BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

26.11.2008.

pod zastavom reisa (ne-prigodni shizo blog)

reis, vjerski vodja bh. muslimana ukljucujuci i siledzije skracenih pantalona i produzenih brada, jedan je od najaktivnijih politicara u tzv. sekularnoj BiH.

od dana kada je doticni zaposjeo busiju u IZ bosne i hercegovine, svrgnuvsi hadzi jakuba ef. selimovskog, nikada se ime jedinog Boga nije cesce spominjalo, narocito u kolokvijalnom razgovoru, nikada se nije vise selam nazivao.

u isto vrijeme, nikada kao danas se nije "proslavljao" bajram uz alkohol i droge, nikada nije bilo vise nasilja na ulicama, nikada vise lopovluka i korupcije uopste, nikada muslimani nisu bili nervozniji i agresivniji. sve ove pojave koincidiraju sa pojavom nasega nam reisa u nas, iako ne zelim sugerirati nikakvu narocitu uzrocno-posljedicnu vezu u tom smislu.

nikada vecih rijeci, a manjih djela u ovoj zemlji, nikada od kako je na glavnu stolicu zasjeo ef. ceric i kao da nam se ceri u lice taj vlascu opijeni i voljom za moc drogirani nazovi vjerski sluzbenik, dok su bosanski muslimani udaljeni od najvecih i najvaznijih vrijednosti Islama kao nikada u svojoj istoriji.

agresivnost se moze pripisati kolektivnoj memoriji koja nas opominje da nam je ucinjeno zlo i da zbog toga imamo pravo na osvetu. oni koji se eventualno odluce da djeluju nece se osvetiti dzikanima na palama nego nekom srdjanu koji je zivio pod opsadom ili nekoj bezimenoj nesretnici koja je dosla na izlozbu. 

o Islamu sam ucio odrastajuci u muslimanskoj mahali u kojoj niko jednog baksuza nije marisao ni sacekivao jer je pravio "probleme" i mrtav-pijan galamio. "sebi pije" rekao bi moj rahmetli dedo. "nalet ga bilo" dodavala bi moja rahmetli nana.

sjecam se da je uvijek postojala tolerancija, a nikada iskljucivost. zanimljiv primjer je duhovita konstatacija: "sve se boduje". ako si postio pet dana - dobro je, bilo bi bolje da si bar koji dan vise, ali je i to dobro. ako si bio mimo svijeta i nisi isao u dzamiju niko te nije tukao zbog toga, vec bi mozda poneko govorio: "da mu Bog da bolju pamet". mogao si ici u dzamiju, a mogao si i ne ici.

javna vjerska praksa je bila stvar SLOBODNOG izbora. slobodnog jer si bio slobodan izabrati sta hoces, a sto god da si izabrao tvoj se status nije mijenjao, niti si gubio niti dobijao polozaj u zajednici, posao ili bilo sta drugo. svi bi te jednako gledali. jer se velicina covjeka ipak mjerila po djelima, a ne po rijecima i nikada po broju namaza - brojem namaza se mjerila "poboznost".

u mojoj su se mahali radjali i jalijasi i ljekari i gradonaclnici i alkoholicari i vrijedne zanatlije, manekenke i glumice, sportisti i umjetnici (i moja malenkost, naravno). u maloj ulici od cetrdesetak kuca.

danas taj svijet vise ne postoji. od kada se nad bosnom zaviorila reisova zastava i naravno, na prvom mjestu, od kako su teroristi sa bioska crepoljskog, borija, trebevica i ostalih gorja, mahnito tukli po svakoj kuci po kojoj su mogli i nakon sto su ubili i osakatili koga god su mogli, moja mahala vise nije ista.

kao sto ni ramazani nisu isti, kao ni bajrami, bas kao sto nisu ni muslimani isti, vec su to sada neki tudji ljudi, kojima odavno ne pripadam niti im takvim kakvi su zelim pripadati.  

ostaje mi samo da se tjesim, lutajuci kroz maglu svojih uspomena, evocirajuci miris nanine baklave, razdraganost djetinjstva i radost kad svane bajram - ta istinska svetkovina mojih djecackih godina. da ironija bude veca, ti lijepi bajrami su se desavali za vrijeme vladavine "bezboznih" komunista, a danasnji odurni bajramski derneci, na kojima svako malo neko plati glavom, desavaju se za vrijeme vladavine reisa uh-uleme i po njegovoj mjeri njegovih muslimana.

nije me strah sudnjega dana, ne znam ni da li ce ga biti, ali se bojim da ga nece biti. ako ga ne bude, svi gadovi svih vremena ce proci ne samo nekaznjeno, vec ce ispasti i pametni. iako tada, u toj crnoj rupi, u tom nicemu, ionako, vise nista nece biti vazno. unaprijed zalim ako se sudnji dan kao takav nece desiti. ako ni zbog cega drugog, a ono zbog reisa.

20.11.2008.

balansirajuci izmedju besmisla i gluposti (blog o zurnalizmu u nas, a i sire)

za novinare se obicno kaze da su univerzalne neznalice. u nasoj surovoj realnosti to je vise nego ocigledno. da ironija bude potpuna, vecina novinara se ponasa kao specijalisti opste prakse, hinjeci da znaju sve o svemu.

teme iz oblasti kulture su ahilova peta, kraca noga, gluho uho i coravo oko, a i razbijeni nos vecine domacih novinara pa cak i onih (rijetkih) koji su inace dobri u svom poslu. paradoks: ne samo da su univerzalne neznalice, vec su cak i neznalice specijalisti za pojedine oblasti.

umjesto da se novinar drzi onoga sto dovoljno poznaje, kod nas se ti pisci recenica upustaju u avanturizam koji je zapravo manifestacija ne samo njihovog neznanja vec i nedostatka elementarne odgovornosti i na kraju krajeva samopostovanja. primjeri su nazalost brojni i svakodnevni.

ono sto dodatno iritira jeste jedan narocit fenomen koji se iz kafana (kako je to obicaj u domacem novinarstvu) prenio u medije kao opste mjesto. radi se o narocitoj vrsti verbalnog defetizma, pomijesanog sa nepromisljenoscu i bulaznjenjem.

naime, o cemu god da se pise, a narocito kada je rijec o kulturi i potkulturi, uvijek se napominje, naprimjer, kao su u sarajevu izumrli ljubitelji teatra, umjetnicke muzike, citaoci poezije, ljudi zaljubljeni u slikarstvo itd. stvari su kao beskrajno beznadezne i taj ocaj i pesimizam ispisivaca novinskih stupaca cesto se ogleda i u nostalgicnim reminiscencijama na prosla vremena.

da stvar bude gora vise se ne spominje samo vrijeme prije rata nego cak i dani od prije nekoliko godina. naprimjer, nema vise odlicnih svirki kao sto su nekada bile u xy klubovima, pri tome se misli na prostore do 40m2, u kojima su se desavala i neka od najgorih drljanja i tarlahanja instrumenata koja se mogu zamisliti. ili, nema vise dobrih slikara kao nekada, niti dobre poezije, a kako ce i biti kad nema kome biti, i tako dalje na takav nacin.

da ne duzim, osim sto je odavno poznato da u nasim medijima ne postoji kritika ili ista vegetira na marginama domaceg zurnalizma, novinarstvo je u nevjerovatno nazadnom razdoblju koje se ne moze porediti ni sa vremenom, recimo, lose propagande, jer je propaganda ipak zasnovana na kakvom-takvom sistemu ili konceptu ili da budem precizan uredjivackoj politici.

danas je dovoljno biti spreman pisati za sitne novce i to je vec dovoljna kvalifikacija i preporuka. dosljednost  i principi; analiza, argumenti, poznavanje stanja stvari i materije o kojoj se pise, sve to kao da iscezava iz novinarstva. umjesto toga imamo kafanske monologe, koji potvrdjuju medijski prostor kao sistem moci, bez imalo uvazavanja bilo cega osim vlastite sujete i ostalih privatnih slabosti.

i da, ljubitelji kvalitetne muzike, slikarstva, teatra i umjetnosti uopste u ovoj zemlji itekako postoje, samo odavno ne citaju ono sto pisu domaci novinari, niti posjecuju veliku vecinu "kulturnih" dogadjaja.

ipak je taj dio populacije dovoljno inteligentan pa samim tim odavno upoznat sa stvarnim stanjem stvari kako u novinarstvu tako na samoj kulturnoj sceni, odnosno isprekidanom nizu dogadjaja koji pretendiraju na naslov "kulturna scena".

a gore spomenuti specijalisti opste prakse, koji se trude ostaviti svoj komentar na svaki fenomen pod kapom nebeskom, pardon, bosanskom, zapravo presipaju iz supljeg u prazno i osim sto eventualno uzivaju ugled kod neukih slican popularnosti jedne od zvijezda brojnih reality show-a, ti isti novinari zive prezreni ili ignorisani od strane onih kojima zaista pisu.

moglo bi se o ovome jos podosta natipkati, ali i ovo je previse s obzirom na blogersku dragocjenost vremena i potrebu da se naklika vise, a procita manje, a shvati ponajmanje.


Otto Dix (1891 - 1969)
Balancing act, 1922

16.11.2008.

kao na platnu (blog memento)

... a tada ugledah platno.

bijelo i cisto. kao da poziva, mami.

a onda ugledah sliku. prizor koji budi ceznju.

njeno lice.

. . .

njena pojava, fantomski nestvarna, zaziva, opcinjava.

na trenutak, sve se cinilo savrseno i s onu stranu vremena.

a opet, sve je bilo suvisno, uzalud ...

 

 

August Sander

The painter Gottfried Brockmann, Cologne, 1924

02.11.2008.

yes we can (samomotivacijski blog)

yes we can!

naravno, uvijek mi padne na pamet roque i njegovo "yes, we can't".
medjutim, sada mi treba sasvim drugaciji stav. nesto sto ce me odrzati prigodno optimisticnim.
vrijeme ce reci i sve objasniti. valjda.
mozda bas i nisam najjasniji, ali tako je - kako je.

jesam li vam ikada rekao da ... nije vazno

ugodno obamro, cekam novi dan, ali prije toga mora doci san.
novi san za novi dan u kojem ce poceti jos jedan san.

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 11/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
469176

Powered by Blogger.ba