BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

30.09.2008.

ko to tamo pjeva? (prigodni schizo blog)

ko je ovdje lud, a ko glup?
ko se ovdje pravi lud, a ko se pravi pametan?
ko je ovdje normalan, a ko je abnormalan?




da je djavo odnio salu, a sejtan segu, odavno je jasno. medjutim da ce se neko ko se smatra "pozitivnim" faktorom u ovom gradu okoristiti nemilim dogadjajima na otvaranju QF-a, bilo je tesko ocekivati, a kad malo bolje razmislim i nije.
naime neorganizator koncerta Iggy Pop & The Stooges u sarajevu, art zone, drsko saopstava otkazujuci koncert: "U proteklim danima ruzna slika o nasem gradu koja je obisla svijet, pred nas je stavila i novi izazov, u pogledu veceg osiguranja nasih gostiju, a koje mi nismo mogli garantovati". uzgred se spominju "tehnicki" problemi - malo prodatih ulaznica!
da su diletanti uvjerili smo se u toku same "kampanje" za ovaj dogadjaj koja je bila sve samo ne organizirana. da je PR sluzba organizatora sklona svjesnom manipuliranju javnosti dalo se naslutili kada je nedavno u dnevnom avazu izasao fake interview sa Iggyjem. intervju je lazan, jer cisto sumnjam da bi Iggy Pop doslovno ponovio rijeci svog production managera josa graina koji je napisao technical rider za koncert Stoogesa (ovaj rider preporucujem za citanje kao vjerovatno najduhovitiji naputak organizatoru nekog koncerta ikada napisan). sale o bobu hopeu itd. su doslovno prepisane iz ridera i pripisane Iggyju u imaginarnom razgovoru.
navodno otkazivanje koncerta izmedju ostalog iz sigurnosnih razloga je malo previse, jedini razlog za neodrzavanje ovog koncerta je nesposobnost organizatora da promovira koncert i privuce veci broj posjetilaca, naravno i cijena karata od 30 pa nagore km, za dvoranu kapacitata preko 10.000 posjetilaca u sarajevu je takodje malo previse (jos jedna losa procjena). sasvim sam siguran da ce citav slucaj odaslati ružnu sliku o našem gradu koja ce obici svijet i pred buduce organizatore koncerta postaviti nove izazove, ispravljanje krivih drina i sl.

zaista diletantizam ove agencije nije sporan, steta je i sramota sto su povukli, u ime sarajlija, za nos jednog ozbiljnog umjetnika koji je rijedak primjer da oldie ili retro fenomen ne mora imati pogrdno znacenje.
ko nije bio na koncertu Iggy Popa propustio je izuzetnu priliku da vidi kako izgleda jedan totalni performans. Iggy ne samo da je ikona koja hoda, vec je vitalan izvodjac i danas Stoogesi zvuce zanimljivije nego 80% "aktualnih" rock i punk bendova ili bilo kakvih bendova u kojima gitarista koristi distorziju.
mislim da je svaki njegov koncert u ex-yu gradovima, a bilo ih je vise u posljednje dvije godine, bio odlican, ako je suditi po informacijama kojima raspolazem. malo je umjetnika koji su na sceni zaista davali SVE od sebe kao sto je to cinio Iggy i kao sto to cini jos uvijek.
(iskreno zalim sto nisam docekao da vidim i u sarajevu ovog majstora, da ga sa divljenjem posmatram kako se krece na sceni kao sto je jackson pollock slikao po platnu i dozivim trenutak kada on po svom lijepom obicaju pozove publiku na scenu, taj ekstatican momenat, ravan postignutom pobjedonosnom golu u sudijskom vremenu)

ne znam da li su organizatori Queer festivala zadovoljni publicitetom i efektima svoga aktivizma (siguran sam da su im se nakon nemilih doagadjaja sirom otvorila vrata mnogih fondova u zemlji i inostranstvu), ne znam da li ce populacija u ime koje su napravili festival imati nesto od svega ovoga, ne znam da li je reis ponosan na svoje muslimane, ne znam da li se gradjani sarajeva stide svojih bradatih sugradjana kojima je ramazanski ibadet pljuvanje i udaranje ljudi koji su dosli na umjetnicku izlozbu, i kojima je saketanje nekoga ko im ne prijeti i ne cini nazao na bilo koji nacin vazniji od namaza. isto tako, ne znam da li je ovaj grad zapravo kasaba koja trune i propada i da li je ovo drustvo kao totalitet iskvareno i bolesno?
ali znam da nikada nije bilo gore u posljednjih deset godina.

sarajevo je i danas najtolerantniji grad u bosni i hercegovini (zvuci bizarno: ali zao mi je sto nasa gosca iz srbije nije organizirala prvi queer festival u banja luci, a ne u sarajevu). ali danas svi pricaju o sarajevu kao o teheranu, ponavljajuci dodikovu laz, prica se o ljudskim pravima, a zaboravlja se puno toga iz davne i ne tako davne proslosti sarajeva.

sarajevo je kao zena koju svaki dan i svaku noc siluju, ali je svako jutro kupaju, sminkaju, uredjuju. sarajevo umire a politicari se smjeskaju sa plakata i billboarda i svojim deluvijalnim fizionomijama kao da porucuju: trebate nam ovih dana da nas izaberete, pa da nastavimo po starom; za covjeka srcem sarajevskim.
porucuju da imaju nekakve kljuceve buducnosti, a to sto ne postoje ni vrata sadasnjosti kao da nije vazno.
pricaju o pravdi i postenju i jos o kojecemu, a gdje je pravda kada cetvorica nicim izazvana biju zenu i jos se smatraju vjernicima ili kada pokrivena zena pljuje u lice drugoj zeni, koja sasvim slucajno boluje od leukemije, a sasvim slucajno je dosla na izlozbu na akademiju likovnih umjetnosti.

politicari i vjerske vodje u bosnjaka vode svoj narod u propast i nestanak koji im je onomad obecao karadzic. svi skupa, svih vjera i nacija, kao da se nasladjuju i izivljavaju nad sudbinom sarajlija i bosne i hercegovine.

cestite sarajlije su kao ona dva cigana, u filmu ko to tamo peva, oko kojih su se svi ujedinili u trenutku kada ih je trebalo pretuci. ostaje jos samo nada da ce nakon sto sve ode u vrazju mater, prezivjeti samo te cestite sarajlije i kao ona dva cigana od srca zapjevati:

neeeeeesretnik saaam
oooood maleenaa
ooood svee mukeee
peeesmee peevam
voleo bi maaaajko milaa
da sve ovo saaamo sneevam
da svee ovo saaamo sneevaam
joooooooj jooooj
jooooooj joooj

The Stooges Iggy Pop (with microphone) at the United Palace Theater after about 100 audience members followed his request to “invade the stage.” Photo by Rahav Segev for The NY Times
The Stooges Iggy Pop (with microphone) at the United Palace Theater after about 100 audience members followed his request to “invade the stage.” Photo by Rahav Segev for The NY Times


29.09.2008.

setajuci ulicom sreo je djecaka (azazelov blog)

"zasto? zasto su ljudi zlocesti? zasto ne postoji pravda?" uzbudjeno je postavljao pitanja djecak?
"zato sto covjek ne zeli pravdu?" odgovorio je azazel pokusavajuci iscupati dlacicu iz lijeve nozdrve.
"kako je to moguce? zar svi ljudi ne traze pravdu i samo pravdu?" nastavljao je sa pitanjima djecak, gledajuci sa povjerenjem svog sagovornika.
"gdje si to cuo?" odgovori pitanjem azazel i u istom se trenu namrsti, a zatim se zagleda u iscupanu dlacicu.
"u skoli, rekla nam je uciteljica."
"sta vam je jos rekla uciteljica?"
"svi ljudi trebaju teziti istini, postenju i pravdi" svecano odgovori djecak.
"da je vasa uciteljica postena, istinoljubiva i da vjeruje u pravdu nikada vam ne bi tako neposteno i nepravedno lagala." odgovorio je ravnodusno azazel.
"a ti, sta ti mislis? zasto ljudi ne zele pravdu i istinu i zasto nisu posteni?"
"zato sto su slabi i nemocni."
"kako sad to?" cudio se djecak.
"pa tako, ljudi postaju nepravedni kad sakrivaju svoje slabosti i neposteni u pokusaju ostvarivanja svojih zelja, a istina je samim tim nepotrebna jer se ne zele prikazati onakvim kakvi zaista jesu." odgovori azazel, dok je zaljubljenim pogledom milovao svoje duge i lijepe prste.
"ne razumijem!" rece djecak. "zar nije lakse govoriti istinu i biti posten i pravedan? zar tako ne bi bili svi sretni?"
"da, svi bi bili sretni, ali to je nemoguce. jer, vec sam ti rekao, ljudi su preslabi da to postignu." odsutnog duha odgovarao je azazel.
"ne shvatam. ja uvijek govorim istinu i posten sam, a mislim da je vec to dovoljno da budem pravedan."
"tako nekako. ne brini, jos si mlad, uskoro ces shvatiti." rece azazel milujuci djecaka po kosi, "a sad se idi igrati. uzivaj u bezbriznosti."
"a ti, hoces li opet doci?"
"naravno, ja sam uvijek u blizini. kako bi inace covjek tako slab prezivio u tako nepravednom svijetu kakav je ovaj?"
"to je bas super!" rece djecak veselo i otrca prema igralistu
azazel ga isprati pogledom i ne rece nista. samo je mahao objema rukama pozdravljajuci malisana. nakon toga, okrenu se na lijevoj peti i odseta niz ulicu.

27.09.2008.

princip odgovornosti (blog o sunovratu i ostalim nus pojavama) #1

ovako ili onako, uglavnom je svima jasno da zivimo u vremenu i prostoru u kojem nekolicina moze sve, a vecina nista. toj nekolicini BiH je idealno mjesto i potpuno su zadovoljni stanjem stvari, samim tim promjene nisu dobro dosle.

bahatost politicara nema granica i u to smo se uvjerili. ne samo da u vecini slucajeva uopse ne rade svoj posao, vec radna mjesta koriste za sticanje novih privilegija i profita. sve ovo znamo, nazalost, odavno.

najveci problem ove zemlje ipak vidim u medijima, ne zato sto su oni najodgovorniji za postojece stanje, vec sto bi trebali biti posljednja linija odbrane opsteg interesa gradjana. e, tu dolazimo i do najveceg problema: sta je u interesu gradjana? odn, ko definira taj interes?

sinergija i simbioza medija i politike odn, medija i interesnih grupa, odn medija i mocnika, odvija se istovremeno na vise nacina i nivoa. postoje mediji koji su u direktnoj funkciji, zatim oni koju su u latentnoj funkciji i na kraju oni koji su u posrednoj funkciji. prvi su jasni, drugi su zapravo dio prvih samo, manje ili vise, vjesto zakrinkani, a treci su oni koji svojim amaterizmom, pristransnoscu, do kraja kontaminiraju medijski prostor.
interes gradjana na direktan ili posredan nacin definiraju mocnici, uglavnom zakulisno. nazalost, opste interese definiraju u skladu sa licnim ciljevima i potrebama i to cine legalno izabrani politicari i oni koji vuku konce iz sjene ili daljine.

zbog situacije u medijima svaka pozitivna inicijativa, bez obzira na kvalitet, se ne realizira i ne razvija i na kraju nista se ne moze izvesti na cistac. sve ostane izgubljeno u magli, a u medjuvremnu dolazi nova vijest, nova senzacija. suvisno je govoriti o iznimno niskom nivou novinarstva u nasoj zemlji i opstoj nepismenosti, koja stvara nove generacije nepismenih itd.
kritika kao takva ne postoji ili je vrlo rijetka, bez obzira da li je rijec o politici, ekonomiji, kulturi, industriji, sportu ili bilo cemu drugom.

u takvom ambijentu, politicari imaju savrsene uslove da budu ovakvi kakvi upravo i jesu i da rade sta i kako hoce, ali skoro nikada ono za sta su placeni. uz to su za svoj nerad izuzetno dobro finansijski nagradjeni, o zloupotrebama ili privilegijama ne treba ni govoriti.

u ovoj zemlji ne postoji odgovornost ni u jednom segmentu drustva. politicar nije odgovoran nikome osim mozda svojoj stranci, mediji mogu napraviti hajku protiv covjeka ili neke grupe i tom akcijom ugroziti integritet i sigurnost pojedinca ili grupe gradjana, a da za to niko ne odgovara. medjunarodni protagonisti u politickom zivotu su isto tako u nacelu neodgovorni (valjda su predugo ovdje). obicni i neobicni ljudi na ulici, u kafanama ili dnevnim boravcima mogu govoriti sta i kako hoce o bilo cemu i bilo kome, takodje bez ikakve odgovornosti.

savjest i moral u ovoj zemlji je odavno suvisno spominjati. nadalje, profesori i ostali radnici u sistemu obrazovanja su cesto nekompetentni, ili izbjegavaju svoje obaveze, a zloupotrebe su takodje ceste, brojne i razlicite. na policiju obican gradjanin moze racunati kao na, skoro pa iskljucivo, sistem represije koji ce biti efikasan u kaznjavanju obicnog covjeka, i potpuno letargican kada je ozbiljan kriminal u pitanju. o ljekarima i opstem stanju u zdravstvu - hipokratova zakletva je postala najobicnija hipokrizija. mito i korupcija su sastavni dijelovi ljekarskog posla, nesto kao bijeli manitil i klompe, i bilo bi sasvim logicno da se uvedu kao predmet na medicinskom fakultetu.

princip odgovornosti bi trebao biti prvo nacelo za svakog novinara i urednika bilo kojeg medija, a tek onda bi to mogli ocekivati od politicara, a nakon toga bi se to moglo prenijeti na ostale segmente drustva. ne mislim da su stvari toliko jednostavne. nasa zemlja je komplicirana do te mjere da je svaki napredak sa jedne strane skoro nemoguc, a sa druge itekako dobro dosao.

ipak, dok na prvom mjestu mediji, pa onda i svi ostali, u ovoj zemlji, ne postanu odgovorni, nista, ali bas nista se nece popraviti i biti bolje.

25.09.2008.

"digla" se "braca" da biju "pedere" (blog osvrt)

bosnjaci su polozili jos jedan ispit iz primitivizma, zatucanosti, homofobije, netolerancije i svega onoga sto nije u bicu postenog bosnjaka (a takvih je, vjerujem, ipak vecina) narocito ne u bicu cestitog muslimana (a takvih je, slutim, sve manje).
jedno od fundamentalnih pocela islama je i to da musliman odgovara samo za svoja djela - ne i za djela drugih, i da je u principu svaki covjek na ovom svijetu odgovoran samo za sebe. iz ovoga slijedi da krajnja granica "aktivizma" jednog muslimana glede drugih jeste da eventualno kaze, recimo, homoseksualcu da to, eto, nije bas dobro jer ce tesko imati poroda svoga i tome slicno, da mu eventualno skrene paznju na "pravi put" i tu je svakoj prici i aktivizmu te vrste kraj, necu reci da je to obavezan reci samo bratu muslimanu.
nekolicina budaletina (internet "heroje", forumaske jalijase i njima slicne "gazije" ne racunam) nam unistava ono malo dostojanstva i ponosa koje smo uspjeli sacuvati i odbraniti u ratu. ovdje bih da naglasim MI ukljucujuci moju malenkost i meni slicne, a ovim pseudo bosnjacima i laznim muslimanima porucujem ovom prigodom: gdje vam je din, nam, iman, i sve ostalo bilo u ratu?
neko negdje spomenu sultan fatih i el fatih fomacije u ratu. e, to su bili nasi sarajevski "mudzahedini" (inace, mudzahedin po definiciji nije pravi musliman, a mudzahid je ono sto se misli kada se obicno, sto bi se u bosni reklo: kolokvijalno, kaze mudzahedin). pomenuti su cetnike vidjali iskljucivo na televiziji, jer su oni pod opsadom imali prioritet-struju, hranu (suha mesa, k'o drva), i sve sto im je trebalo, samo nisu imali muda udariti na dusmana. cast izuzecima koje licno nisam sreo.
hocu da kazem da se za bosnu sigurno nisu borili oni koji sada hoce da se razracunavaju sa gay populacijom, a kao u ime morala, pravde i postenja i na kraju u ime islama (SRAM DA IH BUDE I STID - NEKA IM DRAGI ALLAH, GOSPODAR SVIH SVJETOVA, DZEHENEM PODARI).
a draga gospodo homofobi ako ste stvarno muslimani, a samim tim sto jeste homofobi - muslimani niste, onda ste duzni biti obrazovani i tolerantni (KONVIVENCIJA magarci! stoljecima su je u andaluziji prakticirali muslimani. i u vrijeme mracnog srednjeg vijeka to je bila evropska oaza nauke i umjetnosti, i svega na cemu je kasnije dobrim dijelom i nastala evropska renesansa).
ibn sina (avicena) , ibn rusd (averoes) i mnoge druge pametne muslimanske glave su se divile grckim filozofima (koji su u pravilu bili biseksualci, a vecinom su preferirali istospolne partnere, i to je bila normalna pojava u antickoj grckoj). da dodam jos i to da zahvaljuci arapima danas postoje sacuvana djela grckih klasika (trebam li spomenuti da su arapi posebno skloni homoseksualizmu, simpaticno ih je vidjeti kako se na ulici vodaju drzeci se za ruke, da budem precizniji imaju obicaj "zakaciti" male prste i tako paradirati bez ikakvih problema i ustrucavanja)
ne branim ja ovdje gay populaciju, niti propagiram homoseksualizam, vec branim sarajevski princip tolerancije koji ce nadzivjeti svakog primitivca pa i one koje su napali emira imamovica.
danas se po sarajevu setaju ljudi koji su bjesomucno granatirali ovaj grad. danas se bosnjaci dive i padaju u trans pod turbofolk ikonama koje su pevale hrabrim srpskim vitezovima dok su se spremali da odvazno jurisaju na nebranjena sela, ubijaju djecu i siluju muslimanke po istocnoj bosni.
da ceca sutra dodje u sarajevo kosevo bi joj bilo premalo za sijelo, nema u bosnjaka dovoljno velikog stadiona, niti ledine dovoljno siroke da primi sve bosnjacke poklonike arkanove udovice.
a kada vec tjeramo mak na konac - goran bregovic je rasprodao ulaznice za kosevo za pet dana po dvadeset maraka (a svaki dan cujem: "nema raja para") i osim sto je dokazao da ne zna svirati gitaru i da ima najlosiji bend na planeti, pokazao je otvoreno i tom prilikom, a i prije i poslije, da su mu milosevic i karadzic uvijek drazi nego sto ce mu ikada ijedan bosnjak biti, a nas najtirazniji list je raku marica njegovog menadzera, a mladicevog i karadzicevog ratnog profitera i glavnog svercera naftom proglasio i licnoscu dana, onako uzgred.
a u bosni, sada, jedan retardirani hodzica vazi: "haram je lagati, krasti i ubijati za ramazan" (ovo sam cuo od muslimana koji je cuo od drugog muslimana koji je bio nazocan na toj dzumi) ?! da ljudi, moguce je biti hodza i debil u isto vrijeme. u bosni je to, evo, i naucno dokazano.
ili ovih dan, na iftaru u foci vrhuska IVZ na celu sa reisom izjavljuje da je foca savjest svih bosnjaka ili nesto slicno tome, e pa nije reise uvazeni: foca je necista savjest focaka bosnjaka koji su btw, bili najbolje naoruzani u bosni ali focu nisu ni branili a kamoli odbranili jer su svoje oruzje prodali ili predali iako su ga od sda na dar dobili, i bili su jedni od rijetki u bosnjaka koji su uopste pred rat u bosni imali ikakvo oruzje.
i eto ti umisljeni bosnjaci muslimani, a zapravo balije, ili da budem do kraja iskren lazne balije (kao najnizi stadij u bosnjaka), sada su se oni nesto nadigli da se bore protiv homoseksualizma jer nije islamski - a islamski i je piti alkohol i smrkati bijelo za bajram uz cirilicu. IDITE TAMO MAJMUNI, u silne ugostiteljske objekte i tu pocnite provoditi serijat, ali valja imati muda za takve akcije, a to nemaju lazni borci i njima slicni.
mogao bih ja ovako tovariti o bosnjacima poznatim kao balije i laznim muslimanima do sudnjega dana, ali i ovako sam pretjerao.
za kraj bi se samo sjetio svog rahmetli dede (da mu dragi Allah Dzenet podari), koji je vascijeli zivot klanjao svih pet vakata i njegove uzdah-izjave nakon "muslimanske renesanse" poslije prvih visestranackih izbora, a pred sam rat: "e, vala sine da se hoce akoBogda komunisti vratiti na vlast, da mogu ko insan opet u dzamiju otici." ovo je rekao nakon sto je zbog "nevjerovatne potraznje" prestao ici u dzamiju koja je bila desetak metara od nase porodicne kuce. da dodam i to da su moj rahmetli dedo, mudar i pravedan covjek, njegov ahbab rahmetli muharem i efendija muhamed godinama, vrlo cesto, sami klanjali u toj istoj dzamiji

NAPOMENA: izvinjavam se na mozebitnoj preopsirnosti, neurasteniji, mjestimicnoj neodmjerenosti i neuobicajnoj konfuznosti s obzirom da me inace krasi u bosnjaka rijetka osobina artikuliacije i preciznosti u izrazavanju, ali ne mogu sada editovati ovaj post (mozda kasnije, kada malo ohanem), zakasnih na posao, mea culpa ili sto bi onaj nesretni poncije pilat rekao: sto napisah - napisah.
bizarni dodatak glede naslova: glavni organizatori Q festivala u seheru su dvije zene.

24.09.2008.

svratiste za zalutale (dosta vise! blog)

internet je odlican alat, izvrstan medij. samo je do korisnika da li ce ga koristiti cineci dobro ili lose, od toga zavisi da li ce .... ne mogu ... dosadno mi je pisati o onome sto zelim reci.
pa da skratim: dame i gospodo, blogeri i blogerke, dragi virtualni prijatelji i jos virtualnije prijateljice, onima koji nisu gledali posljednje pixarovo dugometrazno djelo wall-E, a i onima koji jesu porucujem: internet vam nece dovesti prijatelja, face book vam nece pomoci da postanete faca, ako to vec niste (samo ce vam dovesti sve one koje ste uspjesno zaboravili i one koje nikada niste zeljeli upoznati jer niste ni znali da postoje, logicno)
virtualni svijet u kojem svi skupa provodimo sve vise vremena udaljava nas jedne od drugih tragicno i neumitno. svijet u kojem zivimo, tekorekuc, otudjen je sam od sebe i ulicama hodaju sve cudniji stranci, i u svijetu u kojem su skoro svi popularni i poznati - svi su marginalci. i vrapcima ispod moga prozora je poznato da ... jednostavno - TV + sve internet platforme za spajanje i socijalizaciju su jedna velika prevara koja ce zauvijek promijeniti nase zivote i taj je proces davno zapoceo i zaista je neminovan. na internet grupnjacima kao sto je i ovaj blogger, a pogotovo famozni FB, i njemu slicni, svi su tako posebni, zanimljivi, divni i bajni, pa cak i antipaticni i retardirani, a vani, u stvarnom svijetu, ljudi su gori nego ikada. nema insana ni za lijeka.

uostalom, kao sto rekoh, ne mogu o ovome. ako zelim bilo sta reci moram natipkati deset strana da ne bude da i ja prakticiram internet brabonjanje ili neargumentiranu verbalnu dijareju.

u biti, zelim poruciti jedno, a to su dvije stvari:
1. moj blog ima prvenstveno i uglavnom terapeutsku funkciju (sta, kako i ostali detalji u vezi sa tim ostaju poznati samo meni - uglavnom , nema tu nikakve patologije.)
2. od sada sam bez komentara. sve sto imam reci i svaku svoju ideju ili rijec koju namjeravam pretvoriti u nule i jedinice pretvoricu u nule i jedinice u postu koji zapostim (ubuduce, samo u vrlo rijetko iznimno iznimnim i izuzetno izuzetnim situacijama moze se desiti komentar sa moje strane, ali cisto sumnjam - prosto ne vjerujem da desiti ce se to) trenutno sam cvrsto uvjeren da ce ovo biti bas ovako, ali ko ce znati sta donosi dan, a sta noc, a i sve je relativno moj alberte. mozda me prenese po koji put.
3. ostatak slobodnog vremena, oslobodjenog od interneta, investiracu u setnje, slusanje muzike i citanje knjiga. preferiram planine, glede muzike sam iskljuciv: kao i do sada - no MP3! to ostavljam onima kojima je kvalitet zvuka u muzici nevazan, da budem iskren nisam sebi nikada sprzio cd, iz vjerskih razloga. dakle, preferiram acetatne diskove poznate kao CDovi. slicno tome, prednost dajem knjigama od bezdrvnog papira, ali tu sam ipak praktican i tolerantan - ne mora biti neki eko jaranski papir, bitno je samo da se ne moram konektirati, da mogu listati kako hocu, lezati i sjediti kako hocu, da mogu samo citati kao sto su to ljudi radili toliko stoljeca i nista im nije falilo.
3.b. posveticu jos vise vremena slikarstvu i djelima plastike (sto ce reci 2D i 3D umjetnosti).

svijet u kojem zivimo je grozan, a mi u zemlji zvanoj bosna to znamo sasvim dobro, mozda i predobro i to je jedino dobro. ljudi su svakog dana u svakom pogledu sve gori, a medjuljudski odnosi sve povrsniji, uzaludniji i cini se uglavnom neiskreni na svaki moguci nacin. jedni drugima smo potpuno i temeljito nevazni, osim ako nas neki interes ne spaja, kao sto nas odsustvo zajednickog interesa razdvaja. o novcu i materijalnom uopste mi je ovom prigodom ispod casti govoriti.
sto se tice svega ostalog, ukoliko zanemarimo gore opisanu simplex komunikaciju i sa tim u vezi buducnost ovog bloga, sve ce ostati isto. citacu postove i blogere koje sam i do sada, a naravno i neke koji ce to tek postati, a sve sto uopste imam reci, kao sto rekoh, reci cu i objaviti kao post. eto, toliko.
vas prepustam carima interneta, zelim vam da, u svojim lutanjima raznoraznim svratistima za zalutale, uzivate, parite se i sparujete, komunicirate i jurisate u buducnost. moja malenkost zuri u proslost nastojeci sto vise vremena provesti u sadasnjosti, a o buducnosti cu razmisljati kada postane proslost, ali sigurno ne prije nego sto postane sadasnjost. (znate, to ima veze sa onim setnjama, cdovima i knjigama, slikarstvom. da, i druzenjima sa ljudima od krvi i mesa, znam bice to rijetko, ali sta cu - nisam ni ja za sve odgovoran)
e, bas se raspisah, a samo sam htio reci da je za mene svanulo sasvim novo jutro. sa prvim svjetlom poceo je prosvijetljujuci tok misli i eto sta ispade i na sta izadje. a i moja najbolja prijateljica nesanica je umijesala prste u sve ovo, nisam siguran, ali pretpostavljam. no, o tome nekom drugom prilikom

NAPOMENA: u ovom postu, kao i obicno, svi pleonazmi, i sve tautologije, sasvim su namjerni. nijedan zivi stvor nije povrijedjen u toku i za vrijeme pisanja ovog posta.
Botticelli, Madonna of the Pomegranate, detalj

23.09.2008.

o prastanju i zaboravu (blog nedoumica)

s obzirom da nisam svetac, imam nekoliko pitanja koja opetovano samom sebi postavljam:
kako oprostiti ono sto ne moze biti oprosteno?
kako prastati nekome ko ne osjeca kajanje za ucinjeno?
kako kada je potpuno svjesno uradio sve sto je uradio?
nikada nisam do kraja shvatio pojmove kao sto su: pomirenje, oprost i zaborav.
zasto da se, recimo, pomirim sa nekim koga prezirem jer sam se sa uvjerio da je dokazani licemjer, oportunist i pokvarenjak, koji je spreman, zarad vlastitog sitnog cara, na tudju nesrecu, pri tome mu ne fali ni sredstava za zivot ni prilika za zaradu?
kako da oprostim pohlepu?
kako da oprostim malom covjeku i sitnoj dusi sto su u ljudskosti infinitezimalni?
kako da predjem preko cinjenice bescutnosti?
kako da na ulici pozdravim nekoga ko misli zlo meni ili bilo kome, a pogotovo meni?
kako da zbog taktike, strategije, pragmatizma, ili bilo cega cetvrtog pocastim, cak i jednim, pogledom hulju?
kako da zaboravim, kako da oprostim, i obratno?
prezir mi je ime, a pamtilo - prezime. istina, rijetki prijatelji me zovu po nadimku ... ali to je informacija samo za prijatelje, a pravi prijatelji su kao sto smo u vrticu naucili prava rijetkost.

i sta sam ono htio reci? ah, da: ucimo i prakticirajmo prastanje, razvijajmo pamcenje. svako u skladu sa vlastitim mogucnostima i svako prema vlastitim zeljama.
Francisco Goya 1746-1828, St Francis Borgia at the Deathbed of the Impenitent 1788

22.09.2008.

ispred njenih vrata (blog ...)

stajao je i osluskivao pitajuci se sta li se desava sa one strane. osjecao je ritam svoga srca zamisljajuci je kako elegantno koraca po sobi - njeni koraci i udarci njegovog srca u savrsenom skladu. vec kao da je vidio njene oci, sneni pogled, sjaj. jos uvijek je stajao u mraku kada je cuo neki nejasan sum, zapravo neki tup udarac. srce mu je stalo na trenutak, ili mu se samo tako cinilo.
"nista", pomisli, "mora da je samo zatvorila ladicu".
odmah zatim pomisli kako je vrijeme da nesto ucini. zelio je uci, vidjeti je, dotaci, nasmijati se i vidjeti njen osmijeh koji je volio kao sunce dok pada kisa, jer taj je osmijeh bio upravo kao neocekivano svjetlo u sivilu zivota. bljesak u noci.
"zaista je vrijeme", rece tiho.
na vrhovima prstiju, potpuno necujno, sisao je niz stepenice.
napolju je padala kisa, sunca nije bilo.

                                                                                            nastavice se
Amedeo Modigliani
1884-1920, Elvira Resting at a Table 1919

19.09.2008.

skroviste (privatna poruka)

sta si mislio? da ces se sakriti? da postoji, tamo negdje, neko mjesto, za tebe, sigurno, izvan domasaja drugih? sigurna kuca, sa sirokim prozorom u svijet i uskim, minijaturnim, ulaznim vratima? sa dubokim podrumom punim svega sto zelis zaboraviti, sa tavanom ispunjenim lijepim uspomenama i malenim otvorom na zidu kroz koji samo tracak svjetla i radoznala ptica mogu proci i doci i otici?
mislio si: kad nadjem takvu kucu zauvijek cu u njoj ostati. nema takve kuce. ili barem ne postoji za tebe. nema utocista, nema skrovista. nema cak ni zaklona. niceg nema osim onoga sto postoji u tebi, cak ni kamion koji te moze pregaziti na pjesackom prelazu za tebe ne postoji, pogotovo ne ako te pragazi.

recimo ili zamislimo da se ipak mozes sakriti od zivota, ljudi, zelja, ocekivanja, svojih i tudjih, da mozes stati u neku malu nevidljivu kutiju i sam postati malen i nevidljiv. ipak, moramo priznati, da ne mozes i neces uspjeti u svome bijegu. ne mozes pobjeci, cak i ako se uspijes sakriti.
tvoje jedino utocista si ti sam. i ako se prisjetis to je i jedino mjesto na kojem si uvijek bio siguran, nedodirljiv, neunistiv, izvan domasaj i svijeta i drugih u njemu. budimo iskreni, problemi nastaju samo onda kada napustis to svoje jedino i sigurno skroviste.
Max Ernst, The Sanctuary

18.09.2008.

umoran, sam (privatna poruka)

umoran i sam na pucini beznadja bludim u nadi da nada postoji. mala iskra srece dovoljna je da zapali plamen novih ocekivanja. da li je to samo ostatak neke ljubavi, nedosanjanog sna, izigranih ocekivanja?
okovan vremenom zalud se nadam da ce me okean mogucnosti izbaciti na obalu bez nesretnih, bez ega drugih koji leti i zuji kao komarac oko moje glave, i ceka, vreba, da potonem u zeljeni san u kojem ce ta krvopija konacno doci na svoje.

sam samom ne vjeruje. samoca kao usamljenost u svemiru. kao slutnja da mi je mjesec jedini prijatelj a zvijezde vjerne drugarice. nikada se ne pretvaraju da sam bilo sta osim onoga sto zaista jesam - gomila ugljika svjesna vlastitog postojanja i bespotrebnosti i prolaznosti i svakog straha i svake nade i zelje i boli i tuge i svakog osmijeha neveselih ociju. sa sigurne distance moji me zvjezdani prijatelji ravnodusno posmatraju.

na kraju dolazi zaborav. pecat prolaznosti. a vrijeme prolazi, dolazi i odlazi. ostajem u nigdje, sa teznjom ka nicemu u nezaustavljivom hodu prema svrsetku svega.
Max Ernst

18.09.2008.

zasto? (privatna poruka)

a voljela sam te. tako sam te silno voljela, a ti si mi vratila ljubav kao bescutnost. nikada me nisi voljela. samo si uzivala u mojoj ljubavi i paznji. godilo ti je biti voljena.
kada sam ti rekla da te ostavljam, tada si me pozeljela jako povrijediti. da si me bar jedan dan tako jako voljela. nista ti nije bilo za mene dovoljno bolno. uzivala si u tome, bas kao sto si uzivala u mojoj ljubavi.
sada kada te poznajem, zao mi je sto takva postojis. ne zbog mene, vec tebe radi. mogu samo slutiti kako je tesko zivjeti sa takvim prokletstvom kao sto je tvoje - ne moci voljeti, a uzivati u tudjoj boli. ne zelim te povrijediti, ali tvoje postojanje nema nikakvog smisla, jer nikada neces osjetiti ono zbog cega se jedino vrijedi roditi - kako je voljeti. kakva je to sreca - voljeti i biti voljen.
zasto te toliko smeta sto sam te zaboravila i sto te vise ne trebam? zasto, kad me nikada nisi voljela?

Max Ernst, untitled

18.09.2008.

na pucini svjetla (blog mindset)

"Na pucini svjetla gori

Kao alem ziska mala;

Kad svemocni svemir stvori,

Ta je ziska zatreptala.

Kolko bura i orkana

Gasilo je svojim bijesom,

Pa jos nije pomrcana,

Jos se blista sjajnim krijesom.

Mnogi um je poticala

Da dokuci iskru njenu,

Nu ona se odmicala,

Ostavljajuc svoju sjenu.

I vijekovi redom lete,

I umovi redom ginu;

Ali od te ziske svete

Niko iskre jos ne skinu.

I ja eto za njom bludim,

I bludeci slatko sanjam;

Za njom ceznem, za njom zudim,

Njoj se divim, njoj se klanjam.

Ali, zalud su moje zelje,

Do nje doci nigda necu;

Ko da shvati tajne velje:

Otkud miris sarnu cvijecu?

Na pucini svjetla gori

kao alem ziska sjajna;

Da je shvati svak se mori,

A svakom je opet tajna."

Safvet-beg Basagic


17.09.2008.

na postelji od lavande (blog insomnia)

sanjao je suncane livade poprskane zutim cvjetovima jagorcevine. sanjao je da spava na jastucima od hmelja, da mirise ljubicaste cvjetove lavande. a onda bi se probudio u kadi. volio je spremati tople kupke sa malo morske soli i desetak kapi etericnog ulja lavande. razvijao je i posebnu recepturu, nastojeci pogoditi pravi omjer maslinovog i lavandinog ulja, za samomasazu protiv nesanice. dovodio bi se ponekad u stanje potpune opustenosti. misici kao da nisu postojali i osjecao bi svoje tijelo kao oblak koji se jedva odrzava kao cjelina.
veci dio noci provodio je izmedju jave i sna i u rijetkim trenucima ugledao bio potpuno uvjerljive prizore, snove koji su bili skoro do savrsenstva stvarni i ti bi snovi pocinjali kao posljednji prizor koji je gledao budan. a onda bi se desilo nesto posebno. neki razgovor, susret, taktilna ili zvucna senzacija. u tom narocitom stanju cesto bi osjetio emocionalnu preplavljenost, svojevrsnu ekstazu.
nikada nije do kraja razabrao da li je sve skupa trajalo onoliko dugo koliko se cinilo ili svega nekoliko trenutaka, ali to i nije bilo bitno. ono sto mu je bilo posebno vazno je kada bi, nakon sto se prenuo i vratio u stvarnost, uspio ponovo upasti u san, u scenu i situaciju u kojoj je bio prije budjenja. cesto nije uspijevao u tome. jos cesce nije mogao zaspati sve do ranih jutarnjih sati.
kada bi ispratio na spavanje i mjesec poslije njegove setnje nebom, docekao bi praskozorje i cvrkut prvih ptica, a onda bi organizam iz postovanja prema samom sebi pokrenuo neke svoje, samo sebi poznate, mehanizme i on bi se jednostavno ugasio i potonuo u crni samozaborav. trenutak prije nego sto ce konacno zaspati, obicno bi se nasmijesio.
Max Ernst, untitled

16.09.2008.

kad sreca poljubi (privatna poruka)

sanjao sam divan san. nakon toga sam se, kao sto to obicno biva, probudio. a onda sam cuo jednu super vijest. a odmah zatim jos jednu bolju. kao da mi je rodjendan. sreca me poljubila. filmski.
zivot ponekad zna biti tako zavodljivo uzbudljiv i lijep da me od toga hvata neki neobjasnjiv strah. valjda sam dovoljno upoznao njegovu cudljivu narav.
ovako ili onako, dan je super poceo. jos samo da mi ne padne cigla ili saksija na glavu, ili da me nesto drugo ne strefi. valjda nece.
Marc Chagall, The Birthday

15.09.2008.

richard wright 28. 07. 1943. - 15. 09. 2008.

samouki klavijaturista richard wright sreo je basistu rogera watersa i bubnjara nicka masona i pridruzio se njihovom bendu sigma 6. zajedno sa gitaristom sydom barrettom osnovali su grupu pink floyd, 1965 godine. dvije godine kasnije objavili su album "the piper at the gates of dawn", ostalo je istorija.

15.09.2008.

prozor u nesvijest (blog osvrt)

ne plivam bas cesto domacim kanalima (hrvatski i srbijanski se ovdje knjize kao domaci) ali svakog dana u svakom pogledu sve su gori programi. uglavnom, svi se iscrpljuju u reality emisijama i show biz trakavicama tipa red carpet (emisija za iznimno retardirane).
FuTaVa i hayat - dominiraju kolazno-bezvezni programi baziranih na komparativnom dualitetu glup-gluplji. o regionalno tragicnim ishodima u pokusajima proizvodnje humoristickih serijala ne bih ovaj put, a talk show na balkanu je nesto to talk about, ali nemam kad.

sigurno ste svjesni i najezde tako mladih, a vec nepoznatih, osoba koje je Stvoritelj obdario odsustvom bilo kakvog talenta i tu cinjenicu sa zadivljujucom upornoscu dokazuju nastupajuci u raznoraznim emisijama. slicna vrsta ljudi se ocajnicki nastoji pojaviti na bilo kakvom prijemu, promociji ili zabavi ne bi li "ispali" u bilo kakvim novinama ili televiziji, mjereci smisao vlastitog zivota brojem sekundi ukazivanja na ekranu i slicicama u novinama.

nekada su TV zvali prozor u svijet, a ako je suditi po aktualnim trendovima u nazovi produkcijama, danas je TV prozor u nesvijest. nimalo ne cudi da je nivo obrazovanja prosjecnog mladica ili djevojke jednak ... nicemu, imajuci u vidu cinjenicu da struktura i sadrzaj medija uticu na strukturu i sadrzaj svijesti. da ne spominjem nepismenost novinara, urednika i njima slicnih.

jos me samo cudi kako se mnogi jos uvijek cude da mlad svijet slusa turbofolk i turbopop. da studenti izlaze po kafanama gdje ih zabavljaju turbo muzikanti, a buduce doktorice, pravnice i druge "steru" ves i igraju do zore na stolovima. sto se tice muzike na televiziji, bicu kratak: sise i guzovi + nabildane, napucene usnice, koje se otvaraju-zatvaraju kao u akvarijumskih ribica, dok pjevaju o zloj sudbini i nesretnoj ljubavi sa osmijehom na licu, gledajuci nas ravno u oci tupim pogledom koji "ne odaje nikakvu inteligenciju i radoznalost".

ipak, sreca, postoji kablovska, pa se moze gledati history, cartoon network, discovery, arte i jos poneki kanal, tako da jos uvijek postoji izlaz za sve generacije koje uprkos svemu provode izvjesno vrijeme uz televiziju.

da na kraju otkrijem i jednu svoju slabost, ne odvajajm se od televizije kada gledam neku od inacica MMA saketanja i nogetanja u oktagonu. od svih realnih programa ovaj mi je sasvim neodoljiv. stara navika jos od vremena K1 i UFCa, ali kako kazu: pametnom je insanu i jedan porok dovoljan.

11.09.2008.

glasati ili se glasati, svejedno je - bicu preglasan (za i protiv blog)

eto ih i lokalni izbori.

SDP porucuje: "za covjeka!" a ja mislio za medvjeda.
SDA porucuje: "glasajte srcem sarajevksim!" cuj, oni o srcu i sarajevu u jednoj recenici?
SDA kandidat porucuje: "kljuc za dobre, katanac za lose stvari." ne valja. preglupo. probaj ponovo.
SBiH porucuje: "ZA vece privilegije i profite nasih clanova!" jasno i iskreno.
Nasa stranka: "mi smo protiv slogana, a u korist saopstenja."
HDZ: "volim te, bola'!" duhovito, braca. samo tako, braca.
Stranke sa srpskim predznakom: "za celovitu republiku srpsku!" dabica za predsednika!
Stranka sandzaklija sefera halilovica: "pravda i postenje" cuj to?!

u ovim stvarnim i izmisljenim sloganima krije se i moj glas ZA ne izlazak na izbore. sve one koji me zele pouciti kako jedino izlaskom na izbore mogu ili mozemo nesto promijeniti unaprijed odgovaram: svi su oni isti samo su neki manje losiji od drugih, a kako nas iskustvo uci i ti manje losi su takvi jer nisu na vlasti i jer nisu imali prilike postati jos losiji. ukoliko dodju na vlast bice slicni ako ne i isti, pa cak i gramziviji i gori od ovih koji su sada gori od njih.

dizem ruke, na neodredjeno vrijeme, od izbora i glasovanja, jer ako glasam (pa cak i ako ne glasam), ko god da bude izabran, bojim se da cu se poslije glasati kao magarac. postoji i realna mogucnost da ukoliko na izbore izadje manje od 11% birackog tijela postanemo neka vrsta i formalnog medjunarodnog protektorata. naravno, nece nam biti bolje, ali ce biti manje domacih politicara na plati.

naravno sve su ovo gluposti osim moje odluke ZA protiv glasovanja i izlaska na izbore. ako je do mene - neka sve propadne.

ovako, unaprijed znam: ko god da bude izabran na ovim lokalnim izborima NIJE MOJ IZBOR. niti mene predstavlja i u moje ime radi i govori. to naravno nece umanjiti izabranom njegovu funkcionalnost u formalnom smislu i on ce predstavljati, i pravno i fakticki, i mene i sve ostale koju su glasali za ili protiv njega ili nisu glasali uopste, ali ja cu znati da ga ja NISAM IZABRAO, ni formalno, ni pravno, da mi je nametnut izborom nekih drugih meni nepoznatih i bezimenih ljudi. ili bi bilo bolje reci: znam da cu i ovako i onako biti zrtva terora glupe i zatucane demokratske vecine.

NEDAMVAMSVOJGLASPAKADBICRKLI, znam da vam to nista i ne znaci - razlog vise: NECU NI GLASATI NI GLASOVATI, niti se o ovoj temi glasati i oglasavati i TACKA!

09.09.2008.

sve bilo je muzika (prigodni blog)

bilo je to vrijeme kada se iz kuka preselismo u bb, a u kuk smo poceli "izlaziti" nakon sto se kaktus u svojoj trecoj inacici sunovratio u besmisao, a dj mirso prestao pustati "ball of confussion" od the temptations-a kao zadnju stvar kako bi svi znali da je vakat za fajront.

upravo u to vrijeme bb je postao mjesto za izlaske, i ulaske, naravno, domaca se muzika tradicionalno nije slusala na mjestima na kojima je vecina fine, postene, pametne i prave raje izlazila, ulazila i zalazila. osobno sam bio povrsno zainteresiran za muziku sa prostora bivse nam drzave jer ne samo da su i tada plagijati bili opsta pojava kao i danas, vec su bili rijetki slucajevi da netko uopste napravi neku stvar, a pogotovo izbaci LP koji nama "znalcima" ne bi izazvao kez na licu uz poneki nezaobilazni cinicni komentar. u to vrijemu ploce su se narucivale, donosile iz inostranstva ili kupovale kod sabana u "jugotonu" - danas u tom, za mene, svetom prostoru, gdje sam ostavljao SVAKI dinar u svom djetinjstvu, egzistira bezlicna prodavnica cipela.

elem, u to vrijeme nije bilo video igrica kao danas, nije bilo interneta, niti kablovske - muzika je bila najvaznija stvar na svijetu. izlazilo se u bb, a to je bio podrum (ispod hotela beograd, danas - hotel bosna) potpuno neprikladan za "diskoteku". bio je neki stub na sred glavne prostorije koja i sama nije bila bas previse komotna. tu se plesalo, "sizilo", "padalo" uz muziku uz koju se obicno samo trebalo mahati glavom. medjutim, u bb-u se kao i ranije u kaktusu i kuk-u "igralo" na razlicite nacine: neko je svirao bubanj, neko gitaru, neko bas, neko je samarao konge, a neko prebirao po klaviru spustajuci povremeno i pokoji blok akord. postojalo je samo jedno pravilo - ne mozes svirati instrument kojeg nema u pjesmi koju je dj boro zavrtio. osobno sam preferirao bubanj. cekao se simple minds, inace potanak bend, i stvarka "don't you", pa da se demonstrira sila i "odsviraju" svi "prelazi", narocito onaj znameniti prije refrena. da, postojalo je jos jedno nepisano pravilo - svi su plesali kao ukopani. fol je bio da se stopala ne micu. to je valjda bio rezultat skucenosti. istina u kaktusu se znalo prohodati i "prodjuskati" nesputano.

bilo je to vrijeme na samom kraju osamdesetih i samom pocetku devedestih - a onda se pojavio DD. respect! bilo je sve sto su stari freakovi mogli reci, a i mi poletarci smo sami sebi priznali: fakat je pravo dobar. nekako je bas sa njegovim pjesmama raja sve vise pocela zaista plesati, osobno sam patentirao jedan sasvim osoben stil, kojeg danas ne bih demonstrirao ni za veliku lovu. plesalo se tacno do 2.45 +- nekoliko minuta i onda se trcalo na "pjanski", tako smo zvali posljednji grasov autobus koji je kratao sa drvenije u 3 sata iza pola noci, tzv. komercijala. toliko nas je bilo da smo svi mogli stati u taj jedan autobus koji je vozio "liniju" trolejbusa. putnici su bili iz novog sarajeva i novog grada. uglavnom raja koja je zivjela na potezu kovacici-dobrinja.

tek sada znam da su dinine pjesme bile soundtracks velikog finala nase mladosti. nikada vise nisam redovno dernecio (u to vrijeme se obicno izlazilo vani oko 22 sata, do tada se citalo i spremalo za ispite, osim ako se nije islo na neki koncert u dom mladih ili slogu ili na obalu, tad bi se uranilo, a gledali smo sve i svakoga - ko god da je svirao).

nikada vise nisam bio bezbrizan. nikada, u ovoj beznadeznoj zemlji, poslije tog vremena nije bilo ok. nikada se u to vrijeme nije govorilo: urbano ovo, urbano ono. u to vrijeme grad sarajevo je bio normalan grad, jos uvijek pod dojmom olimpijade i tog nekog svjetskog horizonta na kojem smo se, minorni kakvi jesmo, pojavili.

jedino "mi" i "oni" koje je tada postojalo bilo je rezultat muzike koju smo slusali "mi", a "oni" su bili oni koji nisu slusali "nasu" muziku, a samim tim nisu ni mogli biti "mi"

ne bih da budem patetican, ali volio sam dvornikove pjesme, svi smo ih voljeli. bio je jedan od rijetkih izvodjaca sa ovih prostora kojeg su skoro svi voljeli i slusali. redao je hitove, kao johnny albume i ekv koncerte. sve bolji od boljeg.

ne mogu a da ne kazem, kako mi je zao sto je otisao, i kako me je njegova smrt podsjetila i na moju prekinutu mladost i sve one smrti koje su u ratu izbrisale sve one lijepe godine. svoje najbolje dane provodili smo nocu, veseleci se, a najveci grijeh koji smo kod kuce cinili danju bilo je glasno slusanje muzike. od led zeppelina do zappe, od milesa do clasha. komsije su nam cesto govorile da smo nekulturni i da nas treba biti stid sto smo toliko "navili" i "odvrnuli" muziku da posten svijet ne moze zivjeti.

sada samo zalim sto se ne mogu vratiti u to vrijeme i pojacati jos jednom ziku i izaci vani (omiljeni pasjaluk moga djetinjstva i moje mladosti) i jos jednom se zavuci u onu rupu sto se zvala bb i zaplesati na svoj osoben nacin, koji danas ne bih demonstrirao ni za veliku lovu.

08.09.2008.

izgubljen u svom unutrasnjem univerzumu (junaci iz stripova i crtanih filmova)

veci dio zivota proveo je misleci da je napametniji ili da je bar dovoljno pametan. po tome se nije razlikovao od drugih koje je poznavao i ostalih koje nikada nije ni sreo. imao je potrebu da pomaze ljudima i to je cesto odbijalo druge jer su njegovo ponasanje dozivljavali sasvim drugacije. ponekad i sasvim suprotno od onoga sto sam misli da jeste i sto zeli biti.

cini sve da objasni sebe i svoj slucaj i zbog toga ostaje uglavnom neshvacen i neprihvacen od mnogih. naucio je da se ne obazire na to sta misle o njemu i da obraca paznju samo na one koji su imali o njemu lijepo misljenje.

voli ljude iako prezire mnoge, ali ga zanimaju samo oni koji ga vole. ipak ima i osobinu da voli uprkos svemu. medjutim, ljude koji ga nisu voljeli uvijek je brzo zaboravljao.

vjeruje da je zaista dobar covjek, cista srca. na nedokuciv nacin odan, jedan je od onih koji zablistaju u najvecoj tami. kada su drugi bjezali on je ostajao. kada su ga drugi trebali bilo je dovoljno samo da mu to kazu i bez obzira na okolnosti on bi bio tu za njih, cak i ako je to bilo u korist njegove stete.

ima i brojne mane, kao sto su nestrpljivost, precesta obuzetost vlastitim mislima i povremena, ali redovna, izgubljenost u svom unutrasnjem univerzumu. mozda ga upravo zato neki vide kao arogantnog i nezainteresiranog za druge, mozda i zato sto je ponekad samouvjernoscu krio nesigurnost.

mnogima su njegove mnoge dobre osobine potpuno nepoznate. zivi, cini i govori kao da svi znaju dovoljno o njemu. u mnogocemu je izuzetan. iako je nezamislivo komplikovana licnost ipak je dobar covjek.

poznajem ga dovoljno da bih sve ovo znao. nisam siguran, ali ipak mislim da ga je jos samo nekoliko ljudi upoznalo toliko da bi mogli reci da ga uopste znaju.

04.09.2008.

... (by the way blog)

umjesto rekacije i posta o plakatima koji su se pojavili u sarajevu sa jednostavnom porukom: SMRT PEDERIMA, na ovom neformalno religioznom i strogo heteroseksualnom blogu ce se narednih dana unekoliko promijeniti uredjivacka koncepcija bar kada je muzika u pitanju.

naime, autor ovog bloga je jutros ispijajuci caj od zalfije direktno ovlastio DJ klodovika da pusta i zapusta, vrti i okrece iskljucivo muziku oliti glazbu tzv. pedera i njima slicnih.

i tako, rece kolporter klodoviku: "pticurino moja predraga, neka se ovim blogom zaori do you really want to hurt me cause i feel love cause you have a faith ili show must go on, baby can i hold you ili nesto slicno tome".
"hocu, tolerantni starkeljo", graknu klodovik umjesto odgovora. "sve dok mi ne dojadi ili dok me ne prenese i ne zanese ili ne prebaci na nesto posve drugo"

"a da iste miksam sa religioznim brojevima koji pozivaju na toleranciju i ljubav prema bliznjem, prema komsiji, prvom do sebe i slicno?" upita ptica. "ima smisla. znas da ne sumnjam u tvoj ukus. mozda samo malo u tvoj osjecaj za mjeru" odgovori kolporter, ne skidajuci pogleda sa svog sagovornika.

klodovik snazno zamahnu krilima i odleti na najvisu policu sa LPjevima, a vjetar njegovog leta pomete prasinu sa starih gramofona.

kolporter otpi jos jedan gutljaj nezasladjenog caja, sa sjajem u ocima, pomalo ljubomorno, gledajuci kako klodovik vjesto, pokretima iskusnog DJa, jednim krilom spusta zvucnicu gramofona na tek odabrani vinil dok drugim krilom pridrzava slusalice.

klodovik je sa uzitkom osjecao kolporterov pogled na sebi. cak je pomalo i pozirao, tiho, samo za sebe, pjevuseci: "i feel love ... i feel love ..."

01.09.2008.

za cisto i lijepo moje sarajevo (re-action blog)

nisam bio nazocan posljednjeg tjedna u predragom mi sarajevu. uzivao sam nekoliko dana u dubrovniku, uz plodove mora po cijenama kao da su isti oteti sirenama, baskareci se naizmjenicno na obje dubrovacke plaze, koje se naravno placaju. super reset i prvo pomisljanje na ponovni nedolazak, u stilu: nikad vise u hrvatsku na ljetovanje. nikad vise u dubrovnik, nakon skoro pa trideset godina (prekidajuci tradiciju jedino u vrijeme opsade sarajeva). rjecju, hrvatski su turisticki djelatnici zaista poludili - cijene su sve vece, a usluga sve losija. da se nelazemo, ipak, bolje mi je nekoliko dana u dubrovniku nego dva puta vise dana u npr. antaliji. sta cu? takav sam i gotovo.

sarajevo mi nije palo na pamet, pod tim ne mislim na u njemu mi drage ljude, osim sto me kopkalo kako se razvija tematika i problematika sa najavljenim sarajevskim queer festivalom. ne bih da sada nabrajam i prepricavam opsta mjesta o manjinama, o slobodama, o toleranciji, o tudjoj seksualnosti, ni o "velikim muslimanima", narocito ne o modelima M92, M95, M2005, M2008 i slicnima, ni o primitivnim pozivima na linc po uzoru na iste u beogradu i zagebu, a pogotovo ne bih o diletantizmu organizatora samog dogadjaja koji su bez ikakve potrebe od 12 mjeseci u godini izabrali bas mjesec ramazana, iako pretpostavljam da to nisu ucinili namjerno ni sa ciljem da bilo koga provociraju - kratak kurs o osnovama "eventologije" dobro bi im dosao kada vec zele organizirati evente, i to ciniti eventualno opetovano (prezirem rijec event).

kako rece gaj julije cezar: "tesko je ne postati onakvim kakvim te smatraju", tako i sarajevo zivi svoju mazohisticku fazu, izmrcvareno u cetiri godine opsade, ubijeno u pojam svjetskom nezainteresiranoscu i licemjerstvom, optuzivano za samogranatiranje od strane propagandnih timova onih koji su ga granatirali, svirepo ubijajuci njegove gradjane po ulicama, u krevetima i kadama, a najmanje u rovovima, bilo je tolerantno do besmisla (moj komsija pandurevic je bio funkcioner u mjesnoj zajednici i distribuirao humanitarnu pomoc u haustoru - zvuci banalno i smijesno ali nije ni najmanje - to je bio jedan od boljih poslova pod opsadom, a u mojoj maloj jedinici su se za sarajevo borili ljubisa, darko i zoran i zoranov vucjak astor).

naravno, nisam o tome zelio govoriti, ni pisati, a pogotovo ne o inatu navijanja za tursku, ni o dodiku, ni o zapadnom mostaru, ni o istocnom sarajevu, ni o davidu dabicu, ni o starom mladicu, ni o genocidu nad bosnjacima, ni o caci musanu, a pogotovo ne o nekom besliji, ni o bilo kojoj bestiji, niti o predizbornom lickanju grada, niti o zaboravnom federalnom premijeru, vec o jednom kratkom, prekratkom, snu koji sam jutros usnio.

sanjao sam cisto i lijepo moje sarajevo.

Boomp3.com



BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 09/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
544809

Powered by Blogger.ba