BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

26.06.2009.

da li znate ... (re-action blog)

da gospodin sven alkalaj leti business klasom (u prosjeku dva i po puta skuplja od ekonomske)?
da isti gospodin putuje u pratnji trabanta a.k.a. pomocnik za nesta, koji, istina, leti ekonomskom klasom?
da gospodin vrankic takodje leti business klasom (masuci rukama, bez aktovke ili bilo cega drugog sa sobom)?
da isti gospodin voda sa sobom sluzbenika a.k.a. asistent za nesta (sa akcentom zemljackim - pjeva kad prica) sa plavom papirnatom fasciklom, i bijelom plasticnom kesom u ruci, i u izguzvanom odijelu)?
koliko u nasoj zemlji politicara svakodnevno leti negdje i nazad?
da jedna avionska karta business klase kosta najmanje oko 1000 eura?
koliko skupih vozila trenutno koriste politicari u Bosni i Hercegovini?
da se npr. ministri u holandskoj vladi voze biciklom na posao?

26.06.2009.

michael jackson RIP


25.06.2009.

au revoir paris (reality blog)

pariz je vec odavno budan i ulicama opet zure razlicita lica, svi nekuda idu, izgleda da tacno znaju kuda. svi osim klosara za koje je ovo jos jedno tesko jutro. podbuhli, krvavih ociju, ukoceni od tvrdog trotoara sjede i gledaju zbunjeno kao da se prvi put bude na prasnjavom pariskom plocniku. navikli da budu neprimjeceni, jos uvijek su mahmurni, pitam se o cemu razmisljaju? o propustenim prilikama? o nepravdi drugih? o svojim slabostima? ili, gdje i kako naci nesto sto ce pojesti? i sasvim sigurno, gdje i kako naci bilo kakav alkohol koji ce svojom parom zamagliti njihov pogled i svijet u kojem za njih nema mjesta.

pijem kafu, kao i svako jutro, u ulici de la cossonnerie i razmisljam kako je o parizu toliko toga receno, napisano, poznato, da je tesko svemu tome dodati nesto novo. pored izloga u kojem sjedim izlozen, ali neopazen, upravo je protrcao neki trkac, rekreativac ranoranilac. uvijek me trcanje podsjeti na cuvenu anegdotu sa genijalnim zukom dzumhurom: u susretu sa prijateljem koji djogira kratko je komentirao: samo ti trci, Allah ti je davno izbrojao korake koje ces napraviti na ovom svijetu.

mislio sam "trcati" ovog jutra i pokusati "dopuniti" svoju parisku avanturu novim sadrzajima. razmisljao sam cak da odem jos jednom do d'orsaya, da se oprostim kako pristoji sa redonovim i gauguinovim platnima i ostalim prijateljima i prijateljicama, ali mislim da bi to bilo vise dekorativno nego smisleno. odustajem od svih ambicija ovog jutra. nastavicu sjediti u svom izlogu i piti kafu, a onda cu tiho i polako otici, pokusavajuci ne remetiti pariski nemir i vrevu.

odzujacu lagano u pravcu svog sarajeva, mozda je i nakazno postalo ali je moje. radujem se povratku u Bosnu i Hercegovinu, od koje su losi i glupi ljudi napravili djubriste, septicku jamu, ali kao sto mozart rece komentirajuci jedan los libreto: "na ovom djubristu napravit cu dvorac!" i napravio je divnu operu (die entfuhrung aus dem serail - preporucujem snimak pod dirigentskom palicom sir georga soltija).

tesko je voljeti Bosnu i Hercegovinu, narocito ako si svaki dan u Bosni ili Hercegovini, ali je tesko zaboraviti  i ostaviti nekoga koga volis, a ljubav je kao sto znamo slijepa, ali lijepa.

au revoir paris!

24.06.2009.

selo moje ljepse od pariza (reality blog)

jucerasnji dan je bio jedan od najugodnijh. dobri domacin B nas je ljubazno pozvao da provedemo dan u njegovom skromno raskosnom domu u selu tridesetak minuta voznje od pariza. idilican ambijent, kamene kuce i zelena prostranstva.

nakon setnje parkom chamarande uzivali smo u svjezoj jagnjetinji a la Z, a prije i poslije i za vrijeme jela, smjenjivala su se vina. nisam bas strucnjak u toj oblasti, ni blizu toga, osim sto znam da mi osrednja vina tesko padaju i nimalo ne prijaju, ali ovo je i za povrsnog poznavaoca poput mene bio spektakl okusa, mirisa i pitkosti.

krenulo je bezazleno sa bijelim chateauom malromeom, kao uvertira. kompozicija se dalje razvijala uz portugalski biser vinho verde. uz jelo smo presli na crno i tu je domacin posegnuo za teskom artiljerijom iz svog podruma: costasera amarone. uz dobro raspolozenje i veselje amarone nije potrajao dugo, zadnji stavak ove male simfonije bio je poetican i dostojan finala: les mal aimes, u slobodnom prijevodu: nevoljeni. naime, radi se o vinu koje se pravi od sorti koje su odavno "izbacene" iz "asortimana" vinarija, i te nevoljene sorte su danas prava rijetkost. postludij je pripao sirevima koji su takodje bili poezija za sebe. uostalom, bolje da mi vjerujete nego da vam objasnjavam i opisujem.

sve u svemu, hvala domacinima na rijetko lijepom danu provedenom na rijetko lijepom mjestu. osjetio sam bezazlenu ljubomoru, i bezuspjesno pokusavao kompenzirati sebi ovaj dozivljaj nekom manom koju nisam uspio naci.

dok ovo pisem, pariske ulice i kafane su pune ljudi. sunce je jos uvijek visoko, a ja razmisljam kako da provedem svoju posljednju noc u parizu.

prozor domacina i popijena boca costasera amaronea
24.06.2009.

cemu naslov? (reality blog) vanredno izdanje

lutajuci ulicama i muzejima pariza, obilazeci znamenitosti, od grada nauke i industrije do disneylanda, stalno mi se vracala i u tok svijesti uskakala nasa nesretna, a izgleda i prokleta, Bosna i Hercegovina. 

razmisljam kako nemamo uredjeno drustvo, a imamo neodgovorne politicare, kako narod vegetira zamaskiran u pseudohedonistickom prozivljavanju po principu u-se-na-se-i-podase. uz sve to cini se da smo kao ljudi svakim danom sve gori, optereceni traumaticnom prosloscu i neizvjesnom buducnoscu.

vecina provodi vrijeme po kafanama ispirajuci usta od okusa kafe pricama o drugima (u pravilu onima koji nisu prisutni) kako su ovakvi ili onakvi, ali svakako losi na ovaj ili onaj nacin. valjda te verbalne dijareje cine da se praktikanti istih osjecaju bolje.

u isto vrijeme, saosjecanje je poznato kao saturnovi prsteni, skoro svi su culi za to a samo rijetki zaista znaju i zele znati o cemu se zapravo radi. ne znam da li smo u vrijeme opsade bili bolji ljudi ili mi se to sada samo tako cini.

oni kojima dobro ide, i imaju novac i ovakvu ili onakvu moc i uticaj, smatraju se visim bicima i boljim ljudima dajuci sebi za pravo da ostale smatraju nevaznim, sto im omogucava da iste iskoristavaju i njima manipuliraju bez i najmanjeg grizodusja.

ne postoji niko u Bosni i Hercegovini ko nije odgovoran za sadasnje katastrofalno stanje. osim sto se ne gine, stvari su u mnogim aspektima naseg drustva puno gore nego u vrijeme rata. ne-prijatelji su svuda oko nas, cak i u nama samima. u ratu su stvari bile kristalno jasne - oni nas napadaju, zele nas pobiti, potamaniti kao mrave, a mi se branimo i borimo da prezivimo. danas se borba za prezivljavanje nastavlja, ali je to borba sa stvarnim a nepoznatim protivnikom, vrlo cesto i sa zamisljenim protivnikom, dok pravi dusmani vrebaju i koordinirano djeluju.

srpska politicka agenda je jasna kada je bosna i hercegovina u pitanju. milosevic, kostunica, ili tadic, svi su imali i imaju iste ili slicne ciljeve i aspiracije prema Bosni i Hercegovini samo se sredstva i nacini mijenjaju, po principu: gdje ja stadoh, ti produzi. rat je gotov ("imamo srpsku - sada treba pametno" r. karadzic) pa su taktike nove i odgovarajuce za aktualnu fazu.

pocinjem da mislim da sa srbima zaista nema buducnosti, od gavrila principa i kralja aleksandra i njegove "sirokogrudne" "raspodjele" bosanske zemlje svojim ratnim veteranima (iskljucivo srbima), pa preko svih srpskih agresivnih nacionalista pa do karadzica i dodika, oni su taj konstantni uzrok nazadovanja i stagniranja Bosne i Hercegovine kao drustva.

naravno, bosnjaci im kontinuirano pomazu, i zapravo su im najbolji saveznici u njihovim rabotama i ambicijama. tako da su bosnjaci ne samo odgovorni vec i krivi za svoju sudbinu i sve ono sto im se desava ili ne-desava: nepostojanje konzistentne politike, ad hoc koncepcije, vjerski sluzbenici aktivni u politici, korupcija, sveopsti lopovluk itd.

da! govorim o kolektivnoj odgovornosti, pa ako hocete i kolektivnoj krivici, narocito kada govorim o srbima.

sa druge strane, evropa, ta stara kurva odjevena po najnovijoj modi, samo koristi nove tehnike face liftinga, i uljepsavanja. ta ista evropa bastini milenijsku kuturu a u isto vrijeme i kolonijalizam i sve ostale nehumanisticke nauke.

setajuci pored staklenih piramida louvrea sjetih se mitterranda i njegove posjete sarajevu, nakon masakra nad gradjanima koji su stajali u redu za kruh njihov svagdasnji u ulici ferhadija (27.5.1992.), i kada su ga sarajlije docekale sa odusevljenjem u toj istoj ulici, a taj njegov posjet je zapravo zaustavio planiranje vojne intervencije protiv srpskih snaga na brdima oko sarajeva. eh, taj isti mitterrand je bio dovoljno kulturan da da potporu mnogim projektima u kulturi, izmedju ostalog i izgradnji tih istih staklenih piramida ispred louvrea.

kad smo vec kod piramida, kulture i civilizacije, francuzi su se kvalitetno "naskupljali" umjetnina iz egipta i sada ljubitelji umjetnosti uzivaju u cudima drevne egipatske umjetnosti u francuskim muzejima. nista bolje se nisu ponasali ni britanci, ni spanci, ni portugalci, ni holandjani, niti italijani niti bilo ko ko je mogao opljackati, poharati i ubiti drugog, u pravilu slabijeg.

sta onda mi koji smo slabi i bez pravih prijatelja mozemo ocekivati od takve evrope cija je istorija hronologija ratova i osvajanja? sta mi uopste mozemo ocekivati kada smo prakticno nemocni, a uz to i razjedinjeni, bez kursa i bez kormilara, i bez broda? sta da ocekuje neko ko se osjeca bosanac, a svi ga dozivljavaju kao bosnjaka ili japanca, svejedno je?

i na kraju, drznut cu se i dopuniti boecijusa, autora znamenite "utjehe filozofije", djela koje je napisao utamnicen, cekajuci egzekuciju: umjetnost je ultimativna utjeha, ona je ono najbolje sto ce ostati iza ljudi i covjecanstva uopste. umjetnost je svjetlo u svekolikoj tami koje ljudi nisu svjesni okruzeni silnim bljestavilom potrosackog drustva, neonom ljudske gluposti.

"pustinja raste, tesko onom ko pustinju skriva"

20.06.2009.

dodjoh vidjeh poblijedih (reality blog)

ne bih da se ponavljam pa cu samo ostaviti link na post iz decembra 2007. jer su dojmovi slicni, iako se u louvreu svaki put dozivi nesto novo. galerija je prevelika za moj ukus, ali tesko je da dobrog moze biti previse. u ime hodoljublja ostavljam i ostale linkove na prosle postove o parizu, pa ko voli neka izvoli. u prilogu i jos nekoliko novih fotografija. naivno se nadam da ce te uzivati.

http://kolporter.blogger.ba/arhiva/2007/12/16/1273510
http://kolporter.blogger.ba/arhiva/2007/12/18/1275176
http://kolporter.blogger.ba/arhiva/2007/12/20/1278291

notre dam madam renoir, muzej d\'orsay giampetrino, smrt kleopatre, muzej louvre jedan ciko iz egipta mnogo prije krista, muzej louvre
20.06.2009.

svuda podji kuci dodji (reality blog)

ne znam kako ce zvucati, ali se u muzejima/galerijama osjecam kao kod kuce. ne zato jer sam ko-zna-kakav poznavalac i ljubitelj umjetnosti vec zato sto cim udjem u ufizzi, mauritshuis, d'orsay ili neki drugi za mene, takorekuc, sveti prostor osjecam da sam u drustvu najboljih ljudi u njihovim najboljim izdanjima.

uzivajuci u djelima a ne druzeci se sa likovima koji su ta djela kreirali je provjeren recept za srecu i zadovoljstvo. licno sam se uvjerio da su naprimjer mnogi izuzetni muzicari potpuno nezanimljive osobe, da ne kazem da su neki od njih iznimno antipaticni.

svaka osoba je skup ili bi bilo bolje reci paket razlicitih osobina i kvaliteta. rijetko koji paket zelimo i mozemo prihvatiti kao cjelinu, a to je zapravo kljuc medjuljudskih odnosa - osobu treba prihvatiti u cjelini, sa svim vrlinama i manama. ljude koje volimo spremni smo prihvatiti takve kakvi su, pa su njihove dobre strane jos bolje, a one lose nisu tako crne i strasne. medjutim, rijetki su ljudi koje istinski volimo.

odlazeci u galerije odlazimo na rendez-vous sa ljudima oslobodjenim njihovih mana i neprihvatljivih osobina. ovako ili onako, jedno je sigurno: danasnji dan cu provesti u louvreu okruzen djelima koja sa ili bez mog pogleda zive i odjekuju u vjecnosti.

p.s. u prilogu mini galerija (potpuno sam zaboravio objavljivati slike, mea culpa)

vis-a-vis cuvari reda jedan od pogleda sa eiffelovog tornja tik-tak a la d\'Orsay Louis Welden Hawkins: Severine, 1895
19.06.2009.

XL (reality blog)

u crnim danima kada sam neutjesan lamentirao nad svijetom, sobom i vremenom koje je zauvijek proslo cuo sam dvije umirujuce istine: "XL je ipak ekstra velik", i "znas sta je super? kad napunis cetrdeset prestajes pricati o godinama i starosti".

u zivotu sam napravio gomile gluposti i nekoliko pametnih stvari, o dobrim djelima se ne prica, a o losim, ma kako malobrojnim, se suti. 

osjecam rasterecenje. nemam vise ni zelje ni volje ni potrebe razmisljati o godinama, o prolaznosti svega, o pravdi i nepravdi. ostaje mi da uzivam u svakom novom danu i nastojim ne gubiti vrijeme, jer svakog novog dana vremena je sve manje, ali ipak dovoljno za sve ukoliko to isto vrijeme ne budem trosio na nista.

i tako, sretan mi dugo izbjegavani cetrdeseti rodjendan! sve uvijek dodje na svoje pa i ja dodjoh na moje. nije vazno kako si zivio vec kako si ostario, ili tako nekako.

uglavnom, nastavljam dalje kao mutant nekog idealnog mene pod parolom upoznaj samog sebe da bi se vise volio.

neka me prati ljubomora neprijatelja i ljubav prijatelja, dobro zdravlje i dobar glas i jos bolji stas. u to ime dizem ovu solju kafe i ovaj croissant samom sebi i svima koji me vole, onima kojima su ravnodusni nudim stolicu za svojim stolom, a svima ostalima prezir jer ne znaju sta propustaju.

19.06.2009.

40 (vanredni blog)

ne zovem se ahmed nurudin, ali imam cetrdeset godina. najbolje doba - covjek je dovoljno prosao i iskusio a jos uvijek je mlad da to iskustvo iskoristi. 

kad napunis cetrdesetu otvaraju se brojne mogucnosti za donosenje novih odluka, za nove pocetke, dokidanje starih navika i ignorisanje laznih prijatelja. razotkrivaju se isprazni ideali, suvisne teznje ka zamisljenom boljitku. pocinjes zivjeti spreman na izazove zivota, smiren i pomiren sa sobom i sa svijetom, u suprotnom proveo si prvih cetrdeset godina svog zivota skoro pa uzalud.

18.06.2009.

po jutru se dan spoznaje (reality blog)

sivo parisko nebo zamijenilo je parisko plavu iznad moje glave. po izlasku iz stana LTJ se okliznuo, na tek opranom stepenistu i propisno se ugruvao, srecom torba sa laptopom mu je bila na ledjima tako da je jos dobro prosao. malo zatim stigosmo na dorucak u obliznju braseriju, gdje, uz prekide, prihvatljivo funkcionira WiFi. racunari su na stolu i pocinjemo zaranjati svako u svoj virtualni svijet nula i jedinica. na LTJevom licu primijetih cudan izraz - zaslon na njegovom laptopu dobio je trajnu dekoraciju, apstrakciju nimalo zanimljivu. ciknuo, ne LTJ nego zaslon.

kazu, po jutru se dan poznaje, u to ime odlucili smo danas posjetiti  grad nauke, planetarij i sve ostalo i pokusati uspostaviti naruseni balans u svemiru. njegov laptop nije obican komad tehnike - u njemu je SVE njegovo: posao, zdravlje, ljubav.

djelimicno zadivljen, posmatrao sam kako se ipak stoicki nosi sa nemalom nevoljom. ne znam kako bih reagovao da se meni desilo isto, ali sigurno ne bih ostao miran - impresivna kontrola, stalozenost. cekam da pukne, ali nista se ne desava. nasao je upotrebljiv komad ekrana i tipkajuci ignorisao nevolju, obavljajuci najnuznije.

zanimljivo je kako smo spremni adaptirati se na situaciju nakon manje ili vece katastrofe. cesto nas  uznemiruju sitnice, a nekada ozbiljne probleme i nevolje prevazilazimo jednostavnije.

ne kanim izvlaciti neke dubokoumne niti plitkoumne zakljucke, zelim samo reci da: "nista mi nece ovi dan pokvarit' "

17.06.2009.

stiglo se (reality blog)

moram priznati da se gledjuci sa distance bosanske prilike ne cine tako grozne kako izgledaju kada se izbliza posmatraju, i dozivljavaju. manje je uznemirujucih detalja, manje lica, manje imena, manje svega.

pariz se, pak, doima isti onakav kakvog sam ga proslog puta ostavio. u muzejima su iste slike, iste one ljepotice u koje sam tako dugo sretno zaljubljen. i sve je kao da nikada nisam ni otisao, niti se vracao, niti ponovo odlazio. pariz, istina, jos uvijek nije primijetio da sam stigao, ali bice sasvim dovoljno vremena da me zamijeti i da se navikne na mene i moje prisustvo

a sada vas ostavljam, u strahu da mi se ne ne ohladi kafa i ne osusi croissant. au revoir.

15.06.2009.

razgovor sa samim sobom i jutarnja kafa (prigodni schizo blog)

jos danas i odlazim, samo cu nakratko pogledati u retrovizor prije nego krenem, da pogledam jos jednom sta ostavljam iz sebe - sta ce me docekati kad se vratim.

ostavljam vam arogantnog seljacinu milorada mileta dodika, da vas nervira i dize vam utrobu kao sto je i do sada. ostavljam vam blagog i mudrog sulejmana sulju tihica da vas ne bih ostavio bez nade. ostavljam vam bosnu ponosnu, zanosno, prkosnu, milu i gizdavu, da je cuvate i da se nastavite brinuti o njoj dok je neprestano siluju svi koji to pozele. da je sacuvate za sva buduca silovanja.

odlazim na randevu sa samim sobom i sa istinom o sebi. odoh se preispitati i napojiti dusu sa najsladjeg izvora. samim tim kad se udaljim bice bolje, ono malo finih i dragih ljudi sto ostavljam iza sebe ucinice da opet pozelim svoje sarajevo i bosnu i hercegovinu.

zelim da odem da bar za kratko zaboravim armiju pokvarenih bosnjaka koji me tjeraju da manje prezirem agresivnu srpsku hegemonisticku politiku. jednom sam, sasvim slucajno, putovao u istom avionu sa reisom, palo mi je na moju djeciju pamet da ga kao odvodim iz bosne i ostavljam bosnjacima slobodu, bez njega. ostavljam vam ambicioznog vjerskog vodju, koji je bosnjacima nanio golemu stetu (a veoma je ucen covjek. sta tek da ocekujemo od neukih!?).

ne znam kakva je buducnost bosne i hercegovine, ali sam opet na stajalistu: u ovoj zemlji je moguce sve. za sve one koji ostaju nudim nekoliko licnih (meta)iskustava i (para)savjeta:

a) ko prezivi moci ce pricati da je nasa zemlja izabrala pravi put nakon sto je iscrpila sve druge opcije.

b) kofer mora sadrzavati osnovno i biti uvijek spreman.

c) braca bosnjaci ce izdati i prodati bilo sta i bilo koga samo ako budu imali priliku.

d) braca srbi ce napasti i ubiti koga god budu mogli, narocito ako ce proci nekaznjeno.

e) braca hrvati nisu ni bolji ni drugi od ostalih samo su defakto malobrojni pa se u svojoj politickoj praksi priklanjaju onim strujama koje im se cine dovoljno dobre.

f) bosnjaci nisu trebali potpisati daytonski mirovni sporazum. nakon cetiri godine prakticno goloruke odbrane, trebali smo izdrzati jos onoliko koliko je potrebno. karadziceva zlocinacka tvorevina se vec urusavala, trebalo je samo nastaviti. sigurno ne bi trajalo cetrnaest godina i sigurno ne bi ovaj post bio ovakav.

g) u slucaju pokusaja odvajanja genocidne tvorevine RS, bice i treba biti rata (iako ja u istom ili bilo kojem drugom ne zelim ucestvovati).

h) mile je kriminalac kao i radovan, kao i momcilo i mnogi drugi, radi svog interesa ce riskirati sudbinu bilo kojeg naroda.

i) i nema potrebe dalje nabrajati

ostavljam vam ovu jadnu i cemernu bosnu i hercegovinu na cuvanje. ali ne brinite necu se dugo zadrzati. desetak dana, a onda nazad i skok na glavu u septicku jamu i ronjenje i plivanje do sljedeceg izlaska iz jame duboke.

kako bi jutarnji schizofreni ugodjaj bio potpun dodajem i nekoliko stihova ivana gorana kovacica, onako uz kafu, pravu jutarnju, balkansku, evropsku:

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blazenu noc su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz ocinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oci zgasle na mome dlanu.
...
Zajecao sam i jos i sad placem
Jedino grlom, jer ociju nemam,
Jedino srcem, jer su suze macem
Krvnickim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moci,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poci.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vasem svjetlu. Pjevajte. Jer cutim,
Da sad tek zivim, makar mozda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraca svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

14.06.2009.

ASTRONOMIJA u Bosni i Hercegovini - IYA2009

12.06.2009.

gospodar samoce (blog apoteoza)

randomizirajuci resentimente posljednjih dana i sedmica, nasukah se na uspomenu dragu i daleku, ipak uspomenu u savrsenom stanju, ako tako mogu reci.

bilo je to vrijeme iskrene srece i bezbriznosti, naravno, u ne-znanju. muzika iz filma koji se opet odmotava i uvlaci me u neodoljiv svijet uspomena. film je epizoda u trajanju od nekoliko godina.

to je jedna od nekoliko muzika koje su mi obiljezile zivot, ali ako se racuna po glavi izvodjaca i po broju preslusanih pojedinacnih pjesama, cini mi se da je ovaj autor jednak ili vrlo blizu da to bude sa bachom ili milesom davisom ili freddiejem hubbardom ili keithom jarrettom ... mozda ove druge ne bih poslije slusao da nisam u ranim tinejdzerskim godinama slusao upravo znameniti bend AZRA.  nije iskljuceno da sam poslije citao knjige koje sam citao zahvaljujuci interesu koji je probudjen njegovim pjesmama. za nekoga ko je prakticno tek stigao sa perona nedeljnog zabavnika i sve-i-jedne epizode stripa alan ford, nije ni cudo da sam usao u prvu mladost kupujuci prve albume azre.

"uzivo" sam azru prvi i posljednji put gledao i slusao na ljetnoj pozornici na ilidzi (!), na promotivnom koncertu albuma "kad fazani lete" (bilo je kao bozic ... bozi cak i usred ljeta, 13. ili bilo kog drugog). i tako, demonstrirase oni, nakon "dobro vece", u komadu sve sa novog albuma i uz jedno "hvala" i jedno "zivjeli" nestadose sa pozornice.

nakon, meni se cinilo, visesatnog, dozivanja, arlaukanja, skandiranja, zvizdanja, zazivanja, pljeskanja, izadje stulic, sa leinerom i onim basistom koji zamijenio misu hrnjaka, i sprasi jos jedno dobar sat i po, mozda i vise, svega. kakva euforija! i iznad svega egzaltiranost - Bog vrednuje prestiz gluposcu, rekao bi johhny jednim drugim povodom i u sasvim drugacijem kontekstu. 

jos dugo nakon koncerta preprodavao se crno-zuto-crni znojnik/steznik koji je pripadao stulicu, nesto manje cesto se pojavljivao gitarski (spiralni) kabal istovjetnih boja istog vlasnika. tih zuto-crnih kablova i znojnika, u siroj sarajevskoj raji, bilo je kao komada drveta kristova kriza po dominikanskim manastirima srednjevjekovne evrope.

da, johhny nije pravio pauze ni najave izmedju pjesama. iako mi to nije bio prvi rock koncert u zivotu, sad u re-sentimentalnom zanosu hiperbolicno pomisljam da sam mozda od tada ispod oka poceo gledati sve one koji su voljeli "pricati" izmedju pjesama ili praviti preduge najave, i uopste govoriti, umjesto svirati i pjevati.

na kraju je dodao jos samo jedno: "hvala" i to je bio i kraj, nekoliko pateticnih slucajeva je nastojalo izazvati bend da ponovo izadju na scenu - a ja nista manje pateticno krenuo sam prema izlazu. ne sjecam se sa kim sa bio na koncertu. znam da je bila blaga ljetna noc sa azrom u krupnom planom.

sljedeci put, i posljednji, sam gledao i slusao johhnya na prvom "samostalnom" koncertu u sarajevu, nakon azre, i to opet na otvorenom i to u skolskom dvoristu iza dvorane cda. u pola koncerta crkla mu gitara, i on, onako, bez gitare otpjeva jednu-dvije pjesme da bi ubrzo sapnuo svom gitaristi u bendu da je u backstageu super i da mu da ostavi gitaru jer mu vise nece trebati ili nesto slicno sto je moglo proizvesti efekat da mu ovaj nakon toga odmah ustupi svoj instrument i nasmijano pozdravi publiku, da bi johhny nastavio u "trici".

te noci je bio pricljiv i vidno raspolozen. sjecam da je u trenutku izmedju dvije pjesme nakon sto je sa neba palo nekoliko kapi kise poceo cak i neku pricu o necemu ili najavu, sa rijecima: "kisa polako pocinje padati, a zemlja nas strpljivo nosi na svojim ledjima ... " dalje se ne sjecam. ali i ovo je dosta.

od tada do danas azru sam slusao sve manje i uglavnom rijetko. ali sam se ipak redovno vracao mnogim pjesmama. na radiju nikada nisam "okrenuo" stanicu kada je iz zvucnika izlazila njihova muzika (uz obavezno "delikatno" pojacavanje).

jedna od tridesetak meni najdrazih pjesama azre je i kratka ali slatka, sjajna a i bajna: gospodar samoce. ukoliko ucinite klik, na plej gumb ispod, bit cete u prilici pametno investirati manje od dvije minute svoje paznje i svog zivota. uzivajte.

p.s. ne podnosim ljude koje njeguju kult licnost prema bilo kome. mozda i zbog toga sto ljubav i kult nemaju nista zajednicko, iako ponekad slicno izgledaju, ali o tome, mozda, nekom drugom prigodom.

08.06.2009.

lazljiva dobricina (junaci iz stripova i crtanih filmova)

... volio je slagat' cudo jedno, sta bilo! dusa mu je bilo lagati bez potrebe, sto ga je cinilo patoloskim lazovom, ali samo na prvi pogled. lagao je da se nasali sa prijateljima, da sve skupa zabavi ukljucujuci i samog sebe, naravno, ponekad i samo samog sebe.

sa druge strane krasila ga je isto tako nicim izavana dobrota. cinio je dobra djela bez povoda. ultimativno dobro: dobro radi dobra. cinio je dobro isto kao sto je i lagao bez ambicija i nikako u slavu sebe vec za druge radi njih samih, a ponekad i radi sebe. cinio je dobro sa zadovoljstvom i to ga je cinilo sretnim.

cesto ga je uveseljavala sreca drugih. nudeci dobro i pricajuci male lazi, ostvarivao je svoj balans sa svijetom na sebi svojstven nacin ne cineci stetu bilo kome. potpuno bezazlen kakav je bio, omiljen medju svima, svugdje je docekivan i pracen sa simpatijama. 

ne znam da li su svi na isti nacin vidjeli stvari, niti da li bi se oni koji ga poznaju slozili sa mnom kada je rijec o njemu, ali drzim da nisam nista propustio. cini mi se da je sve onako kako mi se cini.

08.06.2009.

... (blog mindset)

usao je u zivot sa teretom koji vecina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred ocima i sa zeljom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima cemo se jedino susretati. neko se brze otarasi tih nepogodnih uzroka, neko sporije, neko nikad.  M. S.

07.06.2009.

adio mare (blog mindset)

ja bijah tamo
gdje sumi plavo more
tamo gdje zlato vidjah svoje
bio sam sretan
a nisam ni znao

adio mare
adio moja mare

nikad vise necu proc
preko straduna
niti te pratit do tvog portuna
ni gledat oci kako se zare

adio mare
adio moja mare


Vlaho Paljetak

01.06.2009.

fresh start (automotivacijski blog)

ponedjeljak je uvijek bio prilika za novi pocetak. jedan novi mali pocetak i jedna nova mala prilika da se krene "kako treba". pocetak je najvazniji, ili bar veoma vazan. uvijek se rado uhvatim u zamku novog pocetka. s uzitkom se prepustam zavodjenju idejom da sve sto je bilo ostaje iza, a sve sto pocinje ovisi od mene, nakon sto pocnem, a sada sam, nadam se, bar malo mudriji, oprezniji.

jasno, nista od ovoga nema previse smisla. sve kad bi stvari i stajale tako mi ne bi znali bolje poceti i dovoljno dobro nastaviti, uz sve to stvari ne stoje tako. sve sto je bilo - bilo je, i tu cinjenicu ne moze nista promijeniti. a ono sto dolazi cesto je uslovljeno onim sto je bilo. tako da se u odredjenoj zivotno dobi zapravo vrtimo u krug, loveci, kao pas, vlastiti rep, oni romanticniji bi rekli: kao uroboros, zmija koja guta vlastiti rep.

ipak, novi pocetak je moguc, kao i sve sto se treba desiti u mojoj glavi. nije bitno da li zalimo za necim ili ne, da li smo zadovoljni dosadasnjim i sadasnjim, ono sto je vazno je kako da preostalo dragocjeno vrijeme ne izgubimo, protracimo, i kako da nesto od svega onoga sto smo iskusili i prosli iskoristimo za preostalo vrijeme i buducnost koja nas, valjda, ceka, i da ne cinimo iste greske i gluposti, ako je to ikako moguce.

a mozemo postupiti i bitno prakticnije: ne citati debele knjige, ne slusati muzicka djela duza od devedeset minuta, isto vazi i za filmove. putovati. nastaviti sanjati i ostati zauvijek mlad sve do samog kraja, i nadam se duboke i zdrave starosti.

nesto bas sad mislim kako sam skoro pa sretan, a to je mozda najdalje dokle covjek moze dobaciti. sreca kao ultimativni cilj poznata nam je samo kao fragment, kao krhotine u vremenu, djelici srece. biti skoro pa sretan i skoro pa zadovoljan - najveca je sreca.

tu dolazim do trenutka u kojem nalazim svoj mir i duhovnu tisinu koja je preduslov za svaki intelektualni ili emocionalni zvuk, pa cak i vrisak. ne mislim pri tome na skiku ala petak 13. vec kosmicki vrisak kojim ce odjeknuti moje postojanje i cime cu ako nista drugo napomenuti vaseljenu, da sam i ja bio tu, i prosao.

ptice, autor nepoznat

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 06/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
544832

Powered by Blogger.ba