BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

25.03.2010.

abdulah pilavija (blog mindset)

"Bi ruzno proljece.
Dvije nedjelje poslije ravnodnevice, po kisi i susnjezici, vrati se Ostoja Dobrisalic s duga puta kuci pod Borogovo.
Umjesto kuce nadje hladno zgariste. Leseve mlade zene, dva brata, njihovih zena i djece prozdro plamen i psi i vuci razvukli. Ostale lobanje i bedrene kosti.
Rekose mu - bila je necija vojska, ali ne znadoše - jesu li Ugri od Srebrenika uletjeli, stoku da otjeraju, ili je kraljevska vojska od Sutjeske posla da satre nevjernog plemica Zlatonosovica, pa uz put pobila i njegove seljake, ili je Zlatonosovic ovim kaznio Dobrisalice sto mu vec drugu godinu ne isplacuju povecane dazbine.
Vristeci i valjajuci se po ugljevlju, Ostoja odbolova zalost za mrtvima. Drugog jutra izbezumljen, sa sjekirom u ruci, otetura uz planinu.
U Kovanju kod Rogatice naidje na tursku izvidnicu. Tri konjanika potjerase ga pred sobom. Ostrim povikom zaustavise ga pred cadorom skrivenim u gustom smrecanju. Zapovjednik, mlad, bezbrk poturcenjak od Krusevca, imao je vec iskustva sa prebjezima. Dopusti mu da sjedne pred njega. Migom, naredi, te jedan vojnik trkom donese komad jecmenog hljeba i u bakracu pilava i stavi pred Ostoju.
Tu gdje je jeo, Ostoja primi islam.
Sjeo je Ostoja, a ustao Abdulah.
Iz jedne vrece izvadise sablju, kratki pancir i torbak za vojnicku poputninu. Nakitise Ostoju, cestitajuci mu. Uvrstise ga najprije u odjeljenje pjesaka izvidnika da tu pokaze sta zna. A obecase mu ono sto dotle nije smio ni dosniti - zlato, cin i slavu. Dozvolise mu da se sveti dok se ne zasiti.
Ne prevari se zapovjednik. Ostoja - Abdulah Dobrisalic nije mu bio ni prvi ni posljednji nesrecnik - prebjeg. Samo se cudio: u svemu sto je novajlija cinio bilo je neke gladi i strasti, nasrtljivosti i pohlepe, bjezanja od neceg nekome.
Za opkladu, jednom Abdulah pojede bakrac pilava i nista mu ne bi. Tad dobi nadimak - Pilavija.
Nekoliko godina poslije prelaska Turcima, jedne kasne prljave jeseni, u podne, posrtao je Abdulah Pilavija ravnicom, ranjen, gologlav, s posjekotinama po glavi i pleckama.
Golom sabljom se podupire da se ne srusi u mokru travuljinu. Kadikad stane, poluslijep zuri u beskraj pred sobom i nadlanicom skine s usana tanku skramu sukrvice.
Cetvrtog jutra dopuza do rijeke. Pruzen po zitkom obalnom glibu, srkao je mutnu i tesku vodu i povremeno zaranjao glavu i dlanom prelazio preko zagnojenih posjekotina. Bi mu lakse od studenog melema. S naporom se skupi i sjede.
Na drugoj obali izlezavala se magla. Vidio je kako se vrbe i pavit igraju po zutoj povrsini rijeke, koja je nadosla i razbacila se silno preko starog korita. Podju grancice s liscem niz vodu, zaigraju, reklo bi se - gotovo je, odose, ali ih gibak trzaj vrati, vraca ih stalno, one skakucu, polaze i vracaju se. Ah, da se dohvatiti druge obale, pa s nje zamociti prste u brz tok zute vode i igrati se tako... Ne, dokopati se strasno tih grana, iskociti na obalu, i bjezati, bjezati uza stranu u draga mocna brda, kuci, kuci, ognjistu, sigurnosti, daleko od vristavih hajki!
Ali je rijeka bila bez broda. Sa druge obale niti se ko pomaljao, niti se cuo ljudski glas, ni poj pijetla, ni muk goveceta bar.
Nemocan, pokri ranjavo tjeme sakama i zaplaka. Neko vrijeme sjedio je mlavljen kisom i zalivan jezicima vode, koja je nadolazila. I jecao.
Nije imao kud.
Ostane li ovdje, stici ce hajka. Podje li samo korak naprijed, ponijece ga mutna rijeka, zavitlati njime, bacakati se njime od obale do obale, a niko nece cuti zov i jauk. Plakao je nad sobom neko vrijeme. Kad za placom naidje tupa ravnodusnost, on pipnu oko sebe trazeci sablju. Sablja je ostala u travi. Poslije pijenja i ispiranja rana, nije joj se vratio. Da je tu pod rukom, zaklao bi se. Ovako - nema snage ni po nju da otpuze.
A voda prljava, bijesna, raste, hvata ga, oblizuje mu slabine.
Odnekud naidje gomilica izvidnika. Posadise ga na konja i provedose daleko niz rijeku do skele.
Isao je Abdulah Pilavija i dalje u pohod, na zov carske ili vezirske zapovijesti. A kod kuce - kosio je, kopao, nadgledao, ali uvijek cutke, pod teretom neceg neizrecivog, ali vrlo primjetnog u tezini kretnje i pogleda. S jeseni, kad naidju duge studene kise i susnjezice, dane i noci provodio bi nijem i blijed na seciji kraj prozora. Ni zov najdrazeg djeteta nije ga mogao istrgnuti iz uzasa sto se tada ljuljao u njemu i oko njega: iz zitkog gliba u kome nemocan sjedi, dok se pred njim valja silna mutna voda, a s druge obale niko se ne odziva.
Jednom dade da se sagradi zidana cuprija na rijeci koja je ispod varosi tekla - ljeti tanka kao priuza, a u proljece i u jesen siroka - deruci obale i pustoseci po usjevima. Ali kad stade nasred cuprije i pogleda u vodu, odmahnu rukom. I vrati se prije nego sto svecanost i poce.
Jer nije mogao prevariti strah kamenom. Mutna voda tekla je kroz njega, cijepala ga na dvije zive obale mesa koje se uzalud traze i dozivaju.
Nikad nikom ne rece o svojoj stravi sto ga je spopadala kad se s jeseni pomahnitale vode pocnu razbacivati silom i srdzbom. Slijep, dusu je ispustio u teskim trzajima i kricima o nekakvoj mutnoj rijeci koju nikako ne moze da prebrodi i premosti. Mnogobrojno potomstvo, prisutno tom umiranju, nije znalo sto znace ti krici i vapaji."

Dervis Susic, Pobune, Placenik

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 03/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
474613

Powered by Blogger.ba