BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

30.07.2009.

nepodnosljiva tezina postojanja (privatna poruka)

ne znam sta da kazem, kako da pocnem. svaki put je slijepa ulica. sa svakim korakom dolazi novo pitanje. na svakom cosku stoji nova nedoumica.

sta da kazem kada borci koji su se borili za slobodu, ili su bar oni tako mislili ili vjerovali, nemaju ni slobodu ni egzistenciju, i kada se heroizam smatra nedostatkom inteligencije, a samozrtva dozivljava kao cista glupost?
o cemu da pricam dok se oko mene siri kuzan zadah ogovaranja, zavisti, klevete, lazi, pokvarenosti i kakve sve ne ljudske izopacenosti i gluposti?
zasto da cinim bilo sta kada se cini da je sve uzalud, i kada skoro nista nije kako se cini?
kako da se smijem kada skoro nista nije smijesno?
dokle ce ljudske slabosti cvjetati, a vrline nestajati i kamo to vodi, ako ikamo?

jadno je ovo drustvo, a jos jadnije vrijeme u kojem zivimo. mozda ce nekada neko, ako ikada iko, u dalekoj ili daljoj buducnosti posmatrati nase doba sa gadjenjem. ako tako bude onda ce se visoki uniziti, a ponizeni uzvisiti. veliki ce postati mali, a mali ce biti veliki. mozda ovo na trenutak zvuci zavodljivo, ali zaista nije previse bitno. jer u toj nekoj imaginarnoj buducnosti ionako vise nista u vezi sa nama i nasim vremenom nece biti vazno. ostat ce istorija (vjerovatno krivotvorena ili "prilagodjena", kao i skoro svaka do sada), ostat ce kronika jednog zauvijek izgubljenog vremena.

ne znam sta da ti kazem. pitanja je mnogo, a odgovora je jos vise ali cini se nema ko da slusa, nema ko da cuje. a i ako ima o svom se je jadu zabavio/la. i, ne znam zasto ciniti bilo sta kada je sve ovako kako jeste? ne znam, mozda bas zato.

znam da moju kozu nece tako lako dobiti. radije cu je, kao onaj bosanac iz vica, ekserom izbusiti nego sto cu dozvoliti da se od nje za nekoga bubanj napravi.

ipak, prevelik je teret a snage je sve manje ali "duh je kao rijeka: kad mu postavis branu postaje jaci", tjesim se vjesto. ne znam da li ce ti biti lakse ako ti kazem da cu ja svoje tjerati po svome do kraja. moga ili njihovoga, nije vazno. do kraja, jer gotovo je tek kada je sve gotovo. dakle, do posljednjeg daha. volio bih da mogu reci do posljednjeg uzdaha, ali ne mogu. valjda ce biti prilike, kada prodju sve neprilike, ako ikad.

michelangelo, david, 1501-1504
galeria dell'academia, firenze

28.07.2009.

sanjati, sanjati, mozda spavati (privatna poruka)

sto te ne ubije to te ojaca, ukoliko te ne osakati!
znam, imas spreman odgovor: nije bitno kako si pao nego kako ces ustati. ali siguran sam da znas da je tesko ustati ako padnes i slomis nogu, jos je teze hodati, a narocito je tesko polomljenih nogu trcati.

a ja bih da "jurim i jurim zavejanim svijetom surim", da letim visoko, ispod oblaka i jos vise. da jezdim na bijelom cilimu satkanom od stratusa i kumulusa grudvastih.

kako da jurim kad mi noge lome, kad mi ruke vezu?
kako da letim kad mi krila stezu?

lako, cujem kako skoro za sebe zboris.
kako? odgovaram tako na tvoje "lako".

sanjaj svijet koji zelis da jeste, a nije i nikada biti nece.
jer sta je ovaj svijet?
sta je ovaj zivot?
ove suze?
ove doline puste?
ko su prvi medju nama?
ko je zadnji?
ko je Covjek, a ko covjek?
cemu sve?

sve to: da nakon rodjenja, postanka tudjom voljom, zeljom ili ne-zeljom, nekoliko decenija razmjenjujemo materije, prolazilmo fizioloske procese, i mislimo o njima? jurisamo na tvrdjave od dima, gradimo palace od magle, i nazivamo to zivot, je li to sve sto covjek ima? i sve do casa kada zivot taj prestane, i smrt postane. ne-zivot. nista. tada ce, nadaj se samo, negdje tamo, tvoja dusa onostrano da kusa i muziku sfera slusa. da plati grijehe i naplati dobrotu.

a sta ako je istina, a izgleda da jeste, da poslije svjetla zivota dolazi smrti tama, u kojoj dusa ostaje sasvim sama?
a sama dusa, bez dusa drugih, kao da i nije. tako je sve jedno, sasvim nevazno, svejedno.

zato sanjaj dok dan jos traje jer u konacnom mraku dusa ce da samuje.
da praznuje nista. da osjeca nista. da sama bude nista.

pogledaj! u okviru prozora stoje tri jablana, a visoko iznad, u daljini iza, svijetli jupiter, bog svjetla, cuvar istine, vrline i pravde. on te vidi iako to ne zna, jer nije njegovo da zna, ali ti znas. kao sto znas da nece biti tetide da te oplakuje, niti zlatne urne za tvoj pepeo, ali ce mozda neko, nakon tvoga kraja, ipak zaigrati. do tada, nastavi - sanjati - po oblacima trcati.

jean auguste dominique ingres, jupiter et thetis, 1811
musee granet, aix en provence

18.07.2009.

kamo dalje rodjace? (blog action) #2

aktivizam? vjerovatno nam treba.
neko rece, nesto kao: treba nam jedan koji ce povesti mase - vrlo moguce.
vjerovatno je dobrodosao, sve dok tocak istorije u ovoj zemlji ne zapocne svoje okretanje u pravcu prosperiteta i opceg boljitka a tada bi bilo uputno da se taj jedan, ako se ikada i pojavi, ode u zasluzenu mirovinu, da miruje i sacuva ostvarene ideale i tekovine, uzivajuci postovanje gradjana. ali to nije samo ideal vec nerealni idealizam (ako je bilo koji idealizam uopste zasnovan na bilo kakvoj realnosti)

odakle nam ljudi?
imamo ih i mogu se naci ali cemo ih tesko aktivirati, jer malo ko vjeruje u mogucnost promjene nabolje (i to je potpuno shvatljivo i iskustveno osnovano).

moguca sredstava:
bojkot
protest
razliciti oblici gradjanske neposlusnosti
kamenje
...

a mozda ne bi bilo lose probati zivjeti u skladu sa principima koje svi rado verbaliziramo (pravda, ravnopravnost, sloboda koja ne ugorzava slobodu drugih, bratstvo i jedinstvo) a bez imalo radosti i volje i zelje, i napora u zivotu (ne) sprovodimo. lakse pricamo o pravim stvarima nego sto ih cinimo, i to je ljudski, ali u ovom vremenu to je glupo, a glupost je uvijek opasna.

moze se napraviti i stakleno zvono, svojevrsni terarij, u kojem ce nam tako potrebno utociste pruziti drage knjige, muzika, vizualne umjetnosti svih vrsta, vec u skladu sa tim ko sta voli, nekoliko prijatelja, malo vise drugova, casa vina, poneka delikatesa ... mozemo zivjeti slicno kao sto zive mnogi nasi prognani u skandinaviji, naprimjer - od dans do sutra na socijalnoj pomoci. mi si mozemo sami napraviti neku vrstu socijalne samopomoci, izolirati se od svijeta i ne brinuti tudju brigu - a tu bih opet, sa zadovoljstvom, podsjetio na znacenje starogrckog pojma idiotes i latinskog pojma privatus - ukratko, onaj koji ne ucestvuje u drustvenom i/ili politickom zivotu.

mnogo je problema, a premalo rjesenja.
jedan od brojnih problema koji svako za sebe moze rijesiti je problem ravnodusnost prema patnji drugog. izgleda da tudja nesreca, u ovoj zemlji, najveca je sreca. mnogi ce zaplakati na ekraniziriani melodramaticni rastanak i nesretnu sudbinu dvoje mladih sto, navodno, voljese se nekad davno, a potpuno ravnodusno gledamo kako ljudi oko nas pate. mozda ti ljudi na neki nacin i (ne) zasluzuju bolje, mozda su sami (ne) odgovorni za svoje stanje, a mozda nikada nisu ni dobili priliku za nesto bolje a vrlo je vjerovatno njihove sanse progutao novi automobil koji je neki politicar kupio svom voljenom sinu novcima koje je ovako ili onako, a to je bar u ovoj zemlji lako, otudjio i sebi u seharu odnio da bi sebi i svojima, kad im srce pozeli, svasta lijepo priustio. umanjivsi tako (ne) postojeci fond (ne) postojecih programa socijalne pomoci ili privrednog razvoja ili bilo cega sto treba gradjanima ove zemlje.

kamo dalje?
pa, recimo, za pocetak se upitajte: sta sam danas uradio/la u ime dobra, kao cina dobrote u ime dobrote.
dobro je ono djelo koje ne donosi nikakvu licnu korist, ili zadovoljava neki licni interes, samopromociju, poboljsanje imagea ili bilo sta slicno, osim eventualnog licnog zadovoljstva zbog ucinjenog dobrog djela. dobro radi dobra. ucinjeno u tisini i mraku. dobro djelo kao ideal dobrote. dati novcic nekome nije dobro djelo, vec cin milosrdja i/ili instant pranja i/ili smirivanja savjesti.

dok ovo citas, probaj se sjetiti kad si posljednji put ucinio/la neko dobro djelo?
ide li? bez laganja, molim, nema potrebe, jer samo sebe lazes. dakle?

ako je to bilo nedavno - moje postovanje. ako je to bilo juce - moj naklon.
ako se ne sjecas, sjeti se onda toga kada kazes: kakva je ovo zemlja? politicari su lopovi! dokle ovo ovako? jer ako ne cinis dobra djela nisi dobar/ra, a ako nisi dobar/ra onda postoji sasvim realna mogucnost da bi i ti sam/a bio/la isti/a, ako ne i gori/ra, od politicara na vlasti, samo kad bi bio/la na njihovom mjestu. ako nisi dobar/ra kao osoba, gledao/la bi samo svoj interes i tudja nesreca i bol, kao i nepravda kao takva, zanimali bi te kao i eskime sadnice brozrastuceg bora.

16.07.2009.

... (blog mindset)

"I pred covjekom leze na pocetku zivota dvije mogucnosti: ili uzeti stvarnost ozbiljno, uozbiljiti se nad zbiljom, s brizljivoscu zabrinuto bdjeti nad njom - shvatiti je, dakle, kao jedinu mogucnost - ili je pak shvatiti kao jednu od mogucnosti, i to prilicno dosadnu. Prvi slucaj, tj. slucaj onih koji dezuraju nad stvarnoscu je zastupljeniji i nekako prirucniji, pa ako se takvi metafizickim stivom i pocnu baviti, to je prije radi toga sto se stvarnoscu osjecaju prignjecenim i traze joj protutezu ("nadu!"), nego sto bi ih interesiralo otkud to da ima bilo cega."   Ivan Focht

16.07.2009.

uzivajte u zivotu (blog preporuka)

kazu da je nekada na bloggeru bio obicaj da stariji bloger preporucuje drugim blogerima nove blogove.

ovo nije najnoviji blog ali je zanimljiv i "naoko lijep", bar meni. uzivajte!

joie de vivre

15.07.2009.

sjecam se, nisam (prigodni schizo blog)

sjecam se koncerta u sarajevu bez publike, desio se u junu 1994.  jose carreras, ruggero raimondi, cecilia gasdia sa sarajevskom filharmonijom i horom sarajevske katedrale a pod ravnateljstvom zubina mehte. grad je jos uvijek bio pod opsadom a ja sam dan ranije napunio 25. godina.

koncertu, naravno, nisam prisustvovao ali sam to shvatio kao poklon, poseban dar sto vec treci rodjendan docekujem pod srednjevjekovnom opsadom. izveli su mozartov requiem u sarajevskoj vijecnici, najvecoj biblioteci u Bosni i Hercegovini, koju su srbi zapalili, brutalno devastirali. bio sam ponosan sto su zajedno sa nama pod opsadom i ovi umjetnici, to se idealno uklapalo u moj idealizam. rat mi se desavao pred ocima u sekvencama requiema a u glavi mi su mi svirale teme.

introitus kao zlokobni nagovjestaj rata, kyrie kao poziv da uzmem pusku i stanem pred dusmane. pocetni taktovi confutatisa kao idealni za pocetak jurisa. te sam noci izabrao agnus dei za svoj eventualni sprovod, a communio lux aeterna za prvo jutro nakon pobjede, u slobodi, za praskozorje mira.

pobjeda nije dosla, umjesto mira svanulo je sljedece godine trajno primirje. patriotizam branilaca Bosne i Hercegovine unovcile su kukavice i hohstapleri, licemjeri svih vrsta. svete tekovine herojske borbe zapustene da bi uskoro bile napustene, licne zrtve zaboravljene.

opljackana i spaljena zemlja, ljudi poubijani. prezivjeli, vecinom, ubijeni u pojam.

nekoliko godina nakon rata sam kupio dvd sa koncerta u vijecnici i gledao ga samo jednom - potreslo me iz temelja - sve mi se vratilo. sjecam se da mi danima nakon toga nije bilo dobro. kasnije sam taj dvd posudio bratu bosnjaku koji mi isti nikad nije vratio.  dao ga nekome ili izgubio, cak je rekao da misli da mi je isti zapravo vratio: "jesi li siguran da nisam?"

sjecam se da nisam bio bas prevelika budala pa se nisam ni nadao da ce mojim palim saborcima dizati spomenike, niti sam mislio da ce srpski fasizam nestati - oni jos imaju obraz koji im dozvoljava da budu cak i ponosni na svoje zlocine. ali zaista se nisam nadao da ce bosanci i hercegovci skoro pa nestati, isceznuti.

nisam ocekivao da ce bosnjaci ovako moralno posrnuti, i propasti u duboku tamu nistavnosti, i ostati bez nacionalne supstance, bez samopostovanja, bez dostojanstva, da ce ostrasceno jedni drugima o glavi raditi (kao npr. bakir sulejmanu), da ce jedni od drugih otimati sve sto oteti mogu, dok im i dalje nad glavom visi srpski fasizam, i klati se, kao domoklov mac.

nisam ni slutio da ce tzv. vehabije, iako u manjini, ipak tumarati bosnom. sjecam se jednog egipcanina (vjerovatno jedinog tzv. mudzahedina na kojeg sam u ratu nabasao). sreo sam doticnog na igmanu u augustu 93. dosao je kao dobrovoljac da "brani islam".  slusao sam ga kako na engleskom ostrasceno i nadhnuto vazi mrsavim bosnjacima dok ga blazirano gledaju. slusao sam kako prica o americi koja ce izdati i krista za novac a kamoli bosnu, kako amerika ne voli muslimane, ali voli njihov novac i njihovu naftu, a kako i sami znamo da mi nemamo ni novac, ni naftu. slusam ga strpljivo (a to mi nije osobina) razmisljam sta bih mu sve mogao reci, ali ga postujem jer je iz bijela svijeta dosao da se bori za bosnu. sutim. a on vazi. ima dara. a izgleda ima i para: ostavio je "hotel u egiptu i dosao ovdje". "svaka ti cast", pomislih. "ostavio sam cetvero djece u egiptu, i dosao da se borim za islam."

"ako si ovdje dosao da se boris za islam, slobodno se vrati kuci" cujem sebe kako mu sa distance dobacujem. on zastade sa vazom, ja produzih: "jer ovdje se ne brani islam nego istina i pravda" valjda me isprovocirase ta ostavljena djeca u kombinaciji sa borbom za islam.

gledaju me braca bosnjaci iz njegove jedinice, ne mogu da vjeruju sta govorim. gleda me raja iz moje jedinice, sve sarajevski mangupi, premazani svim bojama, ukljucujuci i nijanse na kojima bi im i francuski impresionisti pozavidili - vec im skoro  pola sata abu ne znam kako se zvao "lijeci" zivce i cuo sam, malo prije, S kako sapce D: "jao sto glape, odoh snjuhat po sumi. negumo ga satislu, djece mi."
"mojne S djece ti" odgovara mu D.
"nastocat cu papka, zakletve mi. ubi ko pat."
"mojne, ba" tiho ce D.

S u to vrijeme ima nesto vise od 19, sa 16 je imao prvo "bodenje" (zbo nekoga zbog necega). a D je na mrazistu nekoliko dana ranije "proslavio" svoj dvadeseti rodjendan. bio je drugi august 93. pamtim taj dan jer sam se izmedju ostalog i ponovo propusio - kad mi D pokaza kutiju "mekog" marlbora kojeg je cuvao za rodjendan, bio je to, cini mi se, posljednji sarajevski marlboro koji sam vidio, srecom da ga vise ne prave, jer bih i danas bio pusac "sve u sesnaest", bila je to najbolja cigareta na svijetu, ali to je druga prica.

okolnosti "proslave" D-ovog rodjendana - sjedimo na mrazistu i cekamo da nas cetnici napadnu, na vrhu bjelasnice na repetitoru, kojeg danas nema, vijori se srpska zastava. iza nas, prije malog polja nikoga nema od nasih, a ti sto su nam kao ledja na malom polju su takvi da bi bilo bolje da nema nikoga.

cekamo. sutimo. osluskujemo vlastito srce i glasove cetnika koji se dovikuju. prvi put smo u sumi u ratu, ne znamo locirati odakle glasovi dolaze, prolamaju se povici i dolaze iz svih pravaca. sutimo. gledamo se. isuvise smo mladi i nadobudni da bi bili prestravljeni ali smo vrlo blizu uzasa. vidi nam se u ocima, previse je pitanja u njima. D mi iz duboke odsutnosti tiho rece: "danas mi je rodjendan"  trebalo mi je nekoliko sekundi da mi do mozga dopre D-ov glas, "neka nam je sa srecom tvoj rodjendan" zapalismo po jednu, pa jos po jednu. "zanese" me dim ukusne cigarete, a glava potpuno utrnula. a onda je zapucalo, ali to je vec treca prica.

na moje dovikivanje abu neko odgovori spremno: "Islam je istina i pravda"
dok cujem S kako govori D: "u pravu je momak, djece mi" misleci na abu njega u isto vrijeme demonstrirajuci sarkasticnu dijalektiku autenticnih sarajevskih mangupa. udario je abu momku kontru koju ni hegel nebi na prvu dokucio, gledajuci u mene svojim hasharijatskim ocima iz kojih je virilo hiljadu sejtana.

sjecam se kad nas je komandant "hadzija" noc prije D-ovog rodjendana obavijestio da  bosna i seher vise o koncu i da moramo kroz frisko prokopan tunel da pomognemo da cetnici ne prodju i ne stvore totalni, "debeli", obruc oko sarajeva, i da igman ne smije pasti, dodavsi: "ako treba ginuti poginite kao muslimani". S vec podobro pijan (unistio se za pola sata nekakvom rakijestinom kada je cuo da cemo na igman jer je "palo" trnovo i da su cetnici navalili momacki).

"Allahuekber, hadzija. haj i ti sa nama, djece ti!" viknu iz sveg glasa S.
"volio bih s vama vise nego sa bilo kim drugim sutra biti, da mi nije ove noge" ranije ga je zakacio negdje geler, pa je od tada nosio fiksatore.
"znam hadzija da bi" rece S, i dodade tiho, da ga samo mi cujemo: "al' u dajcamu" sto je bio karakteristican nacin izrazavanje apsolutne sumnje u rijeci i namjere doticnog.
"stipu, ga, S" rece mu D. kojem je to bila posljednja tinejdjerska noc. D-ovo "goodbye teen" njemu samom nije bilo vazno jer on vec odavno nije bio "boy".

nije vise vazno kako sam "raspravio" sa abu dobrovoljcem razliku izmedju kategorije islama i pojmova istine i pravde u slucaju Bosne i Hercegovine. nije vazno sto smo u jednom trenutku rukom provjerili gdje su nam puske, za svaki slucaj. niti je vazno sto su nas doslovno razdvojili poslavsi nas odmah na dva suprotna kraja nepostojece linije odbrane igmana, koji na D-ov rodjendan ipak nije pao.

ne sjecam se da li sam ili nisam vjerovao da ce "sloboda umeti da peva kao sto su suznji pevali o njoj", ali se sjecam mozartovog requiema u sarajevskoj vijecnici iako nisam bio tamo. sjecam se svakog takta kojeg nisam cuo. stajao sam pored mehte u sarajevskoj vijecnici iako sam visio negdje na nekoj cuki ili sam cucao iza nekih vreca u nekom haustoru na dobrinji, ne sjecam se.

sjecam se lica svoje brace po oruzju, i posljednjeg pogleda S B koji poginu za sve nas onaj dan na mrazistu, na D-ov rodjendan. izvlaceci njegovo bezivotno tijelo spasili smo svoje zivote (da li trebam reci da su to bili zivoti bosnjaka, hrvata i srba koji su bili pripadnici moje male jedinice?). sjecam se svih staklastih pogleda svih mojih  drugova nakon sto su dusu ispustili. sjecam se tih ljudi sa kojima me nista nije povezivalo, osim patriotskog osjecanja i unutrasnjeg poziva da se borim za pravdu i istinu, nista osim zajednicke volje i zajednicke nevolje.

vrijeme je pokazalo sta je pokazalo. danas, jos uvijek bakiri i mustafe peru noge krvlju mojih drugova i svih znanih i neznanih junaka. ja sam nisam nikakav i niciji heroj, ali sam upoznao mnoge istinske heroje i danas osjecam divljenje prema njima, jer kao sto rece karlheinz stockhausen, komentirajuci dogadjaje 11. septembra (parafraziram): samozrtva je najvece umjetnicko djelo. karlheinz je iz svog umjetnickog svemira vidio samozrtvu i mozda osjetio divljenje (zanemarujuci na trenutak stradanje nevinih) i zbog toga bio skoro pa na kriz razapet.

ne sjecam se cemu sam se nadao, ali znam da nisam ovome sto sada imamo u Bosni i Hercegovini. neka nam je Bog na pomoci, kazem ovo jer nemam na kraju nista drugo reci.

09.07.2009.

srbija osvojila evropsku nagradu za genocid! (blog re-action) vanredno izdanje

eu-ropski covjek od povjerenja jacques barrot najavio je ukidanje viza za gradjane srbije, kao i crne gore i makedonije. velika je to pobjeda srbijanske politike i diplomatije, a veliki poraz politike i diplomatije Bosne i Hercegovine prakticno paralizirane upravo akcijama i sabotazama srpskih politicara u Bosni i Hercegovini, uz svesrdnu pomoc i podrsku politicara iz srbije. tako da je preciznije reci da je to poraz nepostojece politike i diplomatije Bosne i Hercegovine, iste one drzave koju srbi siluju vec godinama, a bosnjaci mirno gledaju, a u tu se drzavu zaklinju.

nagrada za genocid putuje u srbiju. nagrada za cinjenje i poricanje pocinjenog genocida. naravno evropa je dovoljno tankocutna da svoju bizarnu odluku najavi dva dana prije godisnjice genocida u srebrenici, najveceg od mnogih genocida kojeg su srbi pocinili nad bosnjacima.

desetine, pa cak i stotine masovnih grobnica, ko zna koliko koncentracionih logora, sistematska silovanja, srednjevjekovne opsade gradova, ubijanje djece i sva ostala srpska zvjerstva nad stotinama hiljada bosnjaka (i hrvata) obavljena su uz pomoc i podrsku zvanicne i nezvanicne politike srbije, a gradjani srbije provodili su vikende u bosni i hercegovini u genocidnom turizmu uzivajuci u plackanju, silovanju, ubijanju i u ostalim bestijalnostima koje je nemoguce i nabrojati. a ista ova evropa je sjedila i gledala, sjedila i cekala da srbi zavrse svoj posao. ali nije docekala.

o bosnjackim auto-golovima, nenaucenim ili zaboravljenim lekcijama, i svim ostalim, bezbrojnim, samozaboravima ovaj put necu, a mogao bih do zore. necu, jer me plase sjene nevinih sto stradase od krvnicke ruke samo zato sto nisu srbi.

gorcina me plavi, nepravda boli, laz razdrazuje, isto kao i u danima kada su srbi pricali da sami sebe granatiramo, dok su rafalima na grbavici proslavljali jos jedan dobar pogodak (citaj: granatom su pobili i osakatili nevine u vecem broju nego inace).

ali, tjesi me cinjenica da jednu tako vaznu i veliku istinu ne moze sakriti ni nebo ni zemlja, i mogu je srbi na dno najdubljeg mora spustiti ali ce istina prije ili kasnije isplivati. narocito ISTINA u kojoj leze nesmirene nevine duse desetina hiljada mucki ubijenih.

jer srbi su ubijali nevine, i cinili su zlocine i pocinili genocid u mnogim gradovima u Bosni i Hercegovini 1992. i 1993. i 1994. i 1995. godine i sutra bi kad bi mogli, slicno kao sto su cinili i 1918. i 1941. i 1942. i 1943. i 1944. ... i mogu poricati  i negirati genocid koji su pocinili do sudnjeg dana i govoriti da nisu, ali jesu. i to svako zna ko istinu zna i to se svugdje zna gdje se ISTINA zna.

dovoljno je dokumenata i dokaza i vremena pred nama, a nazalost i previse grobnica i kostiju, da nema tog jeremica ni tadica ni dodika ni spirica ni ivanica ni kostunice ni nikolica ni karadzica ni mladica ni kalinica ni perisica koji mogu sprijeciti da ISTINA prezivi i nadzivi sve nas ukljucujuci i one kojima se ta ista ISTINA ne svidja i kojima ta ISTINA ne odgovara!

srbima koji negiraju genocid u Srebrenici i ostalim gradovima Bosne i Hercegovine, genocid koji su oni ili njihovi sunarodnjaci pocinili, porucujem: vasa djeca ili unuci ili praununci, svejedno, jednog  ce dana umjesto vas pognute glave hodati i umjesto vas ce se stidjeti i u zemlju gledati, u istu onu zemlju u kojoj su kosti nevinih, koje su njihovi necasni ocevi ili djedovi ili pradjedovi, svjedno zlikovci, kukavicki umorili.

photo by tarik samarah



08.07.2009.

kamo dalje rodjace? (blog action) #1

svima je jasno gdje smo i kako smo, a kome nije nece mu nikada ni biti. nema vise smisla praviti samo "analize" o stanju stvari, kritikovati politicare i trositi vrijeme na bilo koji nacin opisivanja situacije.

da parafraziram genijalnog mislioca: mi samo razlicito tumacimo stanje stvari, a radi se o tome da se to stanje promijeni.

najvaznije pitanje je: sta da se radi da se stanje poboljsa?
za pocetak bar malo, makar i nedovoljno samo da se krene naprijed i putem ka boljem sutra. pitanje je lako postaviti, ali odgovoritii je teze od dinarskog masiva.

ne nadam se da se odgovor moze dati u jednoj recenici, jednom tekstu, unutar jednog pokreta, akcije, partije, ali mislim da se ipak moze doci od nekih ideja i zakljucaka, ako se dovoljno potrudimo.

mislim da nam je ZA POCETAK potreban AKTIVIZAM, jer svi samozvani i takozvani aktivisti do sada nisu nikoga aktivirali osim sto su kompromitirali ideju aktivizma svojim nedovoljno promisljenim, nerazradjenim i losim akcijama koje nisu imale nikakvog efekta, i osim sto su se neki okoristili na ovaj ili onaj nacin, ali ni to nije vazno. to sto su tzv. aktivisti krenuli politicarskim stazama korupcije i nije neko cudo.

aktivizam nam je potreban jer ga prakticno nema, a bez aktivizma se ne moze probuditi uspavani div, "narodna masa", cija nam je snaga potrebna, niti se aktivirati i krenuti u akciju, a sto je najvaznije, niti krenuti u odredjenom pravcu.

legitimitet potencijalnih aktivista je prva stvar koja se treba ustanoviti i definirati. smutljivci, ego-manijaci, frustrirani gubitnici, nehljebovici i svi drugi njima slicni koji nemaju nista pametnije raditi nego se baviti nekakvim aktivizmom nisu kvalitetan kadar.

dakle, trebaju nam cestiti, pametni, obrazovani, hrabri i drski i naravno spremni na djelovanje. vecina onih koji zadovoljavaju ove, recimo, kriterije, ili se vec razocarala u sve u sta se uopste mogla razocarati, i uvjerila u nedostatak moralnog integriteta drugih, pa cak i svojih prijatelja i ljudi iz uze i sire okoline, ili je prevarena, izigrana na ovaj ili onaj nacin, ili nije u Bosni i Hercegovini i vise ne zeli ni biti, ili nije medju zivima.

nedostaju nam ljudi, a bez ljudi nema aktivizma. bez aktivizma nema ni taktickog ni strateskog djelovanja u cilju promjena i poboljsanja stanja stvari, a bez taktike i strategije niko nije dobio nikakvu bitku, a kamoli rat.

ljudi, siguran sam, postoje, ali kako ih naci i aktivirati saznajte u nasem narednom postu.

07.07.2009.

pismo mrtvom prijatelju (blog mindset)

"Dragi moj Zijo,

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.

Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovom svijetu po kome još putuje kuga s kosom.

U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svog junaka, Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašni san, tvoja mora.

Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, eto, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom. osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni đelati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?

Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.

Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčani kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:

"Crni su im konji, crne potkovice."

Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najboje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovom poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

Na žalost, ni ove druge nisam izmišljao, mrke ubice s ljudskim licima. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.

Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš..."

Branko Ćopić
(pismo-posveta, "Bašta sljezove boje"
, 1970.)

Pismo prijatelju Ziji Dizdareviću koji je uhapšen u proljeće 1942. godine u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, i odveden u ustaški logor Jasenovac gdje je odmah ubijen. U pismu spominje i Ivana Gorana Kovačića, koga su 13. 07. 1943. u Foči ubili četnici, kao i Hasana Kikića, koji je kao partizanski komesar ubijen u četničkoj zasjedi kod sela Rapta na planini Cemernici  6. maja 1942. godine. Branko Ćopić je izvršio samoubistvo skočivši sa mosta u rijeku Savu u noći 26. marta 1984. godine.

07.07.2009.

neka bude svjetlo! (blog osvrt)

zamislite u kakvoj su politickoj situaciji bosnjaci kada im je tihic (vidi prethodni post) mozda jedna od posljednjih nada.
pogodite kakve su sanse tog pomalo usamljenog politicara u borbi za stvarne interese bosnjaka i Bosne i Hercegovine.

da li se iko sjeca i osjeca kako je biti bosanac i hercegovac?

drustvo se urusava i puca po savovima. kriminalne politicke elite i dalje bez grize savjesti okrecu glavu od problema i sudbine koja nam se priblizava a uskoro cemo se sresti sa onim sto dolazi svidjelo se to nama ili ne bili spremni ili ne, mozda vec pocetkom jeseni. volio bih da nase drustvo izdrzi sve probleme i krize koje tek trebaju doci, i da bude moralno i novcano likvidno da plati sve racune sto ce prispjeti za sve protracene godine i sve izgubljeno vrijeme. u medjuvremenu, politicari su sebi dovoljno povecali plate i ostale primanja da nece osjetiti nikakava smanjenja primanja i zive u nadi da ce ih kriza mimoici.

da li narod koji suti i devera kako zna i umije, koji bira i tolerira svoje neodgovorne politicke izabranike zasluzuje razumijevanje, saosjecanje i pomoc u svojim nedacama?

da li narod koji jedva prezivljava a ipak podrzava vlast koja radi samo u svom vlastitom interesu, vlast koja prigodno zabranjuje javna okupljanja i proteste uskracujuci pravo to istom narodu cak i da negoduje i protestira, da li taj narod zasluzuje bolje od onoga sto ima?

nisu problem bosnjaka ni srbi ni hrvati.
nisu problem srba ni bosnjaci ni hrvati.
nisu problem hrvata ni srbi ni bosnjaci.

problem bosnjaka su bosnjaci, problem srba su srbi, problem hrvata su hrvati.

problem Bosne i Hercegovine su i bosnjaci i srbi i hrvati.  ni jedni ni drugi ni treci ne zasluzuju ovu prelijepu zemlju, iako nisu svi isti u svemu i podjednako odgovorni za nevolje Bosne i Hercegovine i njenih gradjana.

bosnjaci su od zrtve genocida za svega desetak godina dospjeli do statusa manjeg od makova zrna, razjedinjeni i izgubljeni, moralno, religijski i kulturno zapusteni.

srbi su od pocinitelja genocida za desetak godina dosli do uspjesnog anti-daytonskog, anti-drzavnog saveza nezavisnih socijal-demokrata.

hrvati su balansirajuci izmedju mnogih opcija cini se zaboravili da su konstitutivan narod i da im ne treba nista vise od toga jer iz toga mogu sve izvesti, svaki interes: kulturni, politicki, ekonomski, nacionalni.

tri nacionalne matrice su izgleda bliska i daleka buducnost Bosne i Hercegovine, cineci vrzino kolo, zacarani krug iz kojeg necemo lako i jednostavno izaci, a unutar kojeg nema boljitka za gradjane ove zemlje. sudbine gradjana ove zemlje su trajno isprepletene i povezane bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost i nesreca jednih uvijek donosi nesrecu drugim i trecim - trojstvo nepotrebne gluposti nas nikuda nece odvesti.

ne samo u Bosni i Hercegovini vec i u susjednim zemljama ce vrlo brzo doci vrijeme da se rijese stvarni problemi, a za to rjesenje su nespremni i nesposobni skoro svi. politicari u nasoj zemlji najvise. a kada se upali svjetlo u bosanskoj kafani bice to nimalo lijep a jos manje prijatan prizor.

07.07.2009.

tiha voda brda valja (blog osvrt)

cini se da je haris silajdzic ponovo omiljeni sagovornik radmanovica, spirica, i naravno dodika, ako je suditi po najnovijim izjavama doticnih. u isto vrijeme sulejman tihic postaje kao taj koji pravi probleme i sa kojim se ne moze razgovarati i dogovarati.

sudeci po dosadasnjoj snsd praksi manipulacija, bacanja prasine u oci i koordiniranih akcija na razvaljivanju drzave Bosne i Hercegovine, bjelodano je da onaj ko njima nije dobar zasigurno jeste dobar za Bosnu i Hercegovinu.

u skladu sa ovom obrnutom logikom gospodin silajdzic, kojeg ne smatram ZA najodgovornijeg ZA uspjeh dodikovog anti-drzavnog a pro-entitetskog programa, nije dovoljno dobar ZA Bosnu i Hercegovinu. uostalom, sve dok upravo on nije krenuo u rekao bih stupidni i revijalni pohod ZA 100% BiH, Bosna i Hercegovina je imala podosta od onoga sto je uopste mogla imati u ovom povijesnom momentu. jedna od institucija koja nam je nedostajala je bila zajednicka policija, a bili smo na putu da laganom voznjom kao drzava stignemo i do te destinacije a u svrhu opsteg interesa.

to sto je gospodin silajdzic preko noci ponovo favorit snsd demagoga, znaci samo jedno: tihic im trenutno nije po volji i zele ponovo igrati na najjacu kartu - razjedinjenost bosnjaka. tihic se doima kao lider sa integritetom, a vrijeme ce svakako pokazati da li je na pravom putu i da li je sposoban doci do nekih konkretnih rezultata.

iako imam sve moguce rezerve prema stranci demokratske akcije, gospodin tihic mi je trenutno omiljeni politicar. daleko od toga da mislim da je svetac spasilac ili bilo sta slicno tome, vec da je u ovom trenutku najjaca politicka individua koju imaju Bosnjaci, a u isto vrijeme cini se kao jedan od rijetkih zaista zainteresiranih i motiviranih za dobrobit Bosne i Hercegovine kao drzave.

tihicu saplicu noge i vezu ruke politicki protivnici u vlastitoj stranci okupljeni oko pojedinca cija je skoro pa jedina kvalifikacija sto je sin alije izetbegovica, trolicni reis ul-ulema mustafa efendija ceric mu nije sklon jer preferira pomenutog sina (ali politika i institucionalna religija lako nalaze zajednicki jezik a jos lakse zajednicki interes) podmecu mu bosnjaci u drugim politickim strankama, podmece mu svakodnevno i na razlicite nacine na skoro svim nivoima snsd i mnogi drugi.

neke od sramnih tekovina sda su korupcija i lopovluci raznih vrsta, nerad, nepotizam. da nije tako postao bih mozda i simpatizer doticne stranke upravo zbog sulejmana tihica, covjeka koji, izgleda, u politickim vjestinama konstantno napreduje.

jos prije godinu - dvije, gospodin tihic nije izgledao nimalo perspektivan kadar sda niti je ostavljao dojam lidera velikog formata, bar iz moje perspektive. danas je on, cini mi se, kada pogledam, ovako, iz daljine, jedna od rijetkih nada Bosne i Hercegovine, ako mu braca bosnjaci ne dohakaju ili ako mu agresivna i destruktivna politika iz manjeg entiteta Bosne i Hercegovine ne polomi noge. ili ako ga nedajBoze ne izda krhko zdravlje. iskreno, pocinjem da mu vjerujem i zelim mu sve najbolje. nadam se da me nece razocarati.

04.07.2009.

tako je govorio alija isakovic (blog historija)

"Poštovani Sabore, dame i gospodo, dragi bošnjački, muslimanski narode. Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.

Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim. Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, nego između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oči u oči s grubom stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.

Ovdje je, u ovom trenutku, s obzirom na okolnosti, moguća svijest i savjest našega naroda. Svako od nas sada je i nešto više od onoga što je sam sa sobom. Nerazdvojni u onom što jesmo, bilo svojom voljom, bilo historijskom neminovnošću koja je pala u dio ovoj generaciji. U ovom prostoru s nama su svi naši živi - oni s puškom u ruci na kućnim pragovima i rovovima, oni prognani širom svijeta, i oni koji su preselili na ahiret, bilo kao borci ili kao civili, od djece u inkubatorima naših porodilišta do stogodišnjaka u našim staračkim domovima. Svi oni su šehidi jer su na Božijem putu bili svjedoci istine svojim životom i time stekli Božiju milost.

Ovdje smo kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti - ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; ovdje smo izjednačeni, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez bilo kakve surevnjivosti i suparničkih nakana, svedeni pod jedan i jedinstven imenitelj onim načinom kako smo se rađali i kako smo umirali.

Ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Moramo sve ispočetka. Čisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.

Mi Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojnički, ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i vjersku praksu, sa zadovoljivim utapanjem u zamagljeno jugoslavenstvo koje je bilo kao čistilište za buduća nacionalna opredjeljenja, konačno - posljednjih dvadesetak godina s nacionalnim imenom Musliman, što se uvijek moglo etnogenetski i politički relativizirati i problematizirati, te, prema potrebi, zloupotrebljavati, udaljujući nas terminološki od pojma o zemlji, porijeklu i jeziku.

Tako, bez jasnoga političkog programa, bez pravog političkog vodstva, bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih autoriteta, bez smisla za svaki oblik skladnog organiziranja, a kamoli smisla za vidove apsolutizma, diktature i kulta ličnosti, bez čega se ne mogu uspješno prebroditi neke kritične faze; u općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu.

Pored toga što smo svi Bošnjaci - Muslimani, mi smo još žešće: Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici...

Ja se iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći. Uporedite Žepu i Gradačac s onim muslimanskim prostorima tipičnog nesnalaženja, uporedite silu koju su jedni suzbili i tragične zablude i nesnalaženja drugih.

Mi, ni Srbima ni Hrvatima s kojima živimo, s kojima smo živjeli, nismo dali nikakav povod za njihov genocid nad našim nezaštićenim narodom. Njihova zlodjela rezultat su planiranih radnji. O tome imamo niz upečatljivih pouka iz bliže i daljnje prošlosti, ali smo te pouke zaboravili u svojoj naivnoj dobrodušnosti i svome političkom nemaru.

Provođenje programa o "Velikoj Srbiji" i, kasnije, dogovor Milošević - Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine ne bi moglo spriječiti bilo kakvo naše drukčije ponašanje, bilo koja drukčija politička struktura i bilo koja drukčija politička ličnost našega naroda. Ako ovo ne razumijemo odmah i na pravi način, onda se pridružujemo agresoru i njegovim tvrdnjama o našoj krivnji ili podjeli krivice. Vrijeme je da još jednom kažemo da je ovo vid krstaškog rata te je naša krivnja kolektivna. Neću reći da smo se u ovom ratu u svemu dobro ponašali i organizirano radili, neću reći da je sve moralo biti kako je bilo, ali osnovni tok događaja išao bi kako je išao. To nije emotivni, svađalački komšijski rat. To je bilo, i sada je, fizička realizacija dugogodišnjih političkih planova. Beskrupulozna, nemilosrdna i radikalna.

Propagandna mašinerija srpska i hrvatska, što je potpuno razumljivo, poznaju ovu evropsku isključivost i antiislamsku fobiju, te plaše svijet našom vjerom i naše poznate, i od objektivnih stručnjaka utvrđene vrline, predstavljaju kao opasnost. Zapravo, Evropa ne uvažava multikulturalne oblike zajedništva i naš način suživota, koji su mogli upoznati u ratu. Ona to doživljava više s čuđenjem nego s razumijevanjem.

Mi nismo "tijesni", kako naš narod voli reći, ali je očigledno da Srbi i Hrvati žele da nas pouče kakvi treba da budemo. Neke od tih pouka moramo usvojiti da bismo bili razumljivi.

Protubosanske, protubošnjačke, protumuslimanske najezde, slijeva i zdesna, mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu i krvavim tragom potiru sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje.

Uvijek bijasmo odmjereni, nenametljivi, prijazni, učtivi i obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao širokogrudost našeg muslimanskog bića. Cijenjeni smo ne prema onome što jesmo i nudimo u suživotu s drugim, već prema mjeri, svojstvima i moralu cjenitelja. To, nažalost, nije nikakva utjeha. Zlo ne traži pohvalu već napitak suludog zanosa.

Prihvaćali smo sve ljepote koje su nam nuđene, vjerovali u bajke koje su nam namjenski pričane, praštali zloću i ružnoću koje su nam činjene, pružali čiste ruke u "daleku budućnost"... Sve je to bila smišljena laž i mukla podvala. Sve nam se to sada cinično hihoće u okrvavljeno lice, ne bez manijakalnog zločinačkog užitka.

Zaprečavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je učinio zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici ovog genocida. Time ovo neće biti posljednji evropski mrak.

Poslije zlodjela nad nama, poslije upečatljivih doživljaja tih zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše smrti koja nije s nekim podijeljena. Količina naše nevine krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u kojem se ovaj svijet nalazi.

Ono što se događa u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila. To je, konačno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti, mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više razboritosti. Način razrješenja bosanskohercegovačke sadašnjosti - uz međunarodno posredovanje, ostat će upisano u noviju svjetsku povijest kao najveća politička i vojnička nemoralnost i nepravda: dvojica agresora - pozvani su da odlučuju o sudbini žrtve! Međutim, to nam nije nikakva utjeha. Politika ne poznaje termine - moral, pravda, humanost i obzirnost. Na nama je da ovu krvavu realnost predočimo novim domaćim i evropskim generacijama kao gorku pouku i čistu optužbu. Zločini ne mogu ostati neobilježeni, zločinci nekažnjeni, jer je to protivno samoj prirodi i protivno svim svetim knjigama koje su narode izvele iz barbarstva.

Sad smo ovdje gdje smo i tamo gdje nismo. Sa žrtvama, svježim nišanima, zgarištima, porušenim spomenicima, spaljenim bibliotekama, silovanim majkama i sestrama, s boli. Ovo zlo nećemo nikada zaboraviti. Ovo zlo prema našem narodu i našoj zemlji tako je oblikovano i tako ekspresivno da će se njime baviti ova civilizacija kao zastrašujućim uzrokom čija naučna i umjetnička obrada može donijeti Čovječanstvu onoliko iskustvene koristi koliko je nama donijela štete.

Sada moramo više raditi. Biti neumoljivi prema svojim greškama i više raditi. I biti vlastita mjera stvari, u mjeri koja je potrebna za normalan život.

U ovome bolnom trenutku sahrane iluzija nemojte histerizirati, nemojte lamentirati jedni drugima i nemojte jedni drugima uvećavati nesreće i nametati krivnje.

Ovaj sabor nije sazvan da bilo šta opravda ili poteže bilo čiju odgovornost ili da bilo koga liši odgovornosti. Ovo nije trenutak svođenja računa. Nikakvim optužbama i protuoptužbama nećemo sebi moći pomoći. Možemo samo odmoći. Ne kažem da to svođenje računa nećemo učiniti - temeljito i smireno, svestrano i sistematski da bismo se očistili od zabluda, gluposti, neefikasnosti i primitivizma, da bismo bili efikasniji u mjeri koju nameće život.

Ako i dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nude i nećemo projicirati zlo nikakvim svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere. Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i s toga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka - Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polumirnodopskim uslovima.

Bez obzira kakvo bilo državnopravno uređenje Bosne i Hercegovine i bez obzira kakva bila mogućnost razgraničenja u njenim sadašnjim granicama, mi Bošnjaci smatramo to rješenje nametnutim silom i privremenim, dajući nadu budućim generacijama da će očuvati i razvijati svijest o tome da je svaka naša podjela protivna interesima svih naroda Bosne i Hercegovine.       

Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Ćišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, član SANU i Alija Nametak član JAZU, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH - u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i "Vlada spasa" u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine. Itd.

Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja."

27. 09. 1993. Zenica, Prvi sabor Bošnjaka

02.07.2009.

i sve tako, tipkam polako (blog nako)

i sve tako, tipkam polako, istjerujem iz glave rijeci prave uz krike strave.
recenice guste i osjecaje puste dok plavi me ko voda izgubljena sloboda
proslo vrijeme, lazne teme, tesko breme.

uokviren u prozoru tvom, ipak klicem u srcu svom.

i sve tako, tipkam polako, jer u slovima je tajna moja koja nije tajna tvoja,
o nesreco moja.

u vrijeme mjesecevih mjena, ona me gleda i smijesi se snena,
a sve nase nestaje k'o pjena, o civitas dei, o civitas terrena.


Filippo Lippi, Woman with a Man at a Window, c. 1438-1444

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 07/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
544833

Powered by Blogger.ba