BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

24.12.2007.

hunjavica

priđite djeco, evo božićne priče za vas

Jednu ratnu večer sam proveo sa prijateljem. Pili smo čaj. Izmedju kihanja ili smrcanja, sjetno je spominjao limun. Pomogao bi mu jer je prehlađen vec drugi dan. Ne sjećam se da li je bila zima. Proveli smo nekoliko sati zajedno pričajuci o svemu i svačemu i razišli se iza ponoći razmisljajući o policijskom satu. Krenuo sam kući praćen pucnjevima u daljini. Iako je noć bila mirna čuo sam jednu bližu eksploziju. Malo dalje lavež pasa. Sporadično pucanje. Mračno sive zgrade sa slabo svjetlećim kvadratima. Struje nema već sedmicama. Kroz prozore sam vidio kako škrto škilje uljne svjetiljke. Još jedna noć. Kao da se ništa ne dešava. Ujutro, uspostavljajući prvi kontakt sa vanjskim svijetom, saznao sam da je prijatelj na povratku kući poginuo. Smrt je navodno bila brza. Granata je eksplodirala u njegovoj neposrednoj blizini. Iznenada, ta je informacija odvukla sav svijet oko mene u odjek koji je polagano utihnuo. Moj diskontinuitet u vremenu i prostoru prekinulo je kihanje. Jednom, dvaput i još jednom. Čuo sam sebe kako kišem. Kao da je iz mene progovorio prijateljev posljednji živi sastojak. Virusom njegovog života živio je još jedino u meni. Istovremeno osjetih odgovornost i potrebu za ozdravljenjem. Sukob. Unutrašnji antagonizam dvaju istih poriva za životom. Aktivirali su se nagoni za opstankom prijatelja i moji vlastiti. Ovaj drugi je bio jači ali je njegova borba za opstanak bila zavodljivija, jer bila je agonija covjeka koji ovisi o mojoj pomoci. Golema odgovornost prevagnula je nad svjesnim nagonom za preživljavanjem i ukinućem bola bolesti. Nešto iz podsvijesti je ostavljalo šolju vrućeg čaja da postane hladna; golu nogu ili ruku, u satima groznice, izvan pokrivača. Dani su prolazili a ja sam i dalje bio bitku sa prehladom. Unatoč svemu bolest je jenjavala a negdje duboko u meni vrištao je očaj. Posljednja bitka mog prijatelja postajala je moja vlastita. Ništa moje nije sprječavalo njegov konačni nestanak. Smrt. Neravnopravan protivnik. Golijat i zec. Ishod je poznat. Iako kopamo rupe u koje se skrivamo, smrt nas uvijek pronalazi. Jednog dana svanulo je jutro. Umivajući lice u svjetlu novog dana shvatih da je moj prijatelj zauvijek nestao. Ono malo njegova mirisa što je ostalo u mom sjecanju samo je detalj njegove blijede sjene. Jasno je, samo životom pobjedujemo smrt. Svako novo jutro donosi brojne mogućnosti i mi previđamo neumitnost poraza. Igramo kao da je ishod neizvjestan. Igramo igru radi igre same. Kada se sve iznenada završi više ionako ništa nije važno.

24.12.2007.

o darovima i darivanju

oduvijek sam fasciniran institucijom poklona. pod poklanjanjem razumijevam ukazivanje postovanja i izrazavanje emocionalnog stanja. vrijedno je divljenja do kojeg nivoa se darivanje razvilo u japanskom drustvu. oni do te mjere polazu na ceremonijalnost uopste, a posebno darivanja, da je zapravo najvaznije kako je poklon upakovan i sa kakvim je naklonom urucen. sam poklon je sasvim sekundaran. ono sto nalazim fascinantnim u poklanjanju jeste jedinstvenost prigode da se na suptilan nacin kaze nekome nesto vise. ono sto cinimo dok poklanjamo je slanje jedne vrlo kompleksne poruke osobi koju darivamo. sve je u tom procesu vazno. sta je poklon, kako smo ga zapakovali, urucili i na kraju kakva je reakcija. ako pazljivo poklanjamo i ako dovoljno poznajemo osobu koju darivamo, skoro pa ne mozemo pogrijesiti. darivanje je posebna vrsta komunikacije u kojoj saopstavamo sta zapravo mislimo o osobi kojoj poklanjamo. sta osjecamo i koliko nam je stalo. isto tako, darivanjem drugih govorimo i o sebi samima. cak je i ciceron rekao da poklon uvijek vise obraduje onoga koji poklanja nego onoga kome se poklanja. sa druge strane, kada primamo poklon u rijetkoj smo prilici da mozda saznamo sta zaista o nama misli upravo ta osoba koja nam nesto poklanja. poklon lako moze postati uvreda ili u najmanju ruku ostaviti nezeljeni dojam. tako ponekad otkrivamo da osobi koja nas dariva i nije bas stalo. da je citav proces u tom slucaju zapravo revijalnog ili konvencionalnog karaktera. otkrivamo skrivene misli. ono sto se ne govori.

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 12/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
474613

Powered by Blogger.ba