BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

31.03.2009.

tres tres tres (blog potres)

cim je zatreslo, odmah sam bio budan i na nogama. razbudjen kao da nisam ni spavao. dobro je potreslo.
bilo je price danas o nekom "trecem udaru", blagi talas panike zapljusnuo je i obale nase kancelarije pa su svi na sve strane poceli dozivati rodbinu i prijatelje da "pripaze". "treci" je bio najavljen izmedju 15 i 16 sati. dezinformacija je stigla do nas oko pola cetiri.

kada je proslo cetiri sata vec je i na portalima osvanulo ono sto je jasno svakom sa zavrsenom osnovnom skolom: ne moze se predvidjeti zemljotres. "ciklusi" od "tri udara" su glupost. za samo nekoliko minuta pocelo je opste zezanje na temu predvidjanja.
ipak, dobro nas je protreslo.

prepadoh se sinoc temeljito, potpuno svjestan svoje nemoci. strahujuci za sebe i za druge cekao sam da vidim sta ce dalje biti: da li ce se smiriti ili ce nastaviti tresti, ako nastavi - nece valjati, pomislih. cekao sam spreman da se izbezumim. srecom smirilo se. iznenada, zagraktale su ptice, posumnjah, nesto su osjetile.
malo kasnije, sve je mirno. ptice su odletjele.
stanka.
zedan sam. pijem vodu.
stvarnost se vratila na staro.

28.03.2009.

2020 (blog omen)

Bosna i Hercegovina bi, ako ikada, mogla biti primljena u EU negdje oko 2020.
koga god da slusate i kako god da racunate tako nekako ispada.
decenija i kusur. sta do tada?
odgovor na ovo pitanje nalazi se u odgovoru na pitanje: sta od sada?

21.03.2009.

... (blog mindset)

"Primijetio sam da covjek ne smije pokazati da je nezavisan, stici ce ga mnoge nevolje, a samo ponekad, sto je rjedje, moze pokazati da je zaista pametan, inace ce biti dosadan. Naravno za uspjeh u zivotu najbolje je imati protektora kome se divis; ako tone, treba ga se odlucno odricati.
Ja to nisam znao i, srecom, prosao sam vrlo hrdjavo." M.S.

18.03.2009.

svi smo nasi, samo jasi (re-action blog)

vlada, kao da je vazno koja, je, cini mi se, juce predlozila da se uvede porez na topli obrok i regres koji su do sada bili bez nameta. nakon sto je uvedeno 10% poreza nas sve prihode a smanjeni doprinosi (davanja, nameti, porezi) sa skoro 70% na nesto manje od 60% ovo bi trebala biti nova mjera vlade, koja kao i sve ostale "nase" vlade recesiju dozivljava kao prigodu i povod da se sve ukine (kultura je naravno na prvom mjestu kada dodje do rezanja i smanjenja).

i kantonalna i federalna vlada imaju (ili planiraju) budzete na bazi katastrofe, a kako nemaju pojma sta zapravo da ucine, niti imaju neki konkretan plan i program za prevazilazenje krize, ne treba ni ocekivati da ce nas takva pesimisticna politika igdje odvesti. kao sto nas je "optimisticna priroda" "nasih" vlada dovela nidokle, gdje se, otprilike, upravo sada nalazimo. nije ni cudo sto nam udaraju namete, kada mi njima ne udaramo minuse i cvoke. neka nas jasu dokle god mogu, kao sto ce se uostalom i desiti, ma sta mi mislili o tome.

problem je sto nijedna politika u nas nema buducnost jer su oni koji su u moci i na poziciji zainteresirani, kao sto sam vec toliko puta rekao, samo za vlastite interese i  ambicije svojih politickih partija, svoje raje sa mindera, kruzoka iz kafane i sl.

stranke koje su u opoziciji bice vrlo slicne onima koje su na poziciji, cim i same ,eventualno, dodju na poziciju. nama je zaista svejedno. najbolji je primjer stranka pirotehnicara i ostalih strucnjaka za specijalne efekte, poznata kao "nasa stranka". vec su postali podjednako skloni, sasvim pouzdano znam, neinstitucionalnom bavljenju politikom, tako da je i to jos samo jedna ubleha na koju su nasjeli oni kojima je dojadila ego-politika sdp-a i lidera im u njih.

o strankama kao sto su oba hdz-a, sda, szbih, snsd, necu ni govoriti. jadna nam majka sa njima, a to vec i vrapci na grani vide i znaju.

i tako dodjosmo do poante dana: nista novo, sve je u nama i sve je do nas. nisu nam krive stranke, niti neprosvijecena vecina koja se glasa, pa je politicka scena danas rezultat njihove rike, naravno, neartikulirane.

krivi smo mi. svi. ti i ja. on i on. ona i ona. svi vi. mi.

zasluzujemo to sto imamo, jer smo takvi kakvi smo. bice bolje samo onda kada mi sami postanemo bolji, ako se promijenimo. to sto individualno, ovaj ili onaj, osjecaju da zasluzuju bolji i kvalitetniji zivot od ovoga koji nam nude nasi politicari, imaju problem jer zaboravljaju da zivimo u drustvu, tako da kolektivno dolazi prije individualnog. a kada je rijec o zajednistvu, kolektivu i timskom radu, tu je bar stvar sasvim jasna. individualizam je najveca vrlina i najveca mana koju imamo. kolektivni duh i interes su nepoznanice za nas, osim ako nisu fol i hohstapleraj. tako da svi koji se zale na stanje stvari u nasoj zemlji, ukljucujuci, vrlo izgledni porez na zrak i lijep planinski pogled, nemaju ni potrebe ni osnove za tim. jer svako na svoj nacin ucestvuje u ovoj pervertiranoj predstavi koju izvodimo sami za sebe, jer u ovoj smo predstavi mi i publika i glumci.

aplauz, molim.

11.03.2009.

u noci punog mjeseca, opet (blog meteo pati ja)

ne znam koliko sam do sada puta pisao o razlicitim meteo uticajima, mjesecevim mijenama, ali sam sigurno pisao puno cesce pod dejstvom posebnih meteoroloskih prilika, a narocito mjesecevih carolija.

promjene raspolozenja su brojne i razne, ali kada mjesec zaplese iznad moje glave, e tada se pretvorim u nesto sto nisam ja ili nisam bas ja ja, vec se samo doimam slicnim. mogucnosti su razne: depresija, napetost, tjeskoba, blazi oblici paranoje, osjecaj ugrozenosti i razni drugi oblici neuroza. bilo sta od ovoga moze mi se desiti kada mjesec to pozeli. on pozeli a ja se promijenim i to tako da me i mama uz mnoge zrtve, odricanja i napore sa velikom mukom jedva nastavi voljeti.
srecom, poucen dugogodisnjim iskustvom, znam prepoznati stanje, ali avaj, ne mogu kontrolisati ni sebe ni stanje, tako da sam uvijek na nekoj granici, ivici. utjesno je to sto takva stanja ne traju bas predugo.

one koji misle da mjesec nema veze sa svim ovim ne sljivim ni 5%!
dovoljno je da samo ojuzi, pa da vise nista ne bude isto, a da ne govorim o punom mjesecu. nisu ni vukovi ludi da zavijaju za punog mjeseca nicim izazvani. ;)

snovi su u vrijeme gore pomenutih uticaja posebna prica. sanjam svoju muzu, sanjam vodu, sanjam fantasticne ribe, kupace i kupacice. crne noci crnje nego inace. sanjam tajne prolaze, uspjezno bjezim nepoznatom progonitelju. trcim slobodno prema negdje protrcavajuci poznanike iz najranije mladosti. ne, nema smisla pricati o snovima ispod punog mjeseca, osim sto se treba reci da su posve drugaciji, isto kao i stvarni dogadjaji.

Gustav Klimt, The Blood Of Fish, c.1898

10.03.2009.

izmedju dva trenutka (blog o posljednjim stvarima)

cudan je osjecaj. sve je u trenutku promijenilo znacenje, smisao, boju, miris, okus, zvuk.
cekao je da se desi nesto, ali nista slicno ovome nije ocekivao. uzalud je pokusavao zamisliti se u trenutku prije nego sto se desilo to sto se desilo. potpuno beznacajna stvar, ali samo naizgled. trenutak prije nego sto je sve postalo novo i drugacije bio je euforican i moglo bi se reci zadovoljan cinjenicom da ce pokucati na vrata iza kojih ce ga cekati osmijeh, razumijevanje, strpljenje, ljubav, njeznost. treba uz svaku ovu rijec dodati bar jos jednu koja ce opisati posebnost svega u vezi sa svim iza vrata. 

a onda su se vrata otvorila, a iza vrata ravnodusnost, a umjesto osmijeha - podsmijeh. pogled sa visine, osjetio se nepozvan. po prvi put.
mnoge stvari su se istovremeno u njegovom zivotu desile prvi i posljednji put. bio je sklon izvrsiti nasilje nad vlastitim osjecajima. bio je kadar i rad ubiti svaku emociju u sebi. potamaniti sve sto se u njemu mice prema tim vratima.
prijateljstvo je divna stvar, samo sto ne postoje prijatelji. bar ne za njega. vec godinama o tome razmislja, stalno pokusavajuci samom sebi dokazati suprotno. svaki novi pokusaj bio je novo razocarenje, a svaka nova nada isprazna.
bio je uvjeren u prijateljstvo iza vrata, ali je u trenu shvatio da je u zabludi. velikoj zabludi. oduvijek je bio spreman platiti visoku cijenu prijateljstva, ali ovaj put je platio sa svim sto je imao: samopostovanje, postovanje, vjerodostojnost. na kraju je rezultat bio bagatelisanje njega samog i svega njegovog.

u tom trenu, odmah nakon trenutka kada su se vrata otvorila, opet je umro. cini se da je ovaj put infarkt bio temeljit i da nije ostavio nikakve sanse njegovom srcu. bio je ziv samo toliko da njegov mozak konstatira smrt vlastitog srca.
kako je moguce da se tako nesto desi? nesto tako korijenito i kataklizmicno? da je znao sta slijedi, ostao bi zauvijek izmedju dva trenutka. u onom divnom trenu dok je nada jos uvijek ziva, u trenu prije nego nastupi razocarenje. u trenutku prije nego sto zivo postane mrtvo.
taj jedan trenutak dovoljno je dug da jos jednom razmisli. da se mozda pokusa vratiti u sigurni zagrljaj nade, te bajne djeve koja nas zavodi kako samo nestvarna bica mogu zavesti.
zelio je ostati u tom trenutku, jer upravo u tom trenu sve je izgledalo kako je zelio. sve mu se cinilo moguce.

osjetio je kratku i tupu bol, a nakon toga samo tugu, beskrajno duboku tugu.
pomalo umoran od osjecaja koje nije zelio, odavno sit okusa prerane smrti, nastavio je bluditi kroz vlastit zivot pokusavajuci doci do negdje. ko zna, mozda ce bas tu konacno biti sretan.

Caravaggio, The Incredulity of Saint Thomas, detail

07.03.2009.

plivajuci rijekom ponornicom (blog labirint)

sve se opet cinilo prazno i beznacajno. ponovo je preturao misli kao novcice u dzepu, igrao se kombinacijama kao kljucevima, iznova prolazeci varijante i mogucnosti. sa druge strane, svakodnevno se uvjeravao da "nijedno dobro djelo nece proci nekaznjeno", a sa trece strane, precesto je nazirao obrise boljeg puta i sretnijeg vremena. valjda je u nekom trenutku ostao podjednako udaljen od svih mogucnosti i zelja.

sta je to sta nas tjesi kada nam je utjeha potrebna? sta je utjeha, uopste? cemu sluzi?
da nas smiri? da nam omoguci pristup "hladne glave" kao da se unaprijed zna da ce glava biti "usijana"? da nas pomiri sa zivotom, sa usudom, sa nama samima?

klizimo dan za danom kroz zivot u pokusaju da se sto vise od zivota stigne i uhvati, da se zivi, ne znajuci zapravo sta je zivot. zelje, zelje i nastojanja. pokusaj, neuspjeh, pokusaj, zadovoljstina.
zatim slijedi novi ciklus. i opet. i opet.
putujemo kroz zivot okrecuci se oko sebe, dok se okrecemo oko svijeta.
previse je pitanja, a premalo odgovora koji traju, koji izdrzavaju test vremena.

prije ili kasnije, moramo zaboraviti sta zelimo biti i sjetiti se sta vec jesmo, a ako je moguce ponesto popraviti, to treba shvatiti kao dar sudbine, a pokloni se ne odbijaju.

izmedju placa i smijeha uvijek radije biram ovo drugo. lakse je i ugodnije, a ionako je svejedno. ni plac ni smijeh ne mogu promijeniti stanje stvari, ali mogu promijeniti stanje nas samih.

sada dolazi trenutak kada prve zrake sunca probijaju tamu oblaka. upravo u tom trenutku i ja isplivavam, izranjam. prije nego sto je izmedju mene i sunca nestala voda pomislio sam: zivot je glup, ali lijep. ili je ruzan, a pametan.

spreman sam na zivot koji je besmislen, ali koji sadrzi negdje na nekom dnu neku ljepotu koja ceka da bude otkrivena.

Odilon Redon 1840-1916 
"I saw above the misty outline of a human form" 1896

01.03.2009.

drzavnost (prigodni shizo blog)

te, sada vec daleke, 1992. godine, u sarajevu je 1. mart bio suncan i lijep bas kao danas. planirao sam izaci to vece, a sa drugovima sam se zezao: izlazimo, cim postanemo nezavisni. te noci smo bili u restoranu RS, danas nakon brojnih vlasnika i renoviranja ta kafana jos uvijek postoji, samo se vise ne zove isto.

nakon sto smo, negdje oko ponoci (ne sjecam se tacnog vremena) konacno shvatili da se nesto zaista cudno desava, odlucili smo poci. uputili smo se pustim ulicama prema trolejbuskoj stanici na kovacicima. kada smo dosli u blizinu mosta, vidjeli smo neki zastoj. nekoliko "duplih" trolejbusa je stajalo u koloni.  jos uvijek smo bili na suprotnoj obali, kada je izmedju zakrcenih vozila izasao covjek duge crne brade, sa automatskom puskom. u trenutku sam se sjetio filma bitka na neretvi i opet dozivio jezu koju sam kao dijete osjetio gledajuci cetnike na celu sa orson velsom. sjetio sam se i ljubise samardzica koji je igrao partizanskog mitraljesca i onih konzervi koje je na groblju slatko jeo cekajuci cetnike. barikade su ucinile da se unekoliko osjecam kao u pjesmama johnnya stulica. revolucionar i buntovnik u meni je uzalud pokusavao da pronadje dimenziju idealizma u aktuelnim dogadjanjima.

naravno, u trenutku smo, kao iskusni mangupi koji su znali prepoznati nesavladivu opasnost, napravili polukrug na petama i krenuli u pravcu iz kojeg smo dosli, racunajuci na tramvaj kao bolju opciju.

prolazeci opet pored zgrada institucija bosne i hercegovine razmisljao sam o cetniku kojeg sam vidio. nije to bio strah, vec cudjenje: otkud cetnik u sarajevu?! nekoliko godina nakon rata cuo sam "anegdotu": izvrsni sarajevski muzicar fuad buzadzic, autor predivne pjesme sa pocetka rata, corazon del mundo, naisao je na srpsku barikadu. zakrabuljeni terorista mu naredi: stoj! ruke u vis! na to je dobri i posteni fudo komentirao: eki, ruke uvis!?

vidjao sam ja drazine poklonike i ranije, ali samo na televiziji, rat u hrvatskoj je i slijepcu bio jasan znak, ali eto nama nije bio. pomisljao sam na rat i na sebe u ratu. nisam se vidio u rovovima, niti sam vidio mogucnost da studij filozofije zamijenim za ratovanje sa dzikanima po bosanskim vrletima. ali sam se osjecao isprovociran i razmisljao sam kako ce doci fasisti i otjerati me iz grada u kojem sam kanio provesti zivot kao kant u konigsbergu (kaliningradu), onda sam se sjetio da kaliningrad vise nije u njemackoj.

brzo smo stigli do glavne ceste i tramvajske stanice. racunali smo da mora biti nekoliko tramvaja koji voze za remizu.  hodali smo uz prugu kada je negdje na muzejima naisao pun tramvaj. usli smo na prva vrata, sto smo vrlo rijetko ranije cinili. na stanici pofalici je, vjerovatno na zadnja vrata, uslo nekoliko revizora. bili su pijani i fizicki su maltretirali putnike. negdje izmedju zgloba i drugih vrata sjedio je covjek kojeg sam se sjecao jos iz kaktusa (znamenita "diskoteka" na skenderiji) savrseno je licio na postara iz stripa alan ford. ista fizionomija, ista dioptrija. bio je medju "zrtvama". na cengic vili smo "razvalili" vrata i istrcali iz tramvaja. otisli smo pjeske do dobrinje. barikade su trajale i sljedeceg dana, a onda su prestale (u medjuvremenu mi je brat "iz cista mira" zarobljen u nedzaricima, ali je nekoliko sati kasnije pusten).

sjecam se da smo se salili sa jednim nasim prijateljem, inace velikim zaljubljenikom u indijsku filozofiju: mozes ti biti i budista, ali ako te srpski zlikovci jame - gotov si. odgovorio je da njegova osobnost ne predstavlja nikakav vojni rezultat i da bi njegova smrt bila besmislena. a koja je to smrt, osim mozda herojske, smislena? pitao sam se tada, a pitam se i sada.

bosna je postala nezavisna i medjunarodno priznata. martovske barikade su se pokazale kao generalna proba za rat u reziji sds-a, ali tih tridesetak dana nakon barikada bilo je dovoljno da se student filozofije pretvori u borca, branioca. nakon sto su srbi pucali po gradjanima sarajeva iz holiday inna i nakon sto su poginule suada i olga na istom onom mostu na kojem sam prvi put uzivo vidio cetnika, rat je stigao u sarajevo, a ja sam stigao u rat.

ne sjecam se da li je bio 7. ili 8. april - postao sam pripadnik TO-a (teritorijalna odbrana) RBiH (Republika Bosna i Hercegovina) da bih ponovo postao civil 10. decembra 1995. odbrana bosne i hercegovine je bila odbrana njene drzavnosti i nezavisnosti, prakticno je to znacilo da branimo vlastite ulice i domove. veci dio rata sam proveo na linijama koje su bile udaljene nekoliko stotina metara od naselja, a najmanje dvije godine sam zivio u zgradi koju je od neprijatelja dijelila samo druga zgrada.

nisam poklonio ovoj zemlji 44 neponovljiva mjeseca svog zivota da bi u njoj bila rs, niti je i jedan od mojih saboraca za ODBRANU ove zemlje polozio zivot da bi mi danas gledali dodika kako jede g...a, a misli da s..e.

u srcu su mi zlatni ljiljani, a ne bijele zvijezde. ipak, legalista sam i mislim da ce bosna i hercegovina izabrati pravi put nakon sto iscrpi sve druge opcije.

ne, ne brine me dodik. karadzic je bio puno veci drznik i siledzija pa je zavrsio kao iscelitelj, odnosno u zatvoru, bas kao nekada, sa tim da ce ostatak zivota provesti u sobicku iza resetaka blamirajuci se u pokusaju da od sebe napravi junaka i preseli iz zatvora u mit.

ne vjerujem da ce ponovo biti rata, ali jos uvijek vjerujem u buducnost bosne i hercegovine. kada sam prezivio devedesetitrecu, drugu godinu srednjevjekovne opsade koju su srbi provodili nad sarajevom, bez oruzja, bez hrane, bez struje, bez vode, bez plina ... osjecao sam se kao sto su se mozda jevreji osjecali cetrdesetitrece godine. znao sam da ce bosna i hercegovina izdrzati, isto kao i bosanski narod, a bio sam i posve siguran da ce bosnjaci prezivjeti genocid, ali da ideja velike srbije nece prezivjeti. samo nije bilo poznato da li cu bas ja prezivjeti. srecom jesam, za razliku od mnogih mojih saboraca koji su sada na groblju lav ili na kovacima ili u parkovima naselja dobrinja.

no, istina je sljedeca. situacija je danas slicna onoj prije sedamnaest godina, ali ako srbi opet pocnu da pricaju jezikom karadzica: ili ce biti po nasem ili ce biti rata - rata ce i biti, ali ovaj put nista nece biti isto!

iako mislim da do rata ipak ne moze doci (bh kavez u svjetskom zooloskom vrtu dobro je cuvan, jer svi znaju da zvijeri lako podivljaju). u slucaju rata ili bilo kakvog pokusaja "pametovanja" od strane dodika prvo ce nestati daytonski sporazum i ustav, a onda ce nestati entitet stvoren na genocidu, palezu, silovanjima, legalna teroristicka tvorevina: republika srpska.

nisam politicki strucnjak ali znam da ce bosna i hercegovina nadzivjeti svoje entitete, a da ce korumpirani i za interese naroda nezainteresirani politicari biti zauvijek zaboravljeni ili zapamaceni kao oni koji su vodili ovu zemlju u trenucima kada je ona bila slaba i neuredjena drzava i da su je svojim djelovanjem ucinili gorom. istorija ipak pamti samo velike ljude kao velike, a zlocince kao zlocince, a kriminalce kao kriminalce i nije bitno da li treba proci 5, 50 ili 150 godina. ovu danasnju sramotu za sve narode i gradjane ove zemlje istorija ce pamtiti kao epizodu u kojoj smo zivjeli u evropi kao gradjani treceg reda, izolirani u getu koji neodoljivo podsjeca na septicku jamu.

znam, nije nam neka utjeha, ali bice bosne i hercegovine. nakaradna je ova drzava danas, ali je jedina koju imam i koju volim. nema tog dodika koji ce me iz nje otjerati, nema tog primitivca koji ce me natjerati da popustim i odustanem. niti ima tog prosperiteta na kugli zemaljskoj koji me privlaci, jer ovo je MOJA ZEMLJA i ako odem - otici cu jer to zelim, a ne zato jer samo morao, jer me neko prisilio, jer nije bilo druge mogucnosti.

niko se danas ne boji srba i njihove moci, bilo ekonomske, politicke ili oruzane. kada su krenuli u rusenje jugoslavije i osvajanje teritorija iste imali su vlast u skoro cijeloj toj zemlji, imali su svo oruzje jna na raspolaganju i sav oficirski kadar, svu diplomatiju i sve ostalo. ipak, sve to im nije bilo dovoljno da osvoje i postignu sto su zeljeli. stavise, izgubili su skoro sve sto su mogli. u slucaju novog rata, bilo bi shodno tome utemeljeno ocekivati da ce srbija na kraju biti jos manja, a rs ce postati jos samo jedan guslarski mit. uostalom, rs je oduvijek samo mit iako je u ovom trenutku legalan dio bosne i hercegovine.

ali, trenutak kratko traje, a samo je vjecnost vjecna.

Lillium Bosniacum or Bosnian lilly, endemic type of flowers in Bosnian mountains.

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 03/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
544829

Powered by Blogger.ba