne moram svoje pismo, niti jedno slovo, prilagodjavati bilo kojem zamisljenom, pretpostavljenom, virtualnom citatelju, jer pisem samo samom sebi. ali to sam vec rekao.

kasno je. hipnos mi je otskrinuo vrata svoga carstva i ja kroz uzani prolaz vidim krasan prizor sa druge strane - sebe bez vlastitosti i bez ega i super-ega - samo svoj id entitet kako bludi sarenim krajolikom. srecem slicne sebi i sve one za koje sam mislio da postoje na ovom svijetu a skoro nikada ili vrlo rijetko sam ih sreo. velike ljude koji mi pomazu da postanem i ostanem i sam velik. ljude cija sirina bica obavezuje i moju malenkost da budem sirok kao more spreman prihvatiti svaku ideju kao ladju i pustiti je da slobodno plovi klizeci prema zeljenoj destinaciji, bez kormilara i kompasa, nosena samo strujom u poznatom pravcu koji ja sam treba tek da otkrijem.

prekasno je da se vratim. presao sam prag i hipnos razvlaci svoje lice u siroki osmijeh docekujuci me u svom domu. osjecam da sam dobrodosao u kucu svjetla sakrivajuci se od mraka dana danasnjeg. masem vam i laku noc zelim dok se tiho zatvaraju vrata.

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 05/2012 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
418644

Powered by Blogger.ba