BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

15.07.2009.

sjecam se, nisam (prigodni schizo blog)

sjecam se koncerta u sarajevu bez publike, desio se u junu 1994.  jose carreras, ruggero raimondi, cecilia gasdia sa sarajevskom filharmonijom i horom sarajevske katedrale a pod ravnateljstvom zubina mehte. grad je jos uvijek bio pod opsadom a ja sam dan ranije napunio 25. godina.

koncertu, naravno, nisam prisustvovao ali sam to shvatio kao poklon, poseban dar sto vec treci rodjendan docekujem pod srednjevjekovnom opsadom. izveli su mozartov requiem u sarajevskoj vijecnici, najvecoj biblioteci u Bosni i Hercegovini, koju su srbi zapalili, brutalno devastirali. bio sam ponosan sto su zajedno sa nama pod opsadom i ovi umjetnici, to se idealno uklapalo u moj idealizam. rat mi se desavao pred ocima u sekvencama requiema a u glavi mi su mi svirale teme.

introitus kao zlokobni nagovjestaj rata, kyrie kao poziv da uzmem pusku i stanem pred dusmane. pocetni taktovi confutatisa kao idealni za pocetak jurisa. te sam noci izabrao agnus dei za svoj eventualni sprovod, a communio lux aeterna za prvo jutro nakon pobjede, u slobodi, za praskozorje mira.

pobjeda nije dosla, umjesto mira svanulo je sljedece godine trajno primirje. patriotizam branilaca Bosne i Hercegovine unovcile su kukavice i hohstapleri, licemjeri svih vrsta. svete tekovine herojske borbe zapustene da bi uskoro bile napustene, licne zrtve zaboravljene.

opljackana i spaljena zemlja, ljudi poubijani. prezivjeli, vecinom, ubijeni u pojam.

nekoliko godina nakon rata sam kupio dvd sa koncerta u vijecnici i gledao ga samo jednom - potreslo me iz temelja - sve mi se vratilo. sjecam se da mi danima nakon toga nije bilo dobro. kasnije sam taj dvd posudio bratu bosnjaku koji mi isti nikad nije vratio.  dao ga nekome ili izgubio, cak je rekao da misli da mi je isti zapravo vratio: "jesi li siguran da nisam?"

sjecam se da nisam bio bas prevelika budala pa se nisam ni nadao da ce mojim palim saborcima dizati spomenike, niti sam mislio da ce srpski fasizam nestati - oni jos imaju obraz koji im dozvoljava da budu cak i ponosni na svoje zlocine. ali zaista se nisam nadao da ce bosanci i hercegovci skoro pa nestati, isceznuti.

nisam ocekivao da ce bosnjaci ovako moralno posrnuti, i propasti u duboku tamu nistavnosti, i ostati bez nacionalne supstance, bez samopostovanja, bez dostojanstva, da ce ostrasceno jedni drugima o glavi raditi (kao npr. bakir sulejmanu), da ce jedni od drugih otimati sve sto oteti mogu, dok im i dalje nad glavom visi srpski fasizam, i klati se, kao domoklov mac.

nisam ni slutio da ce tzv. vehabije, iako u manjini, ipak tumarati bosnom. sjecam se jednog egipcanina (vjerovatno jedinog tzv. mudzahedina na kojeg sam u ratu nabasao). sreo sam doticnog na igmanu u augustu 93. dosao je kao dobrovoljac da "brani islam".  slusao sam ga kako na engleskom ostrasceno i nadhnuto vazi mrsavim bosnjacima dok ga blazirano gledaju. slusao sam kako prica o americi koja ce izdati i krista za novac a kamoli bosnu, kako amerika ne voli muslimane, ali voli njihov novac i njihovu naftu, a kako i sami znamo da mi nemamo ni novac, ni naftu. slusam ga strpljivo (a to mi nije osobina) razmisljam sta bih mu sve mogao reci, ali ga postujem jer je iz bijela svijeta dosao da se bori za bosnu. sutim. a on vazi. ima dara. a izgleda ima i para: ostavio je "hotel u egiptu i dosao ovdje". "svaka ti cast", pomislih. "ostavio sam cetvero djece u egiptu, i dosao da se borim za islam."

"ako si ovdje dosao da se boris za islam, slobodno se vrati kuci" cujem sebe kako mu sa distance dobacujem. on zastade sa vazom, ja produzih: "jer ovdje se ne brani islam nego istina i pravda" valjda me isprovocirase ta ostavljena djeca u kombinaciji sa borbom za islam.

gledaju me braca bosnjaci iz njegove jedinice, ne mogu da vjeruju sta govorim. gleda me raja iz moje jedinice, sve sarajevski mangupi, premazani svim bojama, ukljucujuci i nijanse na kojima bi im i francuski impresionisti pozavidili - vec im skoro  pola sata abu ne znam kako se zvao "lijeci" zivce i cuo sam, malo prije, S kako sapce D: "jao sto glape, odoh snjuhat po sumi. negumo ga satislu, djece mi."
"mojne S djece ti" odgovara mu D.
"nastocat cu papka, zakletve mi. ubi ko pat."
"mojne, ba" tiho ce D.

S u to vrijeme ima nesto vise od 19, sa 16 je imao prvo "bodenje" (zbo nekoga zbog necega). a D je na mrazistu nekoliko dana ranije "proslavio" svoj dvadeseti rodjendan. bio je drugi august 93. pamtim taj dan jer sam se izmedju ostalog i ponovo propusio - kad mi D pokaza kutiju "mekog" marlbora kojeg je cuvao za rodjendan, bio je to, cini mi se, posljednji sarajevski marlboro koji sam vidio, srecom da ga vise ne prave, jer bih i danas bio pusac "sve u sesnaest", bila je to najbolja cigareta na svijetu, ali to je druga prica.

okolnosti "proslave" D-ovog rodjendana - sjedimo na mrazistu i cekamo da nas cetnici napadnu, na vrhu bjelasnice na repetitoru, kojeg danas nema, vijori se srpska zastava. iza nas, prije malog polja nikoga nema od nasih, a ti sto su nam kao ledja na malom polju su takvi da bi bilo bolje da nema nikoga.

cekamo. sutimo. osluskujemo vlastito srce i glasove cetnika koji se dovikuju. prvi put smo u sumi u ratu, ne znamo locirati odakle glasovi dolaze, prolamaju se povici i dolaze iz svih pravaca. sutimo. gledamo se. isuvise smo mladi i nadobudni da bi bili prestravljeni ali smo vrlo blizu uzasa. vidi nam se u ocima, previse je pitanja u njima. D mi iz duboke odsutnosti tiho rece: "danas mi je rodjendan"  trebalo mi je nekoliko sekundi da mi do mozga dopre D-ov glas, "neka nam je sa srecom tvoj rodjendan" zapalismo po jednu, pa jos po jednu. "zanese" me dim ukusne cigarete, a glava potpuno utrnula. a onda je zapucalo, ali to je vec treca prica.

na moje dovikivanje abu neko odgovori spremno: "Islam je istina i pravda"
dok cujem S kako govori D: "u pravu je momak, djece mi" misleci na abu njega u isto vrijeme demonstrirajuci sarkasticnu dijalektiku autenticnih sarajevskih mangupa. udario je abu momku kontru koju ni hegel nebi na prvu dokucio, gledajuci u mene svojim hasharijatskim ocima iz kojih je virilo hiljadu sejtana.

sjecam se kad nas je komandant "hadzija" noc prije D-ovog rodjendana obavijestio da  bosna i seher vise o koncu i da moramo kroz frisko prokopan tunel da pomognemo da cetnici ne prodju i ne stvore totalni, "debeli", obruc oko sarajeva, i da igman ne smije pasti, dodavsi: "ako treba ginuti poginite kao muslimani". S vec podobro pijan (unistio se za pola sata nekakvom rakijestinom kada je cuo da cemo na igman jer je "palo" trnovo i da su cetnici navalili momacki).

"Allahuekber, hadzija. haj i ti sa nama, djece ti!" viknu iz sveg glasa S.
"volio bih s vama vise nego sa bilo kim drugim sutra biti, da mi nije ove noge" ranije ga je zakacio negdje geler, pa je od tada nosio fiksatore.
"znam hadzija da bi" rece S, i dodade tiho, da ga samo mi cujemo: "al' u dajcamu" sto je bio karakteristican nacin izrazavanje apsolutne sumnje u rijeci i namjere doticnog.
"stipu, ga, S" rece mu D. kojem je to bila posljednja tinejdjerska noc. D-ovo "goodbye teen" njemu samom nije bilo vazno jer on vec odavno nije bio "boy".

nije vise vazno kako sam "raspravio" sa abu dobrovoljcem razliku izmedju kategorije islama i pojmova istine i pravde u slucaju Bosne i Hercegovine. nije vazno sto smo u jednom trenutku rukom provjerili gdje su nam puske, za svaki slucaj. niti je vazno sto su nas doslovno razdvojili poslavsi nas odmah na dva suprotna kraja nepostojece linije odbrane igmana, koji na D-ov rodjendan ipak nije pao.

ne sjecam se da li sam ili nisam vjerovao da ce "sloboda umeti da peva kao sto su suznji pevali o njoj", ali se sjecam mozartovog requiema u sarajevskoj vijecnici iako nisam bio tamo. sjecam se svakog takta kojeg nisam cuo. stajao sam pored mehte u sarajevskoj vijecnici iako sam visio negdje na nekoj cuki ili sam cucao iza nekih vreca u nekom haustoru na dobrinji, ne sjecam se.

sjecam se lica svoje brace po oruzju, i posljednjeg pogleda S B koji poginu za sve nas onaj dan na mrazistu, na D-ov rodjendan. izvlaceci njegovo bezivotno tijelo spasili smo svoje zivote (da li trebam reci da su to bili zivoti bosnjaka, hrvata i srba koji su bili pripadnici moje male jedinice?). sjecam se svih staklastih pogleda svih mojih  drugova nakon sto su dusu ispustili. sjecam se tih ljudi sa kojima me nista nije povezivalo, osim patriotskog osjecanja i unutrasnjeg poziva da se borim za pravdu i istinu, nista osim zajednicke volje i zajednicke nevolje.

vrijeme je pokazalo sta je pokazalo. danas, jos uvijek bakiri i mustafe peru noge krvlju mojih drugova i svih znanih i neznanih junaka. ja sam nisam nikakav i niciji heroj, ali sam upoznao mnoge istinske heroje i danas osjecam divljenje prema njima, jer kao sto rece karlheinz stockhausen, komentirajuci dogadjaje 11. septembra (parafraziram): samozrtva je najvece umjetnicko djelo. karlheinz je iz svog umjetnickog svemira vidio samozrtvu i mozda osjetio divljenje (zanemarujuci na trenutak stradanje nevinih) i zbog toga bio skoro pa na kriz razapet.

ne sjecam se cemu sam se nadao, ali znam da nisam ovome sto sada imamo u Bosni i Hercegovini. neka nam je Bog na pomoci, kazem ovo jer nemam na kraju nista drugo reci.

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 07/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
544809

Powered by Blogger.ba