BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

22.08.2008.

plivanje na travi (blog o nekim stvarima i pojavama)

svako je svoj najveci neprijatelj. evo npr. ja. danas, po ko zna koji put primijetih, shvatih, i sam sebi priznadoh: ne pripadam ovdje, a nigdje drugo ne zelim ici. nije bas da me negdje nesto ceka, ali nije bas ni da ne bih imao gdje. ali, eto, ne zelim otici, a ovdje mi nije mjesto. jednostavno nisam spreman prihvatiti pravila igre. zapravo ne zelim ucestvovati u igri koja se zove zivot u bosni i hercegovini, a upravo tu igru igram.

osjecam se kao da sam, odjeven samo u kupace gace, sa kapom za plivanje na glavi, sa plivackim naocalama istrcao na fudbalski teren, i pokusavam ignorirati ociglednu cinjenicu da sam na pogresnom mjestu u nekoj igri koja nije moja. trcim za loptom na ocigled svih, bizarno pokusavajuci, silom prilika, ucestvovati. tu i tamo mi neko kopackom stane na bosu nogu ali otrpim i presutim, stisnem zube. publika se zabavlja, dodao sam novu vrijednost igri, sve je zanimljivije za gledanje nego obicno. kroz moje plivacke naocale teren i svijet oko njega izgledaju mi drugacije nego drugima. ponekad, dok prilazim lopti da izvedem out primijetim nekog poput mene u publici. sjedi usamljen i gleda me sjajnih ociju, osjecam da mi je podrska, da navija za mene, da mi zeli uspjeh. medjutim, i on i ja smo izgubljeni, svako je u svom svijetu i slucajno smo obojica spremni za plivanje na travi.

kada sagledam sve aspekte i sve okolnosti svog zivota, trebao bih danas biti srecan ili bar zadovoljan, ali me nesrecnim moze uciniti, cak i potencijalna, nesreca drugih. dovoljno je da razgovaram sa nekim mocnikom i da, iako je sve sto se tice nekog mog direktnog interesa sasvim u redu i sasvim dobro, padnem u ocaj jer uvidjam kako stvari u ovoj zemlji funkcioniraju i kako oni koji upravljaju nasim zivotima razmisljaju i ko su uopste. stalno se iznova uvjeravam da su stvari u ovoj zemlji gore nego sto izgledaju, a izgledaju zastrasujuce lose.

moj urodjeni optimizam je sklon razlicitim usponima i padovima, trenutno se osjecam grozno, kao u ratu pod opsadom, i nivo optimizma je ispod minimuma. ipak, kao sto su mnogi do sada rekli: siguran sam da ce Bosna i Hercegovina izabrati pravi put kada iscrpi sve druge mogucnosti. a do tada: ko ziv – ko mrtav.

nada je moja jedina religija. nada je, uz ljubav, najbolje sto covjek moze imati. nada kao neko cudno uvjerenje, kao skrivena zelja. kao nasusna potreba. bez nade zivot je nimalo atraktivan. bez nade bi besmislenost zivljenja postala bolno ocita.

zivjela nada! bez nje ni mene ne bi bilo sada.

19.08.2008.

damir imamovic solo: tribute to hamic / avlija svrzine kuce (blog osvrt)

sinoc je u svrzinoj kuci damir imamovic izveo repertoar od 15 pjesama koje je snimio znameniti sazlija i pjevac muhamed mesanovic - hamic (1931. - 1978.) toliko je, naime, ovaj majstor u svojoj karijeri napravio snimaka. u vrijeme kada sevdah i sevdalinka dozivjljavaju svoj revival, u samo dva ili tri slucaja novi su izvodjaci uspjeli dati nesto novo samoj sevdalinci, neki dodatni kvalitet.

pored emine zecaj kao pripadnice starije generacije i jos ponekog majstora skoro da danas i nema medju zivima bitnih imena kada je o sevdahu rijec. poplava samozvanih izvodjaca sevdalinki, kojoj svjedocimo posljednjih godina, uglavnom nije donijela nista znacajno i zaista su rijetki izuzeci sa stvarnim umjetnickim potencijalom i talentom (kafanske zabavljace uopste ne racunam, a nema ni potrebe). jedan od svijetlih primjera i apsolutni izuzetak je svakako damir imamovic, gitarista i pjevac, unuk velikog zaima imamovica.

nesto manje od jednog sata prije ponoci pojavio se, zasjeo na silte i izveo "na bentbasi, na babica basti" i odmah se vidjelo da to nece biti obican dogadjaj. vec tom prvom pjesmom imamovic je pokazao ne samo pjevacki dar, vec i iznenadjujuci instrumentalizam i tankocutnost.

iako je cijeli dogadjaj zamisljen kao aksamluk, ipak moram primijetiti da veci dio publike nije bio vrijedan imamoviceve interpretacije. avlija svrzine kuce je bila puna, a ljudi je bilo i na musandri. medjutim, jelo se i pilo, rijetki su mezili i pijuckali, a mnogi su pricali i neduhovito, nazor, komentirali i dobacivali. ja sam bio nesretno pozicioniran izmedju dvojice najglasnijih koji su doslovno sve vrijeme nesto drobili, a jedan je cak (nimalo ispotiha) pjevao, neprestano zureci za pola dobe i izvan tonaliteta, dok je drugi blago receno bio pijan.

organizatori su se zaista potrudili da naprave idealan ambijent i u tome su u potpunosti uspjeli, ali je "objektivna sarajevska publika" bila vise odusevljena vlastitim prisustvom i bogatom sofrom sa probranim bosanskim jelima, mezom, domacim (neprskanim) vocem, rakijom i drugim zarzevatima, nego imamovicevim majstorijama. da stvar bude gora, sve vrijeme su se razliciti ljudi unosili publici u lice kamerama i fotoaparatima. reflektorima i blicevima su ucinili sve sto je bilo u njihovoj moci da pokvare dojam citavog dogadjaja i onemoguce bilo kakvo estetsko iskustvo. uz sve ovo je bilo i hladno tako da sam se i temeljito smrznuo, svrznuo. tjesio sam se sokovima od zove i ruze.

ipak, iako uznemiravan na razlicite nacine damir imamovic se nije dao smesti. svirao je srcem i pjevao dusom, a na trenutke nam je pruzio i magiju kakvu mogu na sceni stvoriti samo istinski interpretatori. odvaznost koja krasi njegove improvizacije granicila je sa nepatvorenom drskoscu, uz izvrsne minijature koje su me, svako malo, impresionirale (morate imati u vidu da ne spadam u one koje je lako oduseviti).

u izvedbi pjesme "sinoc sam ti safo dvoru dolazio" (tekst: safet kafedzic, muzika: m. m. hamic) imamovic je pokazao svu raskos svog talenta, a interpretacijom pjesme "na hastalu gori svijeca" dozivio sam skoro pravu euforiju. imamoviceva muzicka recenica je onoliko duga ili onoliko kratka koliko mu je u tom trenutku potrebno da se izrazi, pri tom je nepogresivo artikulirana i autenticna. iako je jos uvijek mlad umjetnik, koji pred sobom ima godine razvoja i napredovanja, njegove muzicke fraze vec odaju naznake zrelosti kakva se ne srece svaki dan.

u moru tzv. izvodjaca sevdalinki damir imamovic je biser posebne ljepote. ono sto je od sinoc savim jasno je i to da na muzickom nebu sjaji jedna nova zvijezda, novi sevdalija i muzicar koji tek treba da pruzi svoje najbolje partije. ako je suditi po njegovom strelohitrom usponu necemo morati dugo cekati da vidimo damira imamovica kao velikog umjetnika.

16.08.2008.

dobri bosnjani i sludjeni bosnjaci (primijenjena blogologija)

iza romanticne slike dobrog bosnjanina srednjevjekovne bosne krilo se paganstvo posebne vrste, u tamnom vilajetu, na ostroj granici izmedju istocnog i zapadnog rimskog carstva, pravoslavlja i katolicanstva.

danas u bosni i hercegovini ne zive bosnjani, narocito ne oni dobri. zajedno ili jedni pored drugih ovdje zive bosnjaci, srbi, hrvati i ostali narodi koji su slucajno ili sticajem istorijskih okolnosti ovdje ostali. srbi i hrvati uvijek imaju mogucnost pogledati u neku svoju zamisljenu daljinu, maticu, istocno ili zapadno, i ako nista drugo, imaju neku vrstu psiholoskog oslonca.

za razliku od drugih, bosnjaci "imaju" samo ovu zemlju i niti jednu drugu kao svoju domovinu (u tom smislu je i znamenit odgovor, predratnog, ratnog i poslijeratnog gradonacelnika tuzle, selima beslagica, odbijajuci saveznistvo sa jna i ponudjeno "odvajanje" od bosne i hercegovine i pripajanje tuzlanskog regiona krnjoj jugoslaviji: "ja nemam druge drzave osim bosne i hercegovine").

ne zelim ponavljati briljantne partije i precizne i nadahnute opise bosne i bosnjaka iz literature mese selimovica ili dervisa susica, vec se zelim osvrnuti na bosnjake danas, ovdje i sada.

bez namjere da generaliziram, niti da kazem da su svi bosnjaci isti, jer to ne samo da je suvisno vec i neosnovano i meni neprihvatljivo jer vjerujem u individualitet svakog covjeka, kao sto vjerujem u potencijalno labilan karakter i povodljivost svakog covjeka.
"mi nismo ono sto mislimo da jesmo, vec smo ono sto je zivot napravio od nas" (da parafraziram shakespearea). bicu slobodan dodati: i princip vlastitog izbora. svaki pojedinacni izbor rezultira i pojedinacnom sudbinom. tako je i bosnjak danas ono sto jeste izmedju ostalog i zahvaljujuci vlastitom izboru koji je napravio juce.

bosnjaci su u toku i nakon pogroma i genocida koji im se desio u periodu od 92. do 95. dozivjeli izvjesnu nacionalnu homogenizaciju, ali izgleda da nisu naucili skoro nista pametno. cini se da ih je zlo koje im se desilo ucinilo gorim ljudima nego sto su to nekad bili.


danas bosnjak bosnjaka zove: "brate", kao sto je kain zvao abela.
danas, u vrijeme tranzicije i pomahnitalog liberalnog kapitalizma - bosnjak je bosnjaku vuk ili bi bilo bolje reci bosnjak.
danas, petkom mnogi bosnjaci idu na dzumu, a mnogi od njih subotom na "cirilicu".
danas bosnjaci krcme drzavu koju nisu ni napravili, kao sto su prodavali ono malo pusaka sto su imali prije pocetka rata.
danas bosnjak otima od bosnjaka i nosi svojoj kuci sebi i svojim malim bosnjacima pokazujuci primjerom da je lopovluk znak inteligencije, a postenje nedostatak iste.
danas bosnjak zna da verbalno mrzi, da ismijava sve sa svog mindera, da kritikuje korumpirane politicare, a jedva ceka prvu priliku da uzme ili da mito.
danas bosnjak zeli da postane politicar da bi krao, sjedio i nista ne radio i redovnu platu primao.
danas je bosnjak bijesan jer drugi pljackaju drzavu i dobro zive, razara ga ljubomora jer ne pljacka on, jer nikako ne moze doci do prilike da i on nesto ili nekog opljacka.
danas je bosnjak tuzan kada gleda juznoamericke sapunice, a radostan kada drugom bosnjaku krenu kola nizbrdo.
danas je bosnjak neobrazovan, bez kicme, zatucan, ubijen u pojam, bezvoljan.
danas je bosnjak ne-dobar covjek, pun gorcine i frustriran, neurastenican i zlonamjeran.
danas bosnjak nije ni blijeda sjena dobrog bosnjanina.


napomena 1: ne znam sta ce biti bosnjak sutra. to na prvom mjestu ovisi od njega samog.
napomena 2: sve gore navedeno se mozda moze, na ovaj ili slican nacin, reci i o drugim narodima, ali sam, eto, govorio o bosnjacima.

16.08.2008.

tomislav pinter 16. 06. 1926. - 15. 08. 2008.

hrvatski filmski snimatelj i direktor fotografije brojnih igranih, kratkih i dokumentarnih filmova, kao i tv drama i serija, ukljucujuci i mnoga od najznacajnijih djela jugoslovenske kinematografije.

13.08.2008.

kolumna srama ili sarajevo-x u slobodnom padu

asim beslija, odnedavni kolumnist odnedavno padajuceg sarajevo-x portala, inace jedinog domaceg medija koji pratim i citam redovno, godinama, upravo mi je povukao zivac i dodao u flidzanu viska kap koja bi mogla preliti casu.

nije gospodin beslija vrijedan niti jednog slova moga, ali je sarajevo-x vazna adresa, meni barem, da bi olako presao preko AB fenomena. upravo sam procitao intervju sa izvjesnim SH i nije problem naslov, i nije problem sto se nadugo i nasiroko prica o stradanju (srba u gorazdu!) i sto je sve apokalipticno intonirano vec sto je preko mjere tendenciozno. da prica bude bizarnija otac doticnog SH je jedan od autora cuvene budalastine "na drini grobnica" u kojoj se, izmedju ostalih gluposti, tvrdi da je u podrinju stradalo milion srba.

AB ne uvidja paradoks - ziv covjek, sa prezivjelom porodicom, prica o vlastitom stradanju i to u gorazdu u kojem su ga muslimani htjeli ubiti, ali su ga muslimani odbranili i sacuvali, dok su srbi pucali i ubijali sve zivo po gradu koji su drzali u primitivnoj i brutalnoj opsadi. pita li se AB sta je sa pricama onih koji su zaista ubijeni u gorazdu, o hiljadama doslovno stradalih kojima su srbi usta zalili olovom? ko ce njihove price pricati? ne pita se AB, niti je to pitao svog sagovornika.

odavno sam imun na srpsku propagandu, da budem precizniji od 27. maja 1992. i masakra nad gradjanima sarajeva u ulici ferhadija (vaso miskin) dok su cekali u redu za kruh njihov svagdasnji. i tada su kao i kasnije, poslije markala, srpski vitezovi slavili jos jednu veliku srpsku pobjedu pucajuci u srpsko nebo iznad srpske grbavice, a ono pseto od riste djoge, kojeg su kasnije srbi sami uspavali u drini, na paljanskoj TV je najavljivao svoj skaredni show, koji se sluzbeno zvao dnevnik: dok ludi muslimani opet sami sebe granatiraju nadajuci se vojnoj intervenciji, stradanje srba u podrinju se nastavlja.

drzim da sam vise nego dovoljno dozivio i dovoljno vidio i dovoljno zapamtio u i o ratu da mi niko ne treba pricati price, bajke i basne. niti mi treba neki asim ili neki beslija mucati u svojim kolumnama i razgovorima o ovom ili onom. ali zelim pitati urednistvo sarajevo-x portala: quo vadis? kuda ste se to uputili? nije problem milion clanaka o krvoloku radovanu, niti sto urednistvo sve ocitije i sve hrabrije pretvara vlastiti medij u najjeftiniji tabloid. samo mi smeta sto gubimo i ovaj medij, ako smo ga ikada i imali. valjda ce opadajuca posjeta ovom portalu biti dovoljan znak, onima koji odlucuju, da se vrate na stazu kojom su nekada krocili.

11.08.2008.

uoci 300te obdnevnice bloga moga (o blogu blog ili blog zdravica)

sutra je 300 dana moje prisutnosti na bloggeru. ne bih da drzim govore niti da dociram, ali moram reci da osim terapeutskih pogodnosti i nekoliko sjajnih osoba ne vidim nekog narocitog smisla kad se sve skupa razmotri. ne, nije ovo neki oprostajni post ili neko pateticno zbogom. ni blizu toga. ovo je samo jedna prigodna opservacija na blogger koji nas okruzuje.
i sta ono htjedoh reci? da, moje prisustvo na blogu svakim danom postaje odsustvo ili svojevrsni blogerski autizam, sve me manje interesuje sta ostali blogeri misle i pisu. izuzev nekoliko gorepomenutih blogerskih persona, preostalih 80 i kusur hiljada blogera me zanimaju kao lisce u pjesmici autumn leaves.
necu pricati o emocionalno i socijalno nezrelim osobama na bloggeru (pri tome ne mislim na mawe swatke i njima slicne) niti o emocionalnim idiotima, odnosno onima koji vape na svojim blogovima za empattijom, a sami ne posjeduju ni zrnce saosjecanja i emocionalne inteligencije.
ovdje je rijec o bloggerskoj ispraznosti i besmislu. sve je manje duhovitih postova, sve je manje onih koji me razvesele. malo je tekstova koji me tjeraju na razmisljanje, jos manje onih koji me inspirisu.

digitalna buka, te silne 0000 i 11111 i 010101110 koje se iz casa u cas suludo mnoze, ti uzaludni pokusaji da se ostavi trag postojanja, podsjecaju na losu procjenu warhola - svi ce biti popularni i niko nece biti anoniman - "15 minuta slave za svakoga" - zvuci naivno naspram svih virtualnih i "realnih" fenomena danasnjice ili ako bas hocete savremenosti.

nakon svih myspecova, facebookova, blogova, webova, ziliona digitalnih fotografija i raznih drugih "dokumenata", covjek je i dalje usamljeno hajvance sto ocajno nastoji da bude shvaceno, prihvaceno, voljeno, bez da se ikada stvarno zapita da li mu ista od toga zaista pripada ili je sve osjecaj u stilu xafsinske prevare: "jer ja to zasluzujem".

i sto rece jedan pametni skotlandjanin, covjeku je lakse da ubije i bude ubijen nego da voli i da bude voljen (hiperbolicna parafraza). tango zivota i smrti vodi thanatos i odredjuje svaki korak. eros samo, kao neki glasnogovornik bez stvarnih ingerencija, pokusava uhvatiti korak sam sa sobom pa tek onda sa svojim partnerom.

krajnje je vrijeme da se i ovaj post privede kraju. nemam neki poseban zekljucak niti simbolicnu ili neku drugu poantu. iskreno se nadam da cu, kad procitam ovaj post, pronaci nesto od onoga sto sam mislio i osjecao prije nego sto su mi prsti poceli igrati skolice po tastaturi.

do novog posta
(pre)iskreno vas

kolporter a.k.a. Kol Porter i obratno :)

04.08.2008.

dobro jutro (intersubjektivni blog za "na ranu priviti")

"dobro jutro", rekao je svecano, a osmijeh mu se sam oteo.
"dobro jutro", rekla je hineci radost.
pomislio je kako je to cudno jer je znao da mu se obradovala, ali, eto, ne moze to da pokaze pa se mora pretvarati. umjesto da je ljuta, odlucila je da se pretvara da je ljubazna i srdacna, ali tako da se vidi da nije.

u ljubavi i prijateljstvu, iza ljutnje, zakrabuljena ili ne, stoji iskrena emocija, a samim tim i vjerovatna reakcija na "neuzvracenu" privrzenost - povrijedjenost, osjecaj izigranosti.

uvijek sam vise vjerovao osobama koje se ljute, nego onima koje su uvijek fine i jednostavno su za "na ranu priviti", pri tome ne iskljucujem stvarno postojanje osoba za "na ranu priviti".

kada nekoga volite, kao prijatelja ili jednostavno kao partnera suprotnog (ili istog) pola, ono sto nikada necete oprostiti je upravo ta ljubav i iskrenost.

u trenutku kada covjek primijeti i shvati da je njegova ljubav "izdana", ta ista ljubav lako zaogrce plast bijesa, pa cak i prezira, a ponekad i mrznje.

ljubav je zivota vrijedno stanje, a zaljubljenost najljepse osjecanje.
nauciti zivjeti s onu stranu ocekivanja je sreca.
negdje se, u ovom trouglu, krije i smisao zivota i svijeta.

01.08.2008.

kraj nikakva sadrvana (blog o ne-vremenu)

ne podnosim ljeto, vrucine, prasinu. najvise volim suncan dan i termometar koji pokazuje do dvadeset stepeni celzijusa. to smatram idealnim vremenom. cak i malo kise i naoblake nije lose. ne volim zegu, usparene i osafunjane ljude oko sebe.

pored neke vode, u koju covjek moze skociti i zaplivati, ljeto nalazi svoj smisao. u gradovima bez zelenila, parkova, trgova i slobodnog strujanja zraka i tekuce vode, zivot nije nimalo zanimljiv. prevelik broj automobila i zagadjenje uz trideset ili vise stepeni cini sve nepodnosljivim.
nije ni cudo da ne podnosim vrucinu i ljeto uopste.

danas je bas lijep dan. steta sto nije ni upola ugodan kako izgleda.

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 08/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
544809

Powered by Blogger.ba