BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

30.06.2008.

intro, nabrzaka (reality blog)

ovogodisnja italijanska avantura pocela je na sjeveru, a u svoju finalnu fazu usla je danasnjim dolaskom u firencu, a to je i savrseno mjesto za novu reality blog seriju.

nadam se da su vam bili zanimljivi posljednji zapisi starog, sijedog i cini se mudrog sz-a. do njegovog eventualnog novog posljednjeg javljanja, bicu slobodan povratiti publicisticko prvenstvo na ovom blogu.

ovako ili onako, opet sam stigao u firencu. postoji nekoliko gradova u koje sam iskreno i beznadezno zaljubljen. ako sam u parizu ostavio svoje srce, u firenci sam pronasao svoju zamalo izgubljenu dusu kada sam prvi put uzivo vidio cellinijevog perzeja, michelangelovog davida, kada sam prvi put krenuo iz uffizi galerije strmim stepenicama vasarijevim koridorom da bi presao preko starog mosta sve do palace pitti, istim onim tajnim putem kojim su medicijevi hodili kako bi izbjegli ulice i obicni puk. ili kada sam ugledao kupolu brunelleschkija ili giottov zvonik. ili ghibertijeva famozna istocna vrata.

hiljadu je cuda u firenci. zapravo je cijeli grad jedan veliki muzej. vecu koncentraciju umjetnickih djela tesko je naci. toliko muzeja, toliko cuvenih gradjevina, toliko prica. 
stotine zaista znamenitih ljudi zivjelo je ovdje i hodalo ovim ulicama:  botticelli, giotto, donatello, leonardo, michelangelo, brunelleschi, braca ghiberti, benvenuto cellini, dante, boccaccio, machiavelli, da spomenemo samo neke.
rim je grandiozan, ali je firenca jednostavno carobna i neodoljiva. vjerovatno zvuci sasvim licno ili sto bi neki rekli subjektivno, ali sve sto se uopste moze reci o firenci je nista ili vrlo malo u poredjenju sa stvarnim stanjem stvari.
kolijevka renesanse, nekadasnja prijestolnica italije i globalni ekonomski centar. ipak, dovoljno je samo reci: firenca.

najnovija avantura je upravo pocela. stay tuned.

Benvenuto Cellini 1500 - 1571
Perzej 1546-54
Loggia dei Lanzi

3 u 1: krstionica - katedrala i kupola brunelleschkog - giottov zvonik (za nagibe i krivine je kriv iskljucivo moj objektiv) Katedrala Santa Maria del Fiore lorenzo ghiberti: vrata raja (istocna vrata krstionice ivana krstitelja
28.06.2008.

o sreci i drugima (posljednji zapisi)

prvo sam osjetio nemir, a onda se pojavio bijes. to je stanje trajalo najduze. zatim sam cutio prezir, a vremenom sam uvjezbao ravnodusnost.

sada sam pomalo nemiran, rijetko bijesan, djelomicno ispunjen prezirom i uglavnom ravnodusan prema svojim iskustvima drugih. sva ta stanja zamalo su ugrozila moje samopostovanje, a posebno samopouzdanje kada je o buducim iskustvima drugih rijec.

tako sam u nekoj, recimo, zreloj fazi svog zivota shvatio da bi mozda bilo prakticno zaboraviti sve, osim naucenih lekcija. druge, ne-Ja subjekte, od tada promatram kao privid, kao moju projekciju sa licem koje znam pod ovim ili onim imenom. vrata moje osobnosti zauvijek sam zalupio pred nosom svima i tako postedio i sebe i druge suvisnih gluposti i svega ostalog.

rodio sam se i zivim u istom gradu citav svoj zivot. decenije su iza mene, a covjeka skoro da sreo nisam. znam da zvuci oholo, ali tako je. mozda ja nisam dovoljno dobar za druge, u sta cisto sumnjam i to kazem uglavnom iz stilskih, a ne iz stvarnih razloga.

hodam ulicama i volio bih sresti nikoga, ni sa kim se pozdraviti, biti ne-prepoznat od bilo koga. neopazen biti i ostati. mislim da sam dokucio prve principe srece negdje u ranim cetrdesetim, kada sam jednostavno shvatio da me ne zanima sta neko mnije o meni, do tada mi je to ipak bilo vazno. bio je to ozbiljan problem i velika zabluda. schopenhauer je kongenijalno primijetio da svi problemi covjeka nastaju zbog njegove nesposobnosti da bude sam, uz to je duhovito dodao da je prednost samoce u dvojem: zato sto si sam i zato jer nisi sa drugima.

pod samocom ne razumijevam usamljenost, niti asocijalnost, niti odsustvo komunikacije, nego svijest da si svakako sam i da je suvisno zanositi se nekom idejom koja sugerira egzistenciju saosjecanja, esenciju postojanja u kolektivu ili bilo koju drugu vrstu otudjenosti zamaskirane u neku formu drustvenosti.

ne znam da li je drugima poznato, ali meni je odavno znano da ce svaka iskrenost prema drugima biti iskoristena kao sredstvo protiv onoga koji je bio iskren. cesto se i cestitost izvitoperi i postane mozebitno svoja suprotnost, a svaki osmijeh ce kroz optiku drugog lako postati kreveljenje.

kome, za koga, zbog cega da provodim vrijeme sa nekim drugim, nakon svih ovih godina? ostalo mi je malo dana za gubljenje. narocito imam nedovoljno vremena  za druge, za muciliste zvano intersubjektivnost. naravno, za svoje iskustvo drugih odgovoran sam i sam, ali upravo u ovom trenutku to nije vazno. 

od vremena kada sam rascistio sa drugima sunce je zasijalo u mom zivotu i od tada sam najblize sreci. ne, moja bezdrugost nije pustinjastvo. moj zivot nije zivotarenje u nekom ermitazu ispunjenom knjigama i u drustvu mrtvih cije su misli, eto, ipak ostale zapisane pa se sa njima moze drugovati, bez vecih komplikacija. godine koje su donijele metodicku distancu prema drugima, ponudile su mir i emocionalnu sigurnost.

konacno, botticellijeve venere, bruegelovi seljaci, michelangelove freske, skulpture i crtezi, bachovi koncerti, korali i fuge. mozartov requiem, rossinijeve uvertire, milesova konciznost, karakteri dostojevskog, junaci epske fantastike leguinove, tolkina ili bemana, ili priroda u svim svojim autenticnim prizorima, sve to bi moglo biti sasvim dovoljno da covjek bude srecan, a samo to je vazno. vlastita sreca koja druge ne boli.

sz

24.06.2008.

na putu od srca do glave (posljednji zapisi)

danas sam opet isao na groblje. valjda svako, htio ili ne, ide tamo gdje osjeca da pripada. kada sam bio mlad, pa sve do kasnih cetrdesetih, bilo mi je cudno sta to poneki traze na groblju tako cesto. poznavao sam zenu koja je skoro svaki dan isla nekome na grob i detaljno pricala sve sta se desava. ja ne idem tako daleko. i sebe sam se zasitio, pa i mrtvih i njihove smrti. posjete grobljima su postala regularna praksa, narocito od vremena kada sam ispratio i posljednjeg skolskog druga, pri tome mislim i na one iz studentskih dana. od tada sam usamljen na sasvim nov nacin. od tada je sasvim jasno, bar sto se mene tice, da je svaki novi dan mozda i posljednji.

kako sve iznenada postane dragocjeno. kad se samo sjetim sta sam pustog vremena u zivotu izgubio. kada bih vratio samo dane kada sam gluvario, nakon sto sam se kao u zivotu nesto razocarao, mogao bi se prozivjeti jedan mali zivot.

moram reci da ovaj dnevnik necu pisati svaki dan. jos uvijek sam vise sklon razmisljanju nego pisanju, ali cu biljeziti sve sto bi moglo zanimati nekoga nakon sto napisem svoj posljednji dnevni zapis. tu finalnu biljesku u mom zivotu moci ce neko bistriti sa znanjem da je bila moja posljednja. a kako ja ne znam, niti cu znati, kad cu omrknuti, a necu i osvanuti, svaki put cu pisati dnevnik kao da mi je posljednji. tako i treba. dati sve. rciniti sve kao da je posljednji put. cak i kada nesto radimo prvi put. jedino tako smo to zaista ucinili. sve ostalo je samo nas dojam stanja stvari.

pola zivota sam pokusavao spojiti srce i vlastito objektivno-Ja. ti rijetki momenti, kada nam je i u srcu i u glavi sve na mjestu, jedinstveni su ali ponekad izmicu sjecanju. tako sam lako zaboravljao lijepo, a tako dugo pamtio ono lose u svom zivotu.

ipak, ne bih volio sve ispocetka, cak i kad bih mogao.
dosta je bilo. vise nego dovoljno. a i konacni rezultat, sa ovom ili sa nekom drugom pamecu, bio bi svakako isti. 

sz

21.06.2008.

dig, lazarus, dig!!! (prigodni schizo blog)

ponekad je bolje ne napisati neki post. sta ja imam sad tu truniti kako mi je istanbul jedna od omiljenih destinacija, a kako skoro pa nista ili vrlo malo sa turcima u zivotu imam zajednicko. iako se u istanbulu osjecam kao kod kuce. opusten. domaci.
slaven sam, htio to ili ne.
za pocetak, visok sam. dovoljno visok da kazem da sam visok.
imam plave oci, oduvijek mi govore da imam misticno divne plave oci, malo opustajuce samoreklame ili sto bi rekli: dobar glas krece iz vlastite kuce :).
frizuru pravim za dvije sekunde od prirodno plave kose. i ne znam sta sad ja tu trebam da se veselim sto su turci dobili na penale hrvatsku, a shodno tome i hrvati izgubili na penale od istih. hrvati su mi blizi i drazi. bio sam odusevljen kada su turci postigli izjednacujuci gol, cak i vise nego kada su hrvati dva-tri minuta ranije poveli. ali samo zato jer sam rastao na tv serijalima kao sto su: otpisani i povratak otpisanih.
sjajan je prizor kada neko ustane iz mrtvih. fenomen lazarus alla turca je opet bio ushicujuci.
ali, bio sam iskreno nezadovoljan kada su hrvati izgubili. cak me nisu omeli ni hercegovacki incidenti, u kojima fasisti amateri koriste svaku utakmicu hrvatske kao priliku i izgovor za nerede i nasilje, a tamosnja policija tu grupu kriminalaca godinama tolerira. zao mi je sto su hrvati izgubili. bili su bolji, ali to nekada nije dovoljno. mogli su puno vise. momentum se nece lako ponoviti.
da stvar bude potpuno bizarna u sarajevu su pojedinci slavili pobjedu turske ili su mozda slavili poraz hrvatske, nije ni vazno. cini mi se da iako je slavljenika bilo malo, sigurno neuporedivo manje nego onih koji su u sarajevu navijali za hrvatsku, bruka sarajeva, a i cijele zemlje, je velika, prevelika.
opet.
dno.
meni je od svega jedino iskreno zao slavena bilica. jer ipak, na kraju krajeva, svi smo mi slaveni.

20.06.2008.

dante se vraca kuci (blog blog)

nakon 700 godina Dante ce izgleda biti rehabilitiran i bice mu "dozvoljen" povratak u rodnu firencu. zaista je cudno da je gradskim vlastima, crkvi ili komegod trebalo toliko vremena.
dante je svojevremeno prognan zbog bozanske komedije.

Domenico di Michelino 1417 - 1491
Dante and His Poem 1465
Santa Maria del Fiore, Florence

20.06.2008.

kasno nam je, a daleko nam je (re-action blog)

ne stigoh do sada da kazem:
super, konacno je potpisan pakt o stabilizaciji i pridruzivanju izmedju evrope i maticne nam zemlje. sporazum se moze sazeti u jednu recenicu:
vi se pravite da provodite reforme, a mi cemo se praviti da cemo vas primiti u eu.


popustit ce malo vizni rezim, za pametne i one koji ce to tek postati, da mogu u evropu doci i mozebitno ostati i dati svoj doprinos razvoju evropskog kontinenta u njegovim administrativnim granicama. tu i tamo "olabavit" ce neko pravilo ili zakon samo nama za ljubav, nista posebno, vise dekorativno, ali nas nece primiti. zadugo. osim ako ne naprave kakav zgodan paket od sarenih zemalja pa ga kao djerdan ne stave sebi oko vrata. kao boba u djerdanu imamo izvjesne sanse.
ovo je puno bolje nego sto smo zasluzili svojom pamecu (citaj: budalastinom legalno izabranih politicara) i puno manje nego sto smo zavrijedili borbom za (izmedju ostalog i) evropske principe u periodu od 92. - 95.

nepovratno smo krenuli putem koji ne vodi nikuda.

evropi, kao skupu nepomirljivih interesa, odgovara sve osim pucanja na balkanu.
ironicno, zar ne? ukoliko zeli promjenu stava i nastojanja evrope imajuci u vidu i brojne negativne trendove, ne-evropski balkan ce morati da malo pripuca.
ergo, tesko cemo na zelenu granu. evropske i euro-atlantske integracije, cini se nemaju ambicije glede nas, a mi smo takoreci ispunjeni ocekivanjima.
a ako nas i prime jednog suncanog dana, bicemo toliko siromasni, a evropa je vec sada za nas preskupa i prebogata, da ce nam evropski horizont biti jos dalji i eventualno blizak kao destinacija za sezonske i druge fizicke poslove za nkv radnike.  sprdacinu od domace ekonomije i brojne razlicite ekonomske posljedice "pristupanja" eu da ne spominjem.

ipak, nada umire posljednja.
a i svima je odavno jasno da ce BiH sigurno izabrati pravi put kada iscrpi sve druge opcije.

August Sander 1876 - 1964
Young Farmers (on their way to a dance)
1914

19.06.2008.

za sve one koji to nisu znali, a takvih je vecina (samoblog)

danas mi je rodjendan. davno sam izasao iz faze kada sam vlastite rodjendane iscekivao. osamnaesti, pa dvadeseti, pa ... da ne nabrajam.
do dvadesete se sve sa vremenom cini normalno. poslije dvadesete vrijeme pocinje zaista prolaziti, a poslije tridesete ... "ako morate da pitate, nikada necete saznati". 

ponekad mi se cini da vrijeme leti brzo poput strele. smjenjuju se dogadjaji, pojave i stvari. kao ne tekucoj vrpci nizu se slike, dojmovi, iskustva. pomislim podjahkad da i pamet nadolazi, ali se odmah trznem, jer dugo slutim, a odnedavno i znam, da veoma tesko i sporo postajemo pametniji, puno sporije nego sto nam se to cini.

da se ne lazemo, skupilo se lijepih godinica, ali se jos tjesim da sam mladji od Ahmeda Nurudina, iako sebi skoro citav zivot postavljam slicna pitanja kao i on. prijatelja imam koliko i on. baseskija sam kao i on. kadija necu postati, a svilen gajtan nije vjerovatna sudbina moja, ali se nikad ne zna. jah, gajtani su mnogi, a vrat je samo jedan.

rodjendan je zgodan za sve vrste spekulativnog svodjenja racuna. za samopropitivanje i postavljanje novih radnih zadataka, nesto slicno novoj godini. nista od toga necu napraviti. nemam nikakav plan. jer danas je moj dan. ako postoji dan u godini koji je samo moj, onda je to ovaj danasnji. nisam ljubitelj proslava bilo cega, ali se jos uvijek radujem svakom novom danu (zvuci kao prigodna definicija mladosti), i eto, jos uvijek se osjecam sretno na danasnji dan.

sretan mi rodjendan. neka me krasi dobrota prema svima koje volim i ravnodusnost prema onima koji me ne vole.

August Sander 1876 - 1964
The Bricklayer
1928

18.06.2008.

adi lukovac

     in memoriam
      1970 - 2006

16.06.2008.

tanko i zavodljivo (sfumato blog)

odjednom je sve drugacije. boje, mirisi, lica. upravo u tom je trenu ordinarna scenografija svakodnevnice postala magicna. uske ulice misteriozno su privlacne, a svijet atraktivan kao zabranjeno voce. zivot je postao osjecaj praznine, otvorenosti za sve, a sve je novo i drugacije.
nakon toga slijedila je blaziranost. tupost. i jos je samo negdje duboko tinjala nada. bezimena i slijepa nada, da ce sve na kraju ipak biti na neki nacin dobro. takvo dobro je odlicno, ako znamo da se covjek ne treba previse nadati dobru. mozda je to formula pozitivnog misljenja. stvaranja pozitivne energije ili nesto slicno tome.
tanko je sve ovo, sve u svemu.
tanko i zavodljivo.
W. Eugene Smith 1918 - 1978
The Walk to Paradise Garden 1946

16.06.2008.

poginuo esbjorn svensson

sjajni svedski pijanist, kompozitor i lider esbjorn svensson izgubio je zivot u ronilackoj nesreci.  imao je 44. godine i izuzetnu muzicku karijeru.
bio je prijatan covjek i vrhunski muzicar koji je sa svojom E.S.T. formacijom snimio niz odlicnih albuma osvojivsi ne samo jazz publiku i kritiku vec i znacajna mjesta na tzv. pop ljestvicama, a njegovi koncerti su doveli novu mladu publiku na brojne jazz festivale.
ostace zapamcen kao jedan od najvaznijih svedskih jazzista svih vremena.

16.06.2008.

pisati onako ili tek tako (blog o svemu i svacemu)

pomislih napisati nesto o ovome, pa nesto o onome, pa o tome i tome i onda primijetih kako polako gubim volju, neodlucan i tematski neodredjen.
da sam pisao o ovome mogao sam dati mozda neki zanimljiv opis fenomena koji nam stalno neopazen promice, pa bi sljedeci put mozda vidjeli stvari koje obicno uopste ne gledamo.
pricajuci o onome mogao sam reci kako se sve dogodilo i sa kakvim posljedicama, a bilo bi rijeci i o principu odgovornosti, a bio bi tu i poneki redak o krivici.
srecom, nisam pisao ni o tome i tome, tako da cu imati bar jednog novog neprijatelja manje, jer iskrenost koja drugome ne ide u prilog i nije bas pozeljna i potrebna.
cesto smo u prilici da nekim svojm iskazom, izdamo ili sebe ili druge ili sve skupa. da je covjek pametan, kao sto nije, ne bi uopce iznosio sudove o bilo cemu ili bilo kome. vrijeme u kojem zivimo uglavnom donosi lose stvari i ako pricamo o pojavama naseg vremena govorimo uglavnom o ne-dobrom. govoriti o bilo cemu znaci govoriti i o odredjenim osobama. s obzirom na negativni kontekst mnogih pojava, osudjeni smo da ne govorimo uopste ako zelimo izbjeci da nekoga povrijedimo.
eto, zato nisam mogao, a i ne da mi se, pisati ni o ovome, ni o onome, a narocito ne o tome i tome. dabome.

Odilon Redon 1840 - 1916
Le Boudha c. 1905
pastel on beige paper
Musée d’Orsay,
Paris

15.06.2008.

o muzici i umjetnosti uopste (blogogled)

muzika, a i umjetnost uopste, mora vrijediti trzisno ili ce autor umrijeti od gladi i nece vise stvarati, prvo je pravilo.
kako postici trzisnu vrijednost i cijenu, odn. kako autor zaradjuje od svoje umjetnosti jeste sva prica o samom umjetniku i njegovoj umjetnosti. moguce je da je autor samo izverzirani sezonac koji pravi pjesme ili slika perunike, i zaradjuje novac prodavajuci maglu, ili prodajuci maglu plagirajuci, kao sto je to slucaj na ex-yu prostorima od pojave bregaste osovine u muzickoj masineriji pa sve do mladih i "alternativnih" bendova i procelavih pajaca sa sjedinama.
sasvim je logicno kada neko radi samo za novac da nema nikakvu dilemu da li pokrasti zivog ili mrtvog autora, brata ili sestru, ili bilo koga ko ima zanimljiv rif ili stih. istorija popularne muzike (ex-yu) podsjeca na istoriju porodice topalovic u filmu slobodana sijana. sve su generacije podjednako lopovske jer se tradicionalno bave kradjom-prodajom-kradjom mrtvackih kovcega u koje ce zapakovati nove musterije. nadam se da ce i prica svih velikih plagijatora i intelektualnih kleptomana sa ovih prostora biti zavrsena, u smislu karijere, tragicno kako i dolikuje, ali sumnjam da ce se to desiti, iako je djavo davno trebao doci po svoje.
ali, to i nije toliko bitno koliko je vazno posmatrati muziku i umjetnost uopste imajuci u vidu najmanje dvoje: ona nastaje iz umjetnickih ambicija ili je djelo onih koji samo zele novac i slavu. jasno, najvaznije je kakva je sama muzika, pa tek onda kako je nastala, ali problem je sa onima sto svoj izricaj prilagodjavaju svojoj procjeni interesovanja (ponude - potraznje) na trzistu i opstoj situaciji. to ih u umjetnickom smislu cini skoro beznacajnim, jer jedno je pripadati jednom vremenu, a drugo za druge praviti muziku i to tako da bi im se svidjela i da bi je kupovali. ne zelim diskvalificirati ove druge, ali moram istaci da umjetnik koji umjetnicki dosljedno sebi radi samo ono sto moze i mora ima, ako nista drugo, zdraviju i zanimljiviju i eventualno autenticniju polaznu poziciju.
umjetnost treba da bude izraz, a prilagodjena umjetnost, ukoliko nije dizajn, je kao da bi u razgovoru sa drugim ljudima govorili samo ono sto bi bilo najkorisnije reci, i kada bi sve sto govorimo prilagodjavali slusaocima. time bi zauvijek sve sto je receno oslobodili sustinske vaznosti, autenticnog autorstva odn. nas kao subjekta. to nikada ne bi bio legitiman izricaj onoga koji govori, nego intelektualna mimikrija koja ima za cilj da se po svaku cijenu dopadne.
zamislite sad kada neko govori tudje misli i eksplicira tudje ideje, kiti se tudjim perjem. jadno, zar ne? a jos je jadnije kada neko ukrade melodiju neke pjesme i onda pun sebe skakuce po sceni ili u zanosu zatvara oci i gestikulira.
jasno je, umjetnost nastaje iz umjetnosti. ne postoji slikar, a ni muzicar, niti bilo koji umjetnik koji se svojim djelom nije nastavljao na ovaj ili onaj na-cin rada svojih prethodnika, pa cak i onda kada je bio potpuno radikalan, destruktivan prema istoriji ili uopste bilo kakav.
za mene je rezbarija gauguina na vratima njegove polinezijske kolibe zanimljivija kao umjetnost, nego sve bh. poslijeratno bulaznjenje koje neki nazivaju na ovaj ili onaj nacin, ovako ili onako. i ne zato jer je gaugain bio vincentov prijatelj, niti zato sto je francuz, niti zato sto se njegova djela nalaze u znamenitim muzejima i brojnim monografijama i udzbenicima, vec zato sto je jednostvano velik i vazan umjetnik, koji je jos i svoj licni primjer, biografiju, utkao u svoju umjetnost, na nacin da je bio spreman da se odrekne svega zbog svoje umjetnosti. vjerovatno mu nije padao na pamet niti jedan kompromis koji ce kompromitirati njegovu umjetnost. istinski umjetnik koraca u pravcu ostvarivanja samog sebe kao umjetnickog potencijala, a sve tudje sto mu se nadje na putu je samo usputna pojava i ne govori previse o samom putniku, vec o putu kojim ide, dok sve iz njegove umjetnosti govori najbolje o njemu samom.
i da budem sasvim jasan, nije rijedak slucaj da je neka pop pjesmica umjetnicki veca vrijednost od nekog, prosjecnog, avangardnog ili kompozitora nove muzike. jer, nudi emocionalno iskustvo i horizont recepcije koji otvara mogucnost komunikacije, za razliku od mora prosjecnih kompozitora, koji su da tako kazem u umjetnickom smislu tehnicki korektni i autenticni, ali jednostavno nisu dovoljno dobri i ono sto imaju reci uopste nije zanimljivo.
upravo na ovom mjestu zavrasavam ovaj ogled, svjestan da ne smijem otvoriti novu pandorinu kutiju ili vise istih kada je o umjetnosti rijec. npr. necu govoriti o problemima post-post-moderne "umjetnosti" koja je, izmedju ostalog, prvo svela umjetnost na koncept, a odmah zatim na dosjetku, da ne kazem vic. niti o novoj muzici, "klasicne" provinijencije, koju je skoro besmisleno slusati ukoliko nemate ili ne mozete pratiti i samu partituru, a da stvar bude gora potpuno je neslusljiva. itd. itd.

Irving Penn 1917 -
Miles Davis

14.06.2008.

trznica (oniricki blog)

ne znam gdje se nalazim. oko mene su ljudi koje ne poznajem. prostorija u kojoj se sve desava izgleda kao mala dvorana i svi imamo razlicite standove na kojima smo izlozili neke svoje intimne stvari. radi se vise o osobinama. dobrim i losim. atmosfera je takva da se prepricavaju trgovacki sporazumi u kojima je neko po povoljnoj cijeni kupio neku finu karakternu crtu ili talenat.
ispred mene su stajale uredno slozene sklonosti ka druzenju i razgovorljivost. prodavao sam i dobro ocuvanu sposobnost saosjecanja.
prisla mi je neka djevojka i upitala: "prodajete li ovo saosjecanje na vagu ili moram sve kupiti?"
"vidis li ti mozda negdje vagu?" odgovorih joj pitanjem.
"nije vaga problem, ima kod one crnke sto prodaje milosrdje. vazno je da li ti to hoces vagati ili neces." nastavila je ekspeditivno.
"ako si musterija kupi sve, a ako nisi, izvagacu ti druzeljubivosti koliko hoces." uzvratih.
"ma, pitam onako, valjalo bi mi malo saosjecanja, ali ne previse. odoh prohodati pa se mozda vidimo opet." rece ona i ode.
nastavio sam stajati na svom standu. iznenada sam primijetio da sam potpuno sam i da ispred mene nema nista za prodaju, a nema ni nekoga ko bi to cega vise nema mogao kupiti. osjecao sam se prevaren jer sam ostao bez svega, i bez robe i bez musterija, ostavljen i izigran. pokajao sam se sto sam bilo sta svoje donio i sto sam uopste dosao na ovo mjesto gdje mi nije mjesto.
razjaren se probudih i odmah obradovah, bas kao poslije nocne more kada shvatimo da je strah bio bezrazlozan i da je sve samo san.

Piero della Francesca 1416 - 1492
The Dream of Constantine 1454 - 1458
fresco, detail
San Francesco,
Arezzo

13.06.2008.

als ob (kao da blog)

dani i sedmice odlaze, a ja kao da stojim. kao da sam tu samo da posmatram kako vrijeme i svijet prolaze pored mene. kao da sve sto se dogadja meni i oko mene nema veze sa mnom. kao da sam samo svjedok, statista i kao da je moje prisustvo bez znacaja i nesto bez cega svijet mora i moze.
koliko postoji ljudi do kojih mi je zaista stalo? koliko osoba ne zeli da zamisli zivot bez mene? tesko mogu znati.
sve se desava kao da je strasno vazno i precesto stvari izgledaju bitne, pa cak i sudbonosne, a u zivotu i u svijetu skoro se nista ne mijenja.
kao da je paradoks postojanja uvijek dobro sakriven iza kulisa stvarnosti i svakodnevnice. cini se da je toliko toga bitno, a zapravo je malo sta uopste vazno. ambicije vezemo za posao, a mir i zadovoljstvo u drustvu drage osobe je nesto do cega nam je veoma stalo, ali samo ako se ima vremena. "ne mogu danas, imam previse obaveza. mozda sutra. ne znam, ali sigurno jedan dan ove sedmice."
a dani i sedmice odlaze i ne vracaju se, a mi kao da stojimo. kao da se nista ne desava.

W. Eugene Smith 1918 - 1978
Train Station, Japan 1961

08.06.2008.

super supper (privatna poruka)

stvarno je cudan osjecaj kada nesto zelis reci, a ne mozes se sjetiti. pomislis nesto uraditi ili recimo napisati, pa te nesto prekine i zauvijek se izgubi trenutak koji je zavodljivo obecavao. pozelio sam napisati nesto o prekinutim prijateljstvima, nesretnim ljubavima i o vremenu koje neumitno protice. o vremenu koje ce nas preteci i nestati, kao i misao koja je bila blizu, ali je preplasena pobjegla nekud u tamu nesvjesnog i vratice se kada to uopste ne bude vazno. mogao sam napisati nesto i o prolaznosti svega i o tome kako nam nikad nije dosta pameti, ali ne u smislu kartezijanske pravedne podjele razuma, jer se niko ne buni da je dobio nedovoljno, vec u smislu one hegelijanske "sova mudrosti polijece u sumrak". ako ikada dobacimo do mudrosti siguran sam da ce se to desiti kada bude prekasno, suvisno i beskorisno. zivimo kao glupani, a umiremo kao mudraci, i to je jos i potencijalno dobar scenario, kakvi su sve moguci. ali i najdepresivnije zakljucke i najsumornije ideje popravlja ukusan obrok. zasto da ne i "sa mladim bobom i bocom chiantija. ssssssss"
Caravaggio 1571 - 1610
The Supper at Emmaus 1601
oil and egg tempera on canvas
The National Gallery,
London

07.06.2008.

manipulacija ili upotreba stvarnosti (blogogled)

razmisljajuci o prethodnom postu i prezentaciji alison jackson, sjetih se kako su i neke fotografije koje su postale ikone i simboli kojecega, zapravo lazne jer dogadjaje koje prikazuju ne predstavljaju vjerno, odn. te su fotografije unekoliko rezirane ili je na neki drugi nacin autor intervenisao na slici stvarnosti. sa tim da su nastale kao dokumentarne, "prikazujuci dogadjaje" koji su se "stvarno" desili. jedan od znamentih primjera je fotografija joea rosenthala (Raising the Flag on Iwo Jima, AP). naime, prikazano podizanje zastave bilo je drugo ili trece tog dana. prvo, pravo, podizanje zastave nije nikada ni snimljeno. rosenthal nije ni bio na licu mjesta u trenutku autenticnog podizanja zastave. nalazio se na putu ka doticnoj lokaciji. bilo kako bilo, za taj rad je dobio nagradu pulitzer, a fotografija je vec dva dana kasnije dozivjela svoju prvu naslovnicu, a sve sto je poslije uslijedilo i sto i danas traje stvar je opste, americke, kulture. kao nepogesiva slika i simbol, americke, pobjede i slobode dozivjela je brojne inacice, cak je kao dio kompleksa arlington ovjekovjecena i u svojoj spomenik verziji. olako i po navici vjerujemo svojim ocima, a pozicija posmatraca moze se predvidjeti i manipulirati bez vecih problema. potrebna je situacija, okolnosti, prilika i naravno majstor fotografije (photoshop i slicne alate da ne spominjemo). bez obzira kako je fotografija nastala, spontano ili skoro pa spontano, to ne umanjuje njenu vrijednost, cak ni dokumentarnu, jer tako je moglo biti, a to sto je fotograf pomogao da tako bude i izgleda nije prevelik problem. ono sto je zapravo sporno ne vidi se na primjeru ivo jime i slicnim, vec u situacijama kada neko, svjesno ili ne, manipulira stvarnoscu i oblikuje je onako kako mu odgovara. takva vrsta re-prezentacije stvarnosti uvijek je korak do zloupotrebe, a taj korak, ili vise istih, u pravilu cine fotoreporteri u nastojanju da naprave sto bolju pricu, sto bolju sliku. kao sto i jacksonova primjecuje, ako mislimo da je nesto stvarno, tada to i jeste stvarno, moglo bi se reci i obratno, ali je i ovako dovoljno. problem je sto smo prepusteni milosti i postenju, novinara, fotografa, urednika, pa cak i sponzora koji se oglasavaju u konkretnom mediju. na slican nacin stvarnost koja nam se prezentira ovisi i o tehnici - duzina priloga, likovno oblikovanje (prijelom i/ili dizajn) i drugo. elem, nije sve onako kako izgleda. a ponekad stvarnost nije ni nalik onome sto se pokazuje i prikazuje, ali tragedija je u tome sto mi tu ne mozemo skoro pa nista uciniti. i na kraju, alison jackson na duhovit nacin pokazuje kako se moze jednostavno manipulirati nasim predrasudama i ubjedjenjima i ocekivanjima i stereotipima i to na najbanalnijem primejru, u slucaju tabloidne svijesti. ljubitelji tabloida zele da citaju odredjene vrste prica i gledaju odredjene vrste fotografija o slavnima, te da ih jednostvano vide u izvjesnim situacijama. tabloidi ih upravo zbog njih i kreiraju. sto je najgore to i nije neki problem, ta je simbioza skoro pa bezazlena, narocito u poredjenju sa politickim ili vojnim manipulacijama stvarnosti.

06.06.2008.

alison jackson (ted talks blog)

05.06.2008.

a joooj (privatna poruka)

nemoj. nema potrebe. znas da uvijek kada se tako osjecas otvaras proces koji je nepovratan. mozes li da zamislis da se onaj zbog koga se tako osjecas i sam osjeca isto tako zbog tebe? naravno da mozes. a mozes li da prihvatis cinjenicu da on nije uradio nista sto i sama nisi nekad ucinila? valjda, mozes. znam, sve je ovo nejasno i necitljivo.
stvar je u tome da skoro nikad nemamo dovoljnog razloga za ljutnju. narocito se ne trebamo i ne smijemo ljutiti na one koje volimo, jer njih treba voljeti. i da, one koje ne volimo te mozemo ignorisati.
nikada ne trebamo voljeti one koje ne volimo, niti biti ravnodusan, ili se tako ponosati, prema onima koje volimo. nikada, pa cak ni onda kada mislimo da to zasluzuju, i jedni i drugi.

Irving Penn 1917 -
Miles Davis

04.06.2008.

go get 'em tiger! (blog omen) #2

prva epizoda
prica ulazi u svoju drugu fazu.
obama ili mccain, naslov je nove epizode koja ce kao i prethodna izmedju hillary i baracka husseina teziti epskim razmjerama.
navijam za obamu. iz najmanje tri (zgodan broj) razloga.
jer je mlad.
jer nije bijel, kao ja.
jer mi je intelektualno, a i emocionalno uvjerljiv, sto je moj nacin da kazem da mu vjerujem, ovako posmatrajuci stvar sa distance. ipak, americka politika se tice svakoga i svakoga dotice.
ko god da pobijedi, americka vanjska politika ce vjerovatno ostati ista ili slicna kao i svih prethodnih decenija, ali ce se promijeniti mozda stil i "racionalizirati" ubijanja i svesti ih na najmanju mogucu mjeru, npr.

mccain je senilni heroj i pripada proslosti. njegovo iskustvo i mudrost  u buducnosti amerike nece biti potrebni, nadam se.
ne znam sta ce na kraju biti, ali mi je izbor americkog predsjednika postao zanimljiv dogadjaj. imam kao neki cudan osjecaj da gledam istoriju u realnom vremenu na tv-u, iako ne gledam tzv. reality tv programe.
bice sta ce biti. hehe

TIME, October 23, 2006
US Edition

03.06.2008.

obecanje ludom radovanje (disciplinski blog)

dragi moji i drage moje. otrcano!
drugovi i drugarice. zastarjelo!
dame i gospodo. nerealno!

hej, vi! nepristojno!

braco i sestre. demagogija!

ljudi moji. ovo moze, ali bez moji!

ljudi i svi vi koji ce te to tek postati (pretjerano, ali sa stilom),

obracam vam se u nadi da ste i sami primijetili u kakvom drustvu zivimo. prakticno je nemoguce, provesti vrijeme sa nekim, a da se nekoga drugog ili treceg ne ogovara, blati, pa i omalovazava i da dalje ne nabrajam. odavno je tesko ne primijetiti tu narocitu negativnu energiju koja se siri kao epidemija, i ulazi u svaku poru nase svakodnevnice.

da budem sasvim iskren i sam sam vise od vise puta ucestvovao u raznim razgovorima o nekome ko nije tu. ali to je odavno postala ozbiljna pojava u nas da bi covjek dopustio sebi luksuz da je iznova previdja i u istoj olako ucestvuje. ne znam i nisam siguran u uzroke, ali mi se cini da je konstantna ugrozenost koju smo svi osjecali u ratu mutirala, metastazirala, i sada nam je osjecaj ugrozenosti usadjen u centralni nervni sistem i skoro sve sto radimo samo pokusavamo da neutralisemo tu neku ugozenost koju svako na svoj nacin osjeca.
jasno, najlakse je da za pocetak sve one koji ne pusu u isti rog sa nama proglasimo budalama, pokvarenjacima, lopovima i da dalje ne nabrajam.

s tim u vezi, iskoristicu ovu priliku da svecano obecam da cu izbjegavati ogovaranja cak i kada me neko pita, nesto o nekom, a odgovor pouzdano znam.
obecavam da cu pokusati, u smislu pozitivnog primjera, izbjeci svaki razgovor o nekome ko nije tu. pa dokle doguram. ovako ili onako, javicu vam sta se desava. bar to nije tesko.

pokusacu svoju poslovicnu diskretnost dici na jedan visi nivo. naravno, ovo se odnosi na stvarni zivot. u virtualnom, blogerskom, svijetu ostajem dosljedan sebi i svojim idealima indiskrecije.

 Irving Penn 1917 -

Pablo Picasso 1957
03.06.2008.

the true face of leonardo da vinci? (ted talks blog)

02.06.2008.

sandro botticelli: venus and mars (blog museum)

Sandro Botticelli about 1445 - 1510
Venus and Mars about 1485
egg tempera and oil on poplar
The National Gallery,
London



01.06.2008.

uoci narednog dana (blog limb/o)

sreca je nestalna, nevjerna, nepredvidiva, neznana. stalno je u pokretu na najgori moguci nacin; sto bi dole - sad je gore i obrnuto. ponekad pomislim da putuje od osobe do osobe, a kako je ovaj svijet prepun osoba, jadnica se ne stigne nigdje dovoljno dugo zadrzati, ali ipak nije tako. neko je nikada ne upozna, a nekome je prva komsinica. ipak, vrlo cesto na nju racunamo i njoj se nadamo. nemam namjeru govoriti o sreci, niti je pokusavati opisivati ili zazivati. zelim reci nesto o toj nesretnoj dinamici zivota, koja stalno donosi promjene, uglavnom nagore. vremenom sam naucio da je jedini nacin da se sa tim nosim tako da ignorisem sto vise pojava i stvari, odn. da im ne pridajem poseban znacaj. i to u stilu - primio k znanju, i to je to. indiferentan sam i prema cinjenici da me pred ogledalom zbunjuje svjetlucanje u mojoj kosi. ne, nisu to prve sijede, to je neki znak za nesto, ali ga ne znam valjano protumaciti, nedostaje kontekst. ili, npr. alergican sam na vjetar, cudno zar ne? narocito sam alergican na hladnocu, a najrazornije posljedice moje alergije manifestiraju se kada smrznut udjem u toplu prostoriju. uzas! alergican sam na proljece. zapravo sam osjetljiv na pratece pojave proljeca. ne podnosim vrucine, ni hladnoce, a kisa me cini sjetnim i kad malo bolje razmislim nista mi ne odgovara ... i sta sam ono htio reci? ... da, sreca je promjenljiva, kao i nasa priroda. a i svekolika vaseljena i sve u njoj sacinjeni su, ne od materije vec, od promjena. tako da teoretski govoreci, nepostojanost srece je istovremeno i nepostojanost nesrece. sto ce reci, bio sretan ili nesretan, odn. bez obzira da li se trenutno smatram sretnim ili nesretnim, nastojim (ucim) ne uzbudjivati se previse, vec jednostavno ici dalje i ne obazirati se. jer sreca je varljiva, a i nesreca nikada nije toliko nesrecna koliko se cini, ili je to vrlo rijetko. eto, opet sam zavrsio, umjesto u slijepoj intelektualnoj ulici, u prekrasnoj dijalektickoj aleji sa idilicnim drvoredom i bijelim sitnim kamencicima ispod mojih koraka.

Sir Edward Burne-Jones 1833 - 1898
The Wheel of Fortune 1877 - 1883
canvas
Musée d’Orsay,
Paris

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 06/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
544809

Powered by Blogger.ba