BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

30.05.2008.

sretnost ili spretnost (privatna poruka)

sta je to sta nas zaista cini sretnim? ima li to nesto neko opstepoznato ili bilo kakvo drugo ime? da li nas cini sretnim kada smo omiljeni, prihvaceni, kada nas vole i postuju? kada nekome trebamo, kada nas neko zeli? ili mozda kada jednostavno dobijemo ono sto u datom trenutku zelimo? kada uspijemo u necemu do cega nam je stalo? da li smo sretni kada nista ne zelimo ili tada samo ulazimo u neku novu dimenziju zivota? ne mislim da se jednim postom moze dokuciti bilo sta u vezi sa srecom, ali nesto me bas kopka sta nas to zaista cini sretnim. je li to nesto individualno ili je to univerzalna vrijednost? ponekad mi se cini da srecu zamisljamo tako da je uvijek povezana sa necim nedostupnim, nemogucim. postoji li uopste sreca? da li je sreca neko trenutno, prolazno stanje ili je sreca i osjecanje srece vrhunska tehnika? znati biti sretan.

Gustave Courbet 1819 - 1877
The Desperate Man (self - portrait) 1844 - 45
ulje, privatna kolekcija

29.05.2008.

o muzejima i bliskosti (by the way blog)

ne znam za vas, ali ja se nekada u muzeju osjecam kao sto bi se trebao osjecati medju prijateljima. zvuci kao hohstaplerski klise, ali je zaista tako. u kafanama i kaficima i slicnim ugostiteljskim objektima, vrlo cesto se osjecam usamljenije nego da sjedim sam u svojoj dnevnoj sobi. zapravo, usamljenost redovnije osjecam kada sam sa drugima nego kad sam sam. muzeji su za mene mjesto gdje cu sresti ljude u njihovim najzanimljivijim izdanjima, nisam bas siguran da bi mi monet ili seurat bili zanimljivi kao njihova platna, a mozda i bi. sve sam skloniji misljenju da je problem u tome sto po planeti hoda tako mnogo dosadnih bezveznjakovica, a tako malo zanimljivih persona, a da ne otvaram temu o dobrim ljudima, i globalno porazavajuce deficitarnom drustvu u kojem zivimo kada su dobro, dobrota i dobri ljudi u pitanju. ovim ne zelim implicirati da sam je sad nesto posebno dobar i zanimljiv insan (iako slutim da jesam:), vec samo zelim reci kako mi sve vise nedostaju zanimljivi ljudi, a pogotovo dobri ljudi. tako da se zaista bolje osjecam u Uffizi galeriji ili muzeju Orsay nego na nekoj subotnjoj sjedeljci ili derneku. ljudi su postali strasno dosadni, a vec sam odavno primijetio da uglavnom nisu dobri i da su mali, sitni. ljudi su mi danas nedovoljno veliki, tako da se i ja pocinjem osjecati manjim, sve dok ne primijetim kao su oni maleni pa pomislim da sam titan, sve dok me sljedeci kontakt sa drugima ne "svede na mjeru" i to tako da prestanem razmisljati kako je neko malen i sitan, i svi nekako postanemo nadrealno isti. sve dok ne pocnem posmatrati i razmisljati. posten, blizak i iskren odnos sa ljudima ionako vise pripada muzejima nego vremenu u kojem zivimo.

Georges Seurat 1859 - 1891
Le Cirque 1891
ulje na platnu
Musée d’Orsay,
Paris

28.05.2008.

edgar degas: l'absinthe (blog museum)

Edgar Degas 1834-1917
L'Absinthe 1875-6
ulje na platnu
Musée d’Orsay,
Paris



27.05.2008.

Ulica Ferhadija nije od posebnog značaja za Grad Sarajevo?

Gradsko vijeće Grada Sarajeva danas nije usvojilo Prijedlog Odluke o proglašenju ulice Ferhadije ulicom od posebnog značaja za Grad Sarajevo. Više...

27.05.2008.

dobro dodjoh nazad (povratnicki blog)

divno. konacno je stigao i kofer. /short connection classic/, pa sam se na neki nacin tek sad vratio. skoro dva dana bez punjaca (laptop, mobitel, kamera) bila su ugodna i dobra ali,  kako bi to rekla kokaracha, ne i odlicna. i tako, vratih se i povratih. u sarajevu i bosni nista novo, odn. sve je po starom.

nisam spreman bas odmah uskociti u razmisljanja o snsd majmunu rajku vasicu, niti o odusevljenju sarajevske policije sto je konacno dobila priliku da prebije nekoga, pa je najlakse i najzgodnije navijace Bosne i Hercegovine. necu dumati o fenomenu nogomutnog saveza i o tome kako su ovako zajasali i ko im to zapravo dopusta da jordame kako hoce i dokle hoce. i zbog cega. nista od toga me ne zanima, za sada.

posmatram svijet i ljude oko sebe kroz naocale koje sam za sebe napravio. tako da vidim sve lijepo, iako sam jutros sanjao rat koji se desava u sadasnjem vremenu.

dan je lijep i ja sam taj koji, valjda, ipak odlucuje kakav ce za mene biti. sve je tako lijepo osvijetljeno. bez zelje, bez predumisljaja, bez komentara, posmatram lica i vidim kako su sva zanimljiva i na svoj nacin posebna. i to mi je bar danas dovoljno, jer danas me ne zanima o cemu ta lica razmisljaju, sta sanjaju i sta im se desava. danas samo gledam. kroz divne naocale. pogled je zaista «odlican».   

25.05.2008.

zbogom poirot gdje god da si (reality blog) #5

vrijeme je da se krene, da se srede utisci. u protekla dva dana u briselu se desavao jazz maraton na kojem su nastupili razni belgijski muzicari, niko vrijedan posebne price. iza sebe ostavljam gotham city, administrativni centar evropske unije, beskrajno hladan, tudji. dok pisem ovaj post manneken pis i dalje baca svoj mlaz uz odusevljenje turista i ravnodusnost slucajnih prolaznika. skoro puste briselske ulice, jos mokre od kise, tuzan su prizor. kada sam prije nekoliko godina prvi put bio u ovom gradu izgledao je puno zanimljivije, mozda zato sto sam imao dobre domacine koji su me vodili na super mjesta, pa sam imao dojam da je citav grad takav. ukoliko zamisljate brisel kao mizanscen detektiva poirota, to je fino ali nema veze sa stvarnoscu. sofisticiranost ne zivi na ulicama belgijskog stolnog grada. radujem se svom povratku u sarajevo iako mi je bilo lijepo, jer sam uzivao u drustvu sa samim sobom i nekoj vrsti prijatne otudjenosti koja me prati na svim putovanjima. bilo je kratko, ali ipak slatko.

manneken pis (najpoznatiji pisonja) scena briselskog jazz maratona bela bartok sa prozora moje sobe
25.05.2008.

double bubble ili jos jedna noc u briselu (reality blog) #4

odsjeo sam u komsiluku punom pedera, pod tim ne razumijevam osobe jadnih karakternih osobina vec muskarce istospolne seksualne orijentacije. inace, nisam ljubitelj analiza tudjih sklonosti, ovih ili onih, a pogotovo ne seksualnih, ali zadnjih dana sam bio intenzivno izlozen gay problematici, jer su se homoseksualci u velikom broju nalazili na svim prilazima mojoj sobi. ne bih da pisem esej o homoseksualnosti, ali prosla noc je bila posebna jer su da prostite pederi glasno dernecili do zore. osim toga, ta ista prosla noc je bila djelimicno u znaku evrovizije, a to je nadaleko cuvena gay manifestacija koju u zapadnom dijelu evrope uzivaju, osim penzionera, uglavnom pederi - navodno. nemam bas nesto posebno da kazem osim sto sam skoro probdio noc zbog veselja i pederluka, tudjeg naravno. medjutim, to je bilo dovoljno da silom prilika investiram bez ambicija nekoliko sati u surfanje na internetu, jer nista nisam imao za citanje, a na televiziji, standarno, nije bilo nista za gledanje, a i moj francuski je takav da pratim, recimo, neki film samo kroz optiku svoje maste, daleko od smisla i sadrzaja samog scenarija, pa mi se sve to ucinilo prilicno zamornim i internet ostade jedina mogucnost. ali nisam vam o tome htio govoriti, vec o necemu drugom. medjutim, s obzirom da prosjecan blogger provede jedva nesto vise od jedne minute na svakoj otvorenoj stranici, pisati duge postove cini se suvisnim. tako da je ovaj post vec pravazisao granice optimalnog u smislu obima, a da budem iskren, i sadrzaja. elem, ono sto sam htio reci ostavljam za neki drugu priliku, ako u medjuvremenu sve skupa ne zaboravim.

23.05.2008.

cokolade i ostale slastice (reality blog) #3

belgija je, kao sto je opste poznato, cuvena po cokoladama. sve su cokolade ovdje izvrsne (i skupe) i nije ni cudo sto vaze za najbolje na svijetu. prodavnica ima na sve strane i tesko je izabrati najljepsu, a narocito je tesko odluciti u kojoj nude najkvalitetnije proizvode. hodajuci od radnje do radnje u potrazi za idealnom kupovinom skoro me je zabolio stomak od silnih degustacija. kolacici su mi takodje vrlo ukusni, a belgijski vafel mi je bezveze. bilo kako bilo, brisel je diznilend za sve ljubitelje poslastica.

22.05.2008.

tri murala + madame chapeau (reality blog) #2

intermezzo galerija do sljedeceg posta iz brisela. pozdrav.

22.05.2008.

bruxelles (reality blog)

stigao sam oko 11 sati i nakon kafe na trgu uputio se u royal museum of fine arts gdje je 16. maja otvorena postavka britanske kraljevske kolekcije koja je inace izlozena u buckinghamskoj palaci. pored djela flamanskih majstora memlinga, bruegela (starijeg i mladjeg), rubensa, van dycka, teniersa. u kolekciji kraljice elizabete II nalaze se i brojna druga remek djela. mene je posebno odusevila cinjenica da sam mogao vidjeti davidovu maratovu smrt, dalijevo iskusenje svetog antonija, dvije skulpture henrya moorea, kao i platna njemackih impresionista ottoa dixa, maxa ernsta, emila noldea, kao i francuskih seurata i signaca, a tu su jos i brojna platna magrittea, chagalla, kokoschkae, miroa, braquea i mnogih drugih. nakon kafe i odlicne cokoladne torte krenuo sam u nasumicni obilazak, u prolazu posjetivsi muzej cokolade. nakon toga odlucio sam zavrsiti prvi dan svoje nove posjete ovom gradu jednom vecerom. nakon cekanja od preko 40 minuta dobio sam bijednu kolekciju skoljki, jastoga, skampi i ostalih manje poznatih sastojaka serviranih na ledu. iako sam ljubitelj svega sto se krije iza tvrde ljusture ovo je bilo nesto najneukusnije i vjerovatno najodvratnije sto sam imao nezadovoljstvo pojesti. nakon sto sam kao pravi bosnjak odlucio utoliti svoju vucju glad uprkos svemu, moj stomak je, ocigledno pametniji od mene, poslao dva-tri upozorenja u vidu kratkih ziganja, tako da sam ipak morao odustati. da bi dojam bio potpun gospodin sa laznim osmijehom mi je donio racun - 49,5 eura, koji sam mu, nakon kraceg predavanja, sa prezirom platio cekajuci 50 centi kusura. duboko potisten, razmisljajuci o maratovoj smrti, iskusenju svetog antonija i bruegelovom masakru neduznih, ljut kao ris, vratih se u svoju sobu.

20.05.2008.

o blitvi i ostalom (blog telegram)

prehladjen vec nekoliko dana. stop. razmisljam o bosni i hercegovini i euro-atlantskim perspektivama. stop. u subotu bio u mostaru. odlicna pastrmka, vrhunski pripremljena blitva (ribnjak celebici). stop. sutra putujem u brisel na nekoliko dana. stop.
iskreno vas,
kol porter. stop.
p.s. za razliku od blambi, jos uvijek najvolim jazz, sklon sam nostalgiji i duboko sam mislen. stop.

15.05.2008.

u razgovoru s njim (dijablog)

"slomila mi je srce. isto ono srce kojim sam je voljela. tako da kada pomislim na nju, samo me nesto zaboli, zigne. na istom onom mjestu na kojem sam osjecala ono nesto pri pomisli na nju. a kada je vidim, tada me zaboli sve. ne zelim vise da je vidim, da je gledam."
"nista zato, pisi o necemu. toliko je mnogo mogucnosti"
"pisala sam samo njoj, ili jos bolje zbog nje. a sad ona za mene ne postoji, vec samo za sebe i ja nemam kome pisati pisma."
"da li si je voljela?"
"da."
"kako?"
"ne znam. silno. samo zbog nje. sto je takva kakva jest."
"a sada?"
"slomila mi je srce, isto ono srce kojim sam je voljela."
"pa zar to moze preko noci?"
"moze. kada sam shvatila da me ne voli slomila mi je srce."
"otkud znas da te ne voli?"
"pa znam, jer kada neko nekoga voli onda ga ne ostavlja i ne trudi se namjerno ga povrijediti. ne tjera je od sebe i ne bjezi od nje."
"zvuci kao istina, ali nije ti srce slomljeno jer te je ostavila."
"nije, vec jer je mogla to uciniti."
"dakle, nije te voljela dovoljno?"
"tako ispada. ali nije to najgore. onda mi je nesvjesno saopstila sve ono sto misli, a nikada to do sada nije rekla. znas ono kad se sve okrene protiv tebe, pa si umjesto duhovita - naporna, umjesto romanticna - pateticna. shvatila sam da se to njeno ogledalo u kojem se zrcalim pocelo cudno ponasati, pa vise sama sebe ne prepoznajem."
"znam taj osjecaj. neko ti govori o tebi a ti vidis gdje je greska, nesporazum, ali to ne mozes ispraviti, popraviti."
"upravo tako."
"i sta je bilo dalje?"
"onda sam u ocaju osjetila, pomislila, prihvatila i uradila ono sto do tada nikada nisam."
"a sta je to?"
"neko stanje koje se zavrsilo osjecanjem svetogrdja."
"ne razumijem?"
"rekla sam sebi: pusti je. ne trci za njom. neka ide. kao kad list otpadne i vjetar ga odnese, nepovratno. zauvijek."
"i sta je dalje bilo?"
"kao da mi je ono slomljeno srce malo umrlo."
"isto ono srce kojim si je voljela?"
"da."

13.05.2008.

epilog (reality blog) #7

svaki put se iznenadim kako je norveska bajkovito uredjena drzava. priroda je ocaravajuca u koji god dio zemlje da odete. za razliku od vecine drzava bogatih naftom, u norveskoj samo norvezani vrse eksploataciju i samo norvezanima pripadaju sve te silne platforme. kada je o religiji rijec, cijela skandinavija je izuzetan primjer. crkva je samo kulturni fenomen, pa ne cudi sto u norveskoj npr. biskupa postavlja ministarstvo kulture. norveski zivotni standard najlakse je opisati ako se kaze da je ta zemlja za sve preskupa osim za same norvezane. sve se cini na svom mjestu i kako treba. eto, i zgrada skupstine bosne i hercegovine ce biti obnovljena sredstvima norveske vlade. za mene je ovo bilo jos jedno lijepo iskustvo u norverskoj i unaprijed se radujem novom putovanju u ovu uzbudljivu zemlju u maju sljedece godine.

dvorac rosenlad oko 22.30 rosenlad oko 22.30 lysefjorden lysefjorden lysefjorden na ostrvu mosteroy mosteroy galeb na nebu iznad stavangera
12.05.2008.

in the country (reality blog) #6

po vec ustaljenom voznom redu u novi dan sam krenuo oko dva popodne. danas nakon rucka na ostrvu mosteroy koji je udaljen dvadesetak minuta voznje od stavangera, prosetao sam idilicnim krajolikom do manastira utstein kloster na koncert norveskog trija in the country. radi se o zanimljivom sastavu koji je jedno od zvucnijih novih imena na norveskoj sceni. koncert je bio idealan za moje raspolozenje. narocito mi je prijalo sviranje pijaniste mortena quenilda i to je ime koje definitivno treba zapamtiti, jer ako je suditi po dosadasnjim snimcima i danasnjem koncertu njegovo vrijeme tek dolazi. nakon toga vratio sam se u grad, tacnije u dvoranu stavanger forum na koncert jana garbareka kojem je prisustvovalo preko dvije hiljade posjetilaca. novina u ovom ansamblu je brazilski basista yuri daniel koji je zamijenio eberharda webera. ovo je prvi put da slusam uzivo jana garbareka i sa nekom zebnjom sam otisao na ovaj koncert bojeci se da cu se razocarati. da ne duzim koncert je bio potpuni uspjeh. publika je bila odusevljena, a ja skoro pa razocaran. svirka je, tehnicki gledano, bila besprijekorna. bubnjar manu katche je bio odlican, i mogu slobodno reci najzasluzniji za kvalitet ovog ansambla. pijanist rainer bruninghaus i njegov pseudo romantizam su me iritirali od pocetka do kraja koncerta. iako zanatski korektno, ipak znatno ispod umjetnickog nivoa kakav je realno ocekivati kada se govori o sastavu lidera i muzicara velikog formata kakav je jan garbarek, a sam garbarek kao da je smrznut u nekom svom vremenu. bez obzira na sve, veoma mi je drago da sam bio na ovom koncertu. nakon sto je svirka zavrsena vratio sam se u hotel na casu ili dvije vina, rijesen da ne spavam jer krecem u 4.30 na aerodrom. moja ovogodisnja norveska odiseja je na svom samom kraju. treba proci koji dan da se srede utisci, ali bilo je kao i svaki put bajkovito i nadrealno dobro. prirodne ljepote su neopisive, a broj pijanih na ulicama standarno velik. da budem precizan - tesko je u vecernjim satima sresti nekoga a da nema problema sa gravitacijom. ne znam zasto toliko uzivaju u alkoholu. mozda jer su sretni, a mozda iz obijesti. standard je tako visok da je aposlutno nepristupacan i vecini stanovnika razvijenijih evropskih zemalja, a da ne spominjem bosanske standarde ili odsustvo istih. u skladu sa ovim su i cijene koje su visoke do besmisla. primjera radi sendvic je oko 15 km, pivo od 10 do 25 itd. sve je toliko skupo da je bolje da mi vjerujete nego da objasnjavam. s obzirom da sam uzivao velikodusno gostoprimstvo lako sam se "uklopio", pa to nije "bacilo sjenu" ni ove godine na moju posjetu norveskoj. uzivao sam takoreci u svakom trenutku i jos je samo ostalo da u tri skoka doletim do svog sarajeva i da zaronim punom snagom u nasu dragu septicku jamu. ipak, puno je lakse kad se prije toga udahne punim plucima.

in the country jan garbarek group
11.05.2008.

subota u stavangeru (reality blog) #5

pokusavam sabrati i rezimirati i statijaznamvec sve dojmove, prebrojati dogadjaje i koncerte, lica i mirise, ali ne ide. zapravo sam samo neispavan. pa sam vec neko vrijeme u polusnu. ovih nekoliko dana je zapravo kao jedan san ili bi bilo bolje reci, nekoliko snova. serija dogadjaja i prizora. i ovaj dan je bio ispunjen ugodom i relaksiranoscu, tako rijetkom osjecanju u sarajevu da sam skoro i zaboravio kako je biti bezbrizan i zadovoljan. dan sam poceo prvom kafom oko dva popodne, a onda sam otisao na (do)rucak u muzej nafte. norvezani su dozivjeli ekonomski procvat nakon sto su sedamdeset i osme godine proslog stoljeca nakon eksperimentalnog busenja pronasli naftu. otada su postali jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. sve nakon toga je istorija i jedan od spomenika tog vremena i tih dogadjaja je i ovaj muzej. poslije sam otisao natrag u hotel da dospavam sat - dva da bih izdrzao skoro pa suludi tempo i odlaske na pet od desetak koncerata koliko je bilo na programu sada vec proslog dana. ono sto je bilo posebno je koncert grupe oregon u crkvi st petri i koncert roberta fonsece i njegove grupe. oregon je sastav koji postoji vec nekoliko decenija i trenutno su na ko zna kojoj turneji u karijeri. slusajuci ove muzicare shvatio sam da zapravo ne mogu vise uzivati u njihovoj muzici i da sam u potpunosti nesposoban uspostaviti bilo kakav odnos sa njihovom muzikom. osim sto sam svaku notu gitariste ralpha towneru sa paznjom i uzitkom slusao. towner i dalje svira akusticnu gitaru na sebi svojstven nacin, sa stilom i tehnikom koja je jos uvijek na izuzetnom nivou i ono sto bih volio je da sam prisustvovao njegovom solo koncertu u crkvi svetog petra, koja je bila potpuno pogresan izbor organizatora jer je akustika potpuno neprikladna za bend sa bubnjevima koji su uglavnom galamili, a zvucali su samo u trenucima u kojima je bubnjar svirao tiho. bilo kako bilo, koncert je bio ok samo sam ja zelio puno vise od onoga sto je bilo ponudjeno. roberto fonseca je u dvorani stavengeren priredio odlican show i publika je zaista uzivala ispracajuci bend ovacijama. meni je dobro dosla energija i zivahnost kube i rasviranost muzicara, iako ne mogu reci da sam do kraja uzivao. bio sam na jos nekoliko koncerata, ali ne bih da gnjavim. negdje iza ponoci pocelo je lutanje po klubovima, a nakon toga after u hotelu sve do malocas. a sada je vrijeme da se spava. laku noc.

sa prozora moje sobe
10.05.2008.

lyse fjord itd (reality blog) #4

dobro jutro. jucerasnji dan je bio uzbudljiv na razlicite nacine, ali nazalost nemam sada vremena da o tome pisem. zurim. pozdrav

hilde maria kjersem band Jon Balkes \ Mathias Eick Quartet
09.05.2008.

stavanger (reality blog) #3

u haugesund sam stigao nakon dva sata plovidbe. po silasku sa broda sreo sam meriliyn monroe ali me je ignorisala, tako da sam odmah otisao na solo koncert buggea wesseltofta - standarno odlican, da ne kazem genijalan. nakon koncerta, vratio sam se na brod i krenuo dalje prema stavangeru koji je i moja konacna destinacija. po dolasku u ovaj grad u kojem se odrzava mai:jazz festival, poceo sam organizirati i planirati svoje vrijeme jer je na programu bilo pet koncerata. izabrao sam nataschu atlas i arilda andersena sa folk pjevacicom kirsten braten berg. natascha je priredila osrednji show i moram priznati da sam se pomalo dosadjivao. medjutim, koncert u crkvi randaberg bio je prava poslastica. iako sam ovaj program gledao na sarajevskom jazz festu vecerasnji koncert mi je bio zanimljiv jer je ansambl bio nesto drugaciji. osim kontrabasiste andersena i kirsten braten berg, klavir je svirao nezaobilazni bugge (opet), saksofon - bendik hofset, a bubnjar je bio paolo vinaccia. kvalitet muzike prelazi granice ovog posta, ali ipak moram napisati da je ono sto sam cuo bila vrhunska izvedba. muziciranje uopste, a posebno medjusobna komunikacija i razumijevanje muzicara, na visokom nivou. inace, vrijeme je predivno pa su svi izasli na ulice, gdje su i ostali do kasno u noc, ako se sumrak koji traje svega nekoliko sati moze tako nazvati. ono sto je beskrajno ocaravajuce u norveskoj je svjetlo. svaki put se iznova divim ovom fenomenu. nigdje nisam vidio nista slicno. vidljivost se cini beskonacnom, a sunce je, cini mi se, toplije nego sto termometar kazuje. sutra, odnosno danas, je u planu kraci izlet i gomila koncerata. i naravno, hrana, vino i sve sto uz to ide.

08.05.2008.

rosendal (reality blog) #2

iz osla sam odletio u bergen, gdje sam sacekao katamaran koji me je odvezao u rosendal, moju prvu destinaciju u norveskoj. dolina ruza je sjediste jednog od prvih vladara norveske, nalazi se u sredistu fjorda hardanger, dugog 179 km. necu vam pricati o ljepoti prirode, bojim se da ne pretjeram. nakon sto sam se smjestio u zivopisnom rosendal fjordhotelu, uputio sam se u dvorac sagradjen u 17. stoljecu koji je danas muzej otvoren i za razlicite umjetnicke programe. sinoc je, kao poseban dogadjaj, predstavljen duet albatros kojeg cine pijanist eyolf dale i tenor saksofonist andre roligheten. dva nova imena na uzbudljivoj norveskoj sceni. nakon koncerta pocastio sam se jos uzbudljivijim obrokom u restoranu home farm. restoran nije elektrificiran, barem ne onaj dio koji je namijenjen gostima, tako da je ugodjaj bio potpun. necu vam pricati sta sam jeo i pio, da opet ne pretjeram. uglavnom, jos jednom sam se uvjerio da je svaka kombminacija, umjetnosti, hrane i vina, dobitna. ____ jutros sam krenuo dalje, u haugesund. brzim brodom. sa vjetrom u lice poceo je novi dan.

07.05.2008.

becko dobro jutro (reality blog)

evo samo da se javim, da ne bude poslije da nisam. na svom putu, ili bi bilo prikladnije reci: u letu, u norvesku cekam u becu konekciju za oslo, pa rekoh da uzmem papir i olovku da vam se svima javim i da pozelim dobro jutro. u glavi mi se vrti ovog jutra "hladan kao led, ubilo me beznadje" i "pozdrav iz zemlje safari - zbogom zohari!", kao soundtracks prvog dijela prve etape ovog putovanja, ili bi bilo adekvatnije reci leta. mir i dobro.

06.05.2008.

kap po kap (blog izmedju dva sna)

nakon sto me je probudila, kisa je prestala padati. u nepravilnim razmacima poneka teska kap odzvoni od prozorske okapnice. mnogo je prozora, a jos vise kapi koje nikako da se ispadaju do kraja. sa svih strana cujem kapanje kao kratke glasove. bez ritma. bez melodije. nemuzikalni orkestar podsjeca da vrijeme prolazi i da san ne dolazi. stalno sam na pragu sna, ali nikako da zakoracim i odmorim se u blazenom zaboravu od svega pa i od samog sebe. a pobjeze san od mene kao vrelom vodom ofuren. a ja - tipkam li tipkam. i kao nesto radim, a samo pokusavam izgledati nespreman i odsutan nebi li me san iz kakvog prikrajka zaskocio. jedna mikro kap melatonina nikako da padne u jezero moje svijesti. da se sve zacrni. cekam je kao kap kise bezuspjesno pokusavajuci predvidjeti trenutak u kojem ce pasti. tipkam ... i opet ... mozda bi bilo najbolje da prestanem.

05.05.2008.

brojanje i kamencici (blog bez veze)

"sunce, danju svevidece oko. mjesec, tihi nocni pratilac. dva najbolja, najvjernija i najljepsa prijatelja. oni su uvijek tu za sve nas, jer bez nas ni njih nema." govorio je mirnim glasom E. "naravno da ima" prekide ga F. "ali su bez nas sa onu stranu spoznaje. bez nas su samo noumen, a sa nama fenomen. nama se pojavljuju - ne za nas." dok su E i F razvijali diskusiju, G je brojao kamencice. dvoje se u njegovom zivotu stalno vracalo - brojanje i kamencici. imao je povremenu opsesiju brojanja i prebrojavanja i volio je kamencice. sretao ih je setajuci plazama, planinama, parkovima, ulicama. volio je reci da je "ubrao interesantan kamen". kasnije, citajuci kafkina pisma pronasao je divan detalj. od tada je sebi cesto poklanjao kamencice, jer je to ultimativan poklon. u slucaju da ga izgubis, uvijek mozes naci neki drugi kao zamjenu. G je naime veliki ritualista kada je o poklonima i darivanju rijec, a geologija ga ni najmanje nije zanimala. kamencici koje je upoznao bili su savim obicni, sve do susreta s njim. tada bi pocinjali novi, uzbudljiviji zivot. "to nista ne dokazuje. zapravo, to i ne govori nista" zagrmio je u zanosu E, vracajuci ponovo stvarnost na G-ov horizont. "kako ne?! meni dokazuje i pokazuje i govori" bunio se F. slusajuci fragment razgovora koji odavno ne prati, G se sjetio da je vrijeme da kupi poklon. da je uskoro jedan rodjendan i, da ne bi bio pogresno shvacen, osim kamencica zelio je pokloniti jos nesto. zadnji put kada je darivao potpuno je promasio. iako nije vjerovao da se to i njemu moze dogoditi, ipak - desilo se. sada je izgubio sigurnost i samopouzdanje. /pomozite bloggeri. sta da G kupi nekome do koga mu je tako stalo, a nikada to nije uspio reci ili pokazati na pravi naci?/ setajuci, E i F su diskutirali, a G je razmisljao pokusavajuci usmjeriti tok misli u pravcu u kojem zeli. ali, eto, opet nije uspio. tjesila ga je cinjenica da su i E i F bili takodje izgubljeni u svom dijalogu. vrludajuci potocicem svojih misli, G se sjetio, kako je davno pomislio da se ljudi nikada nece shvatiti, ili bar ne u onoj mjeri u kojoj je potrebno da bi komunikacija uopste imala nekog smisla. "nista zato" rece glasno "uvijek nam ostaje brojanje, i kamencici. brojati mozemo neuspjehe i sve ono sto nam se cini uspjehom. nesrece i kataklizme, istorijske dogadjaje, spratove i, naravno, kamencice. ti maleni nepravilni objekti, stariji su od svakog od nas nekoliko ili vise miliona godina. i toliko su toga prosli i vidjeli, a ipak im je sve bez smisla - savrseno. nasa ih masta ne dotice, cak ni kada ih nosimo u dzepu, kada ih okrecemo medju prstima, razgovarajuci sa nekim koga smo slucajno sreli" E i F ga pogledase zacudjeno. "da, upravo tako! sve se svodi na brojanje i kamencice koje zamisljamo kao dragulje, ili poludrago kamenje, ili kao obicni bjelutak iz rijeke. pripisujemo im svojstva i osobine nastojeci zarobiti u vremenu i prostoru nesto sto nam je vazno" zavrsio je G nedokucivo. mogao je on jos tako, sam za sebe, dugo i nasiroko, ali nema potrebe, a nije imao ni kome. osim mozda samom sebi, ali nije bilo potrebe.

04.05.2008.

prekinuta igra (retro blog)

"cetvrtog maja u petnaest sati i pet minuta prestalo je da kuca srce najveceg sina nasih naroda i narodnosti". u ulici zvanoj nova cesta igrali smo lopte. sadeta, komsinica koja je bila starija od nas djece, dosla je po svog malog rodjaka, sva uplakana. ni blizu svijesti kakva se drama oko mene desava jurnuo sam prema golu i sutirao. i pogodio. iako je moj ne-talenat za timske sportove i danas poznat, tog mi je dana tesko palo sto niko nije cak ni primijetio da sam postigao gol. radovao sam se sam. kratko. djeca su se razbjezala. ostali smo samo ja i jos jedan djecak i jos jedan koji je bio golman protivnickog tima. a onda sam ugledao tetku koja je dosla po mene. odvela me kuci drzeci me cvrsto za ruku. skakutao sam i pricao kako sam postigao gol, gledajuci u njene oci pune suza. svi su taj dan plakali. svi. iskreno i nekontrolisano. nakon nekog vremena i ja sam poceo plakati, ne shvatajuci do kraja zasto. situacija u kojoj svi placu bila je jaca od djecije duse. ostatak dana proveli smo u kuci uz televiziju. uz nekakav strah, zebnju i neizvjesnost u pogledima i rijecima. slusao sam starije cudeci se zasto se i cega boje, nikako ne uspijevajuci da povezem smrt jednog covjeka i njen devastirajuci ucinak na sve oko mene. te noci se nismo igrali do posljednjeg atoma snage, niti smo "skakali", niti galamili, niti bilo kakve zijane pravili. sva djeca su otisla na spavanje ranije. nije bilo prvi put da su nam prekidali igre. zbog obroka ili nekog drugog razloga. unaprijed sam se radovao nastavku utakmice. iscrpljen i zbunjen, zaspao sam razmisljajuci da li ce se pikati gol koji sam tog dana postigao.

03.05.2008.

sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je (privatna poruka)

uzalud se trudis. nema sanse da se tvoj glas cuje. prevelika je buka, a ni ti sam nisi nacisto sta tacno zelis reci. govorio ili ne, nece te cuti. u jednom trenutku ipak moras shvatiti, a narocito prihvatiti da ti mozda nisi rekao sve sto si imao, ali da su drugi jasno i glasno rekli sta su htjeli i da su to pokazali. ponekad, bar ponekad treba priznati sebi da snovi nisu stvarnost i da je to mozda samo zato sto nisi bio dovoljno jak da ih napravis stvarnima. sa koje god strane pogledas sve ce biti isto iako ce na trenutak mozda izgledati drugacije. prepusti se struji. budi list, kada vec nisi voda. budi list kada vec nisi vjetar, neka te zivot nosi i odnosi gdje zeli. jednom ce svakako sve prestati i zauvijek nestati. sve ono o cemu smo hucali i bucali utihnuti ce do tisine.

u medjuvremenu se nalazi ostatak zivota, vjesto skriven iza novih svitanja i pomrcina.

02.05.2008.

sarajevo, 2. maj (retro blog)

svanuo je lijep dan, bas kao i prije sesnaest godina. previse je slika kada pomislim na taj dan, kada se vratim u vrijeme koje je zauvijek proslo, i uglavnom palo u zaborav. prisjecam se razgovora, monologa neurastenicnih i prestravljenih zena. izraza lica, zapravo grotesknih maski, i televizijskih prenosa koje smo cekali da, kao na fudbalskoj utakmici, vidimo kakav ce biti rezultat, da li cemo se plasirati dalje ili je za nas natjecanje zauvijek zavrseno. tog dana sam saznao i kako se pravi majoneza. cudio sam se da je sve sto trebam: puno ulja, jedno jaje, nekoliko zrnaca limuntosa, i malo soli. gledajuci kako moji udarci pretvaraju ulje u majonezu, komicno sam osjetio neku moc. kao da cinim nesto nadrealno. kao da pretvaram kamen u zlato. kao da to sto cinim mogu samo ja, i niko vise. apsurd. mozda sam upravo te noci praveci majonezu poceo vjerovati da je nesto moguce ukoliko to dovoljno zelim. mozda je nakon svih slika tog dana, buke i neke ljepljive vrucine, ta majoneza bila konacni sastojak za pripremanje odvaznosti, lojalnosti, patriotizma, prijateljstva, odricanja i svega sto me je obiljezilo narednih hiljadu, i vise, dana. mozda sam tog dana povjerovao da pravda postoji, i da na kraju sve dodje na svoje. a mozda sam samo jako zelio da istina pobijedi, jer je istina, nazalost, bila na mojoj strani. ne znam, i ne sjecam se. osim da sam 2. maja uvece, prije sesnaest godina, kad ja sve, osim detonacija i pucnjeva u daljini, utihnulo, jeo najbolju majonezu u svom zivotu. iako sam potpuno svjestan da, kada govorim o vlastitom kulinarstvu, istina nije na mojoj strani.

01.05.2008.

uranak (svecarski blog)

1. maj me uvijek asocira na uranak. tako su se nazivali prvomajski izleti. "gdje ces na uranak?" "na zmajevac, ti?" "vrelo bosne." uranak ne znaci da uranis, kao bambi, iako je vjerovatno od glagola uraniti nastao ovaj izraz. ipak, uraniti treba iz vise razloga. da bi se organiziralo i pripremilo sto se jos nije stiglo; da se okrene nesretna zivotinja na raznju, treba vremena, zato valja uraniti. a i pivama treba u potoku vremena da se hladnu. urani se da bi se duze moglo senluciti, a mozda i da se insan otrijezni do aksama pa do opet zalaguma jednim prvomajskim aksamlukom. sa druge strane cini mi se da u bosni 1. maj uvijek pada u cetvrtak ili utorak, pa se prirodno spaja u cetverodnevni raspust, otpust, odsustvo. tako je to u bosni, priroda, svemir i covjek zive stoljecima u harmoniji, kada su uranci, teferici, derneci, praznicenje, svetkovine i razne druge svecarske prigode u pitanju. sve se slozi. sjecam se prijeratnog famoznog "cekanja", skoro svi su bili na cekanju ili minimalcu, sto je danas egzistencijalno nezamislivo, a opet se subotom imalo bar za gajbu pive i dvije pecene kvocke, koje se istiha okrenu na bentbasi ili oni stariji na moscanici. vazno je biti negdje pored nekakve vode. tako je to u bosni. nego, valja se meni spremati. moj je ovogodisnji uranak iza podneva na poljinama. ne samo ja, vec ste svi pozvani. sretan vam 1. maj praznik rada i neradna proslava istog. samo da ne padne kisa, onda rutinski krece plan B. zivjeti u bosni a nemati B, C, D i druge planove posve je neprikladno. i tako. zavrsavam ovaj post u prigodnom tonu, tiho pjevajuci: Vratnik pjeva, nikad ne tuguje, Sarajevom pjesma odjekuje. Ja miline kad s Vratnik - mejdana Pusta mladost prođe raspjevana. Sarajevo bez Vratnika šta je? Tamo pjesma nikad ne prestaje. Pod beharom ljeti u šljiviku Ašikuju momci na Vratniku. Bez Zmajevca, Kule i Mejdana, Teferiča ni uranka nema.

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 05/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
544809

Powered by Blogger.ba