2011. (blog rezime)

godina je prosla podsjecajuci nas jos jednom na sav moguci besmisao zivota. bila dobra ili losa ova je godina bila jadna jer smo napravili jos nekoliko koraka prema dolje, vracajuci se u mrak podruma stvarnosti kojoj izgleda ne mozemo umaci ni na koji nacin. svakodnevna intersubjektivna povrsnost temeljena na samodopadljivosti i neumornim pokusajima da se bar sebi samima zamazu oci i ubjedi se da je svijet dobar, bas kao i nas zivot, onoliko koliko drugi misle da je tako. umjesto zivota drugdje, zivjeti za druge je ocito izvor nemale satisfakcije.

cekajuci da se svijet promijeni cekamo promjenu covjeka. godine prolaze generacije odlaze a promjene ne dolaze. kada je rijec o covjeku, o nama samima, pravilo je da se covjek uglavnom mijenja nagore, a skoro nikada nabolje. perspektivna je jasna u toj mjeri da iscezava sa horizonta. u igri crnog i bijelog, pesimizma i optimizma, balans je temeljni zakon, bas kao i u zivotu kada pokusavamo dosegnuti kakav-takav smisao bilo cega. balans crnog i bijelog nudi sivilo u cijoj sjeni bolje prolazi pesimizam i crnilo nego nada u bolje sutra. nada u bolje sutra i ljubav, i neko tehnicko pomagalo koje koristimo za a ne protiv sebe i svoje slobode, mozda je sve dobro cemu se uopste ima smisla nadati, mozda upravo onako i onoliko koliko je dobro voljeti, pararezonski, mimo svijeta, protiv neba i zemlje, u ime ljubavi. jer nebo i zemlja su bez ljubavi u fatalnom nesuglasju a covjek treba teziti harmoniji na svakom mogucem planu u sirokom dijapozonu izmedju pojedinacnog i opsteg.

kada nam podjednako budu vazne istina i pravda kao sto su nam vazne brojne efemerne pojave i ciljevi onda ce ovaj svijet biti blize isitini i sa vise pravicnosti, do tada zivotinjarit cemo imitirajuci zivot u svoj njegovoj raskosi, ziveci oslobodjeni bilo kakvog smisla ili cilja.

na kraju, nedavno sam ponovo gledao film "godina opasnog zivljenja" i od tada me skoro pa opsjeda jedna intelektualna naizgled aporija, koja se moze formulisati kao dilema: da li ima smisla pomoci malo nekome konkretnom ukoliko ne mozemo pomoci svima kojima je pomoc potrebna? ne vjerujem da ce novcic koji damo profesionalnom prosjaku bila sta u kosmosu promijeniti, ali mislim da nema nikakve svrhe razmisljati o dobrim djelima ukoliko ne pokusamo pomoci onome kojemu je pomoc potrebna i to tako da mi sami imamo rjesenje. i dalje jedna veca papirna novcanica moze promijeniti neciji zivot i preusmjeriti ga na nacin koji ce dovesti to trajnog boljitka. u najmanju ruku moze popraviti jedan los dan i vratiti nadu u bolje sutra kao i sansu za opstanak istine i pravde.

na kraju konca svi mi zivimo samo jedan dan, ovaj danasnji, cak i ako se ta mogucnost vise hiljada puta reprizira ipak je vazno samo ovo danas, kao sto je jucer bilo vazno jucer i kao sto ce sutra biti vazno sutra. sadasnjost danasnjeg dana je sve vrijeme koje cemo ikada imati i zato je uljepsati nekome jedan dan neprocjenjivo. zato ne slavim novu godinu, ne znam da li ikada jesam. sretan sam u onim rijetkim trenucima kada za srecu imam razlog. pametnom je covjeku kao i budali nova godina svaki dan.

kolporter
Epistolarni one MAN show bez naročitih literarnih ambicija - u ime slobode pisanja u granicama pristojnosti. Potpuna indiskrecija zagarantovana.

Komentariši