BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."

31.12.2007.

2007. (blog epitaf) #5

život je lijep ... valjda ...

možemo se barem praviti da jeste. bar za jednu noć.

toliko je mogućnosti, a tako malo prilika ...

možda i zato što ce nam i sam život dati samo onoliko koliko i mi ponudimo životu

ili samo onoliko koliko budemo spremni primiti sve što život ponudi...donese ...

ono što je najvažnije je pokušati biti sretan i pri tome preživjeti :)

i zato...

neka vas večeras prativ sexy groove i dobre vibracije ...  jer, ko zna? .. nikad se ne zna ..

... u međuvremenu poslušajte muziku iz našeg studija ...

http://www.youtube.com/watch?v=5rKo7Tf5YBQ

http://www.youtube.com/watch?v=Xv6lHwWwO3w

a sada nešto potpuno drugacije ...

http://www.youtube.com/watch?v=1vXgpBVK24o&feature=related

sjetimo se ovom prilikom i onih koji vise nisu sa nama, a koji nam nedostaju ...

http://www.youtube.com/watch?v=3DXCHa9BYfE&feature=related

i na kraju ... sta reći? ...

http://www.youtube.com/watch?v=SsgMQ-DQmzI&feature=related

ne dozvolite da vam neko pokvari noćni izlazak ili noćni kod kuće ostanak

31.12.2007.

2007. (blog epitaf) #4

... pokusavajuci da dokucim koji bi to epitaf bio relevantan za 2007. godinu u B i H, za nas koji smo u B i H, a i sire, pada mi na pamet onaj

epitaf:

ubi me prejaka rec,

Branka Miljkovica,

ali mi je on nekako nedovoljan i za ovu priliku neprikladan, pa ga zato necu ni spomenuti (kako bi to formalno-para-logicki rekao superjunak :)). nego pada mi na pamet jedna sasvim druga pjesma istog naziva: Epitaph, King Crimson, sa albuma In the Court of the Crimson King , a ona ide otprilike, zapravo tacno ovako: ...

 

The wall on which the prophets wrote

Is cracking at the seams.

Upon the instruments of death

The sunlight brightly gleams.

When every man is torn apart

With nightmares and with dreams,

Will no one lay the laurel wreath

As silence drowns the screams.

Between the iron gates of fate,

The seeds of time were sown,

And watered by the deeds of those

Who know and who are known;

Knowledge is a deadly friend

When no one sets the rules.

The fate of all mankind I see

Is in the hands of fools.

 

Confusion will be my epitaph.

As I crawl a cracked and broken path

If we make it we can all sit back

And laugh.

But I fear tomorrow Ill be crying,

Yes I fear tomorrow Ill be crying.

 

http://hr.wikipedia.org/wiki/Branko_Miljkovi%C4%87

 

31.12.2007.

2007. (blog epitaf) #3

... i tako, dan po dan dosli smo da samog kraja ove uzbudljive, a ipak dosadne godine. nije to nista cudno. zivimo u zemlji punoj paradoksa. zemlji koja je i sama paradoksalna. godina je pocela tako sto smo sedmicama cekali da se formira vlada, a kad su je konacno formirali ispalo je da bilo bolje da nisu. ... ovu godinu su nam ipak obiljezile glavonje poput dodika, brankovica i drugih, da ih sad ne nabrajam i tako propustim priliku da napisem nesto lijepo i pametno. nasi su politicari ruzni i odvratni i ne zanima me jesu li ili nisu pametni, jer ako jesu, onda su samo sebi pametni, mi sa tim i od toga nemamo nista. da, osim sto im dajemo platu za tu navodnu pamet, ali to je sitna glupost za ovakve narode i njihove beskonacne kapacitete kada su budalastine i ostale sado-mazo-domino i ostale kombinacije zivotnih igrica u pitanju. bosnjaci, srbi i hrvati mi danas izgledaju, nakon svih ovih najtezih 10-15 godina, u najmanju ruku bizarni, retardirani, pervertirani i sve samo ne normalni. ... ne znam zasto trpimo ovakvu situaciju. mozda: samo da ne puca. mozda: zbog iskustva da uvijek moze biti puno gore. mozda: ne moze ni biti bolje u jednoj zemlji gdje se rat zavrsio bez pravog pobjednika, bez pravde. mozda: zbog neke postratne traume, kompleksa, sindroma. ne znam. ali znam da smo na kraju ove godine svi pricali o ratu, ulju i seceru. ... bila je ova 2007. po mnogo cemu nesretna, i ja ne bih bio ja kada bih mislio da ce naredna biti sretna ili barem sretnija. ... ali sta sad?! gurat nam je i ovako i onako. mozemo si barem pozeljeti srecu u 2008. onako, iskreno od srca, pa ako svi to ucinimo mozda se stvori jedna nova energija koja ce potaknuti ljude da traze promjene, da insistiraju na promjenama ... opet sam zaboravio da su nasi narodi kadri jedino slozno izvuci cakije i zakrvavljenih ociju, sa pjenusavim osmjesima krenuti ubijati bliznjeg svoga. ... bilo kako bilo, zelim nam sretnu novu godinu i nadam se da ce nam donijeti nesto zaista novo, jer ovo do sada je, kao sto rekoh na pocetku, bilo uzbudljivo, ali dosadno. ... neka nam je sa srecom ... pozdravljam vas pjevuseci svojim barsunastim baritonom (:)) pjesmu Frank Zappa: The Torture Never Stops ... uzdravlje ...

30.12.2007.

2007. (blog epitaf) #2

... nekako sam danas ničim izazvano veseo i razdragan. tako je naime počeo ovaj dan. neki val dobrote i zadovoljstva. prvo što sam vidio kad sam izašao van bila su dva muškarca mojih godina kako kopaju i rove po kantama za smeće. nešto kasnije u pokušaju da odem u jedan tržni centar vidio sam nezamislivu gužvu i promijenio plan, i skrenuo na drugu stranu. pomislih, kako ovih dana svi u svakom trenutku u kupuju, kao da sutra biti neće. hodajući tako, vidio sam pored skoro svake kante nekoga, (u zamalo ne rekoh novogodišnjoj nabavci). kad malo bolje pogledam, obični ljudi, kao ja i vi, npr. ... kada zacrnjačim i moja duša padne i propadne do dna duhovnog bezdana, često se sjetim nekog stiha ili cijele pjesme validne legitimacije. trojica zakrabuljenih mušketira koji se kriju iza ovog imena potpisuju sjajnu in-face-liriku. nemilosrdni say-it-as-it-is  koncept ovog sarajevskog benda vrlo često je jedino što može smisleno opisati  bizarno stanje u kojem se nalazimo. u to ime pročitajmo, poslušajmo, a i pogledajmo (best trash video clip ever made in B&H, a znate da je tu konkurencija najžešća :)) ...

dragi čitaoci (slušaoci i gledaoci) ono što slijedi je pjesma Ružičasta B i H i grupa Validna Legitimacija, sa albuma Mesijanski sindrom ... uživajte .. ipak ... to je samo život ...

http://www.youtube.com/watch?v=-pBdZJCJPH8

Tog jutra kad se probudiš

Sve će biti divno i bajno

Svud oko tebe sijat će sunce

A tvoja perspektiva izgledat će sjajno

Tvoja sestra će biti sa crncem

I troje već odrasle djece

Al' svi će biti sretni i zadovoljni

Jer svi će imati puno para

 

Ružičasta BiH/surova reala (4x)

 

Mi preuzimamo u našim šraflucima

Mi preuzimamo u našim gaćama

Mi preuzimamo, a na gaćama

Naprijed dukat, nazad smeđe

 

Mi preuzimamo s našim megafonima

I radimo samo za dobrobit zemlje

Svi nas slušaju i svi ispunjavaju

Bez pogovora sve naše želje

Dizajnom naše zastave

Se ne bavi predstavnik

Niti Visoki, a niti ni niski

Svjetonazor ukrštenih štapova i nepravde

Bit će stvar nižeg staleža

(kojeg neće biti)

 

Ružičasta BiH/surova reala (4x)

 

Mi preuzimamo u našim šraflucima

Mi preuzimamo u našim gaćama

Mi preuzimamo, a na gaćama

Naprijed dukat, nazad smeđe

 

Blagostanje i visoki standard

Bit će sinonim te roze boje

Vozit ćemo se autoputem

Od Dervente do Ankone

U žutim poršeima i u osam traka

Broj nula na našim računima

Odgovarat će broju gusjeničinih zglavaka

A visoki stručnjaci sa Oxforda i Sorbone

Naše će stručnjake morati da đone

 

Ružičasta BiH/surova reala (4x)

 

Sjedište Ujedinjenih nacija bit će locirano

Ovdje kod nas, tu u Faletićima

Zavist spram nas bit će golema

No, to nas neće uopšte zanimati

Naš pasoš će biti izuzetno cijenjen

I neće trebati viza za ništa

Samo za Saturn, Uran i Neptun

No, to su ionako

Planete trećeg reda

 

Ružičasta BiH/surova reala (4x)

Ružičasta BiH/ Bogu hvala

Ružičasta BiH/surova reala

Ružičasta BiH/ Bogu hvala

http://www.validnalegitimacija.ba/

 

30.12.2007.

2007. (blog epitaf) #1

2007. ... iako nije bilo sve po mom, uradio sam sve po svom ... 

u to ime ... dizem ovu casu ( i ovaj pileci batak, kako bi to rekao jedan jeftini mladic) samom sebi, a i vama predlazem da ucinite isto :)) ...

da li ste me razumjeli i shvatili u smislu da i vi meni nazdravite ili da sami sebi nazdravite ostaje da se vidi.

u medjuvremenu poslusajte, pardon, procitajte ovu pjesmicu i pronadjite negdje MP3 (ako vec ne CD, ili mozebitno LP ili jos bolje SP): Frank Sinatra : My Way , ako vec do sada niste, jer bez nekih se stvari ipak u zivotu i kroz zivot ne moze :) ...

mozda ce zvucati arogantno ili pomalo nako, ali me ne znate :) zato, vjerujte mi na rijec, bolje i to nego da objasnjavam :) ... pozdrav i sve najbolje ... a sad ... ko pjeva zlo ne misli, a ko misli nije mu do pjesme ... pjevajmo ... kraj je godine ... necete? .. ok ... onda cu sam ...

 

 

And now, the end is near;

And so I face the final curtain.

My friend, Ill say it clear,

Ill state my case, of which Im certain.

 

Ive lived a life thats full.

Ive traveled each and evry highway;

And more, much more than this,

I did it my way.

 

Regrets, Ive had a few;

But then again, too few to mention.

I did what I had to do

And saw it through without exemption.

 

I planned each charted course;

Each careful step along the byway,

But more, much more than this,

I did it my way.

 

Yes, there were times, Im sure you knew

When I bit off more than I could chew.

But through it all, when there was doubt,

I ate it up and spit it out.

I faced it all and I stood tall;

And did it my way.

 

Ive loved, Ive laughed and cried.

Ive had my fill; my share of losing.

And now, as tears subside,

I find it all so amusing.

 

To think I did all that;

And may I say - not in a shy way,

No, oh no not me,

I did it my way.

 

For what is a man, what has he got?

If not himself, then he has naught.

To say the things he truly feels;

And not the words of one who kneels.

The record shows I took the blows

And did it my way!

 

tekst: Paul Anka

muzika: Claude François & Jacques Revaux

 

29.12.2007.

joj sto volim konstruktivno (blogogled iz sociologije kulture (i) komunikacije)

kako vidimo, prethodni eksperiment je bio prelagan tako da mnogi od vas nisu nasli razloga u istome ucestvovati. ne preostaje mi nista drugo nego da poslusam hrabru pcelicu maju i upitam vas: ko je najbolji ili najbolja od svih na politickom besprizoristu u nasoj maloj, jadnoj i napacenoj zemljici Bosni i Hercegovini?

u nedostatku konkretnih prijedloga nudimo vam mogucnost ponuditi idealnog politicara i/ ili politicarku koji to jos uvijek nisu postali, dakle osobu iz svijeta ne-politike (ako takav uopste postoji) koja bi za vas bila neko za koga bi glasali na sljedecim izborima (ako glasate, a bilo bi pametno da da), odn osobu od koje bi bez razmisljanja kupili polovan auto ili osobu sa kojom bi se bar voljeli upoznati jer je postujete, jer vam se jednostavno svidja itd .. osoba godine i sl ...

recite mi dragi moji, zabarikadirani iza monitora naoruzani samo plasticnim tastaturama, vi koji smijete reci ono sto drugi ne smiju pomisliti :)

... recitemokojenajbolji(a)odsvih  

28.12.2007.

joj sto volim ad hominem (blogogled iz sociologije kulture (i) komunikacije)

... ili biramo najveceg smrada, jada, prodanu dusu, licemjera, lazova, lopova, najodvratnijeg, najgoreg, najsmrdljivijeg medju politicarima. zemlja nam je u groznom i nepodnosljivom stanju a mi ih placamo da rade svoj posao i da to tako ne bude, vec upravo suprotno. ne znam nikoga ko dobija platu, nista ne radi ili radi lose i opet dobija platu. politika je najunosniji i najbolji biznis u Bosni i Hercegovini. nista nisu uradili za gradjane Bosne i Hercegovine, ne rade i poslodavac ih i dalje trpi, da ne kazem bira. recite mi dragi moji princevi i princeze dnevnih boravaka koji je najgori, najveci i najbescutniji gad od svih. naravno i zene politicarke dolaze u obzir, kad smo vec svi ravnopravni. ... recitemikojenajgoriodsvih ...

28.12.2007.

Tobacco Road (blog song)

I was born in a bunk
Mother died and my daddy got drunk
Left me here to die or grow
In the middle of Tobacco Road

Grew up in a dusty shack
And all I had was a 'hangin' on my back
Only you know how I loathe
This place called Tobacco Road

But it's home
The only life I've ever known
Only you know how I loathe
Tobacco Road

I'm gonna leave and get a job
With the help and the grace from above
Save some money, get rich I know
Bring it back to Tobacco Road

Bring Dynamite and a crane
Blow you up, start all over again
Build a town be proud to show
Give the name Tobacco Road

Cause it's home
The only life I've ever known
Oh I despise and disapprove you
But I love ya, 'cause it's home

 

John D. Loudermilk

omiljena interpretacija: ERIC BURDON & WAR (album: Eric Burdon Declares "War")

http://en.wikipedia.org/wiki/John_D._Loudermilk

http://www.ericburdon.com

http://en.wikipedia.org/wiki/Eric_Burdon

27.12.2007.

posljednja stanica na putu u optimizam (privatna poruka)

opet si me probudio. opet ne mozes spavati pa si me pozvao kao saucesnika. opet si iznenadjen, u nevjerici. da, ovaj svijet je odvratan. a mogao bi biti tako velik i lijep da ta njegova hipoteticka velicina i ljepota svakodnevno zavodi. i zavela te je skoro fatalno. ... ovaj svijet je zao, bescutan i glup. svijet u kojem zivimo je nepravedan, licemjeran i los. medjutim, to nije nista novo. oduvijek je bio takav, samo nas nasi snovi sprecavaju da o tome svakodnevno mislimo i da tu istinu potpuno zivimo. zato slobodno sanjaj. i nije bitno sto se skoro nista od toga nece desiti. budi i slikar i boja i platno i sve sto ikada moze biti naslikano. slobodno sanjaj svjestan da su snovi jedina stvarnost koja ne trazi da ukines dio ili cijelog sebe. sjeti se kako je npr muzika mocna i ne zaboravi da u snovima, tom uzbudljivom svijetu tvoje maste, sve moze biti bolje, ljepse i sretnije. zato slobodno sanjaj neki ljepsi svijet, jer ovaj ce i ovako i onako ostati ruzan. ... sve se svodi na to koliko ces biti sretan i koliko mozes usreciti one koje volis, one do kojih ti je stalo. zadrzi osmjeh na licu i kada ti kosa gori. jer kao sto je, navodno, i dalaj lama rekao, ne trebas brinuti ako nisi dio problema, a ako jesi, briga ti nece pomoci. ... zivot je lijep i za mene i za tebe. i na kraju krajeva mozda mozes hodati po oblacima i nikada ne dotaci zemlju ... a mozda te zivot pogodi nekom svojom munjom vec sutra. ... jasno, svako ima neki plan dok ne dozivi nokaut ili sam baci peskir, ali zasto ne uzivati ili bar pokusati biti sretan prije nego sto dobijes udarac koji ce te konacno oboriti? ... mozda ipak cujes gong i u trenutku shvatis da si ostao nogama. da si uspio. i da si ukrao bar malo vise srece nego sto su ti zivot i sudbina namijenili. eto, cini se kao da nemas sta izgubiti, a kadgod nemas sta izgubiti vrijedi pokusati. zato, slobodno sanjaj neki bolji svijet. ako nista ovaj koji sada imamo time neces uciniti gorim... idi sada ... u pamet ................. i ne zovi me vise :)

27.12.2007.

Dani, 28. 12. 2007. Br. 550 551

27.12.2007.

volim svjetla svoga grada (sentimentalni blog)

U prvi sumrak otisao sam na groblje Lav zapaliti nekome svijecu, zapravo dva kandila. Jedno plavo, a drugo bezbojno plasticno. Oba se metalnim poklopcem. Nije nikakav ritual, vec sam jednostavno sjetan i nedostaju mi neki ljudi i neke zene koje vise nisu tu. Volim nocu, odmah nakon sumraka posjetiti groblja. Ne cinim to cesto. Ovaj put sam bio nekako miran i zadovoljan, ali sam osjecao neku duboku tugu i zal za onima kojih vise nema. Boreci se sa vjetrom nekako sam zapalio oba fitilja i postavio kandila u razgrnuti snijeg. Plavi i bijeli zizak, i njihovi bezoblicni odsjaji na crnom kamenu, neujednaceno su treptali. Osjetio sam mir kakav valjda samo na groblju mozemo osjetiti. Po ovome mjestu razbacani su mezari i grobovi nekoliko osoba koje sam znao i zacudo sve su nekako posebne u mom zivotu. Utjesilo me je ovo tiho drustvo. Snijeg je stisao buku saobracaja i suvisne zvukove. Ostavio sam dva plamicka da svjetlucaju u mraku uvjeren da sam produzio iluziju trajanja, a svjestan da se nista nece promijeniti. Setajuci nazad prema gradu sjetio sam se i zivih koji mi nedostaju i tada se sjetih i Nikole Skrbe (1920 -1993). Sarajlije koji je zapravo rodjen u Krasnojarsku (Rusija, tacnije juzna sibirska oblast). Ovaj cuveni humorista nekadasnjeg Radio Sarajeva, otac radijskih junaka Mome i Uzeira, po kojima su nazvani i sarajevski neoboderi, autor je i brojnih prekrasnih i besmrtnih pjesama. Pjesama koje su pjevali mnogi, i koji su trebali i koji nisu. Meni neke od najdrazih, srecom, toliko su lijepe da nista (cak ni neka losa izvedba) nije moglo sakriti njihovu ljepotu i snagu. I uvijek kada sam ovako raspolozen, negdje iz dubine moje podsvijesti izroni jedna cika Nikolina pjesma zbunjujuceg naslova. Naslova koji ne otkriva nista od onoga sto dolazi ... i tako, pjesma Stara staza sama se zapjevala u mojoj glavi kao himna svega za cim sam ikada zazalio i svakoga ko mi je ikada nedostajao ..................

Već godina dana evo

Kako bolan ležim sada;

Sa prozora svoje sobe

Vidim svjetla svoga grada.

Naokolo svud hodnici

I zidovi b'jele boje,

Mnogo snova u samoći

Ovdje mojih ostalo je.

T'jelo moje izmoreno

Nalazi se ovdje sada,

Al' sam sretan kad uveče

Spazim svjetla svoga grada.

U mislima tad prolazim,

Šetajuć po staroj stazi,

Skupa s dragom što mi nikad

Ovdje bolnom ne dolazi.

 .......... nekako se zanosim da ova pjesma opisuje stanje u kojem se sada nalazim, iako je nastala u sasvim drugacijem kontekstu (napisana kada nas na samotnoj bolesnickoj postelji pohode aveti i vile proslosti). ... nastavio sam svoju setnju nekako blizi istini da ovaj grad, u kojem su ljudi i ono najbolje i ono najgore u njemu, moze biti utjeha takav kakav je i da nam moze pruziti kakav takav, ali ne bilo kakav, mir. Jer rijetke nocne setnje gradom, pustim, dobro poznatim putevima i stazama, je vrijeme u kojem sam nasamo sa svojim gradom. Opomenem se tada da volim ovaj grad. I snazno me obuzme taj neki osjecaj, ta dobrota tog osjecaja, da vjerujem da dobro i sreca nisu napustili ovaj grad. I znam da cu se sutra vjerovatno osjecati potpuno drugacije i da cu mozda reci: ja naopaka grada, vatrom izgorio. Ali znam da je djecija istina o relaciji ljubavi i svadje, kojom smo se u osnovnoj skoli zadirkivali, jedina istina koju veceras trebam.

25.12.2007.

blaga je noc ili negdje u sikstinskoj kapeli ... (bozicni shizo blog)

u ovo praznicno vece pokusavam ignorirati cinjenicu da ko brat bratu milijardu ljudi, zena i djece danasnji dan dozivljava bitno drugacije nego bilo koji drugi. a ja najdalje u svom intelektualnom krscanstvu mogu dobaciti samo do sikstinske kapele i njene haman sejtanski lijepo, savrseno i nepojmljivo genijalno oslikane unutrasnjosti. ponekad mi se cini da bi se o svakom kvadratnom centrimetru mogao ili bar trebao napisati esej, ako ne i citava knjiga... da ne duzim. ... ovo je mali prilog ovoj blagoj sarajevskoj noci. konacno se moze hodati i disati po ulicama... i tako, setajuci nocas pozelio sam da umjesto 2.394.323 bilboarda, city lighta, oslikane fasade, big boarda, ultra mega billsuperboarda, plakata, banera i ostalih sredstava vizuelne kontaminacije (i totalne i bescutne javnih prostora uzurpacije, od strane izvjesne politicke konglomeracije) na oci citave nacije i multi nacije i svake njihove frakcije, ja jednostavno pozelih da vidim nesto ljepse. smislenije, humanije, pa eto bas hocu i sakralnije. jer (da li sam to vec rekao?) danas je Bozic. navodno je Isus bas danas rodjen (ukoliko vrijeme racunate na izvjestan nacin). jap, od otprilke tog dana se i vrijeme racuna. kakogod da se racuna i kogod da racuna, poseban trenutak sada pada. tako da se ponovo sjetih Sikstine i Michelangela. eto, sve mi se nekako sastalo, a blaga je noc (ili sam i to vec rekao?)... tu je, u galeriji, i mali izbor meni omiljenih detalja iz ove "kapelice". eto, pa ko voli ...

stvaranje sunca i mjeseca stvaranje Adama Eva ukrupno i Adam kod drveta spoznaje dobra i zla nakon ispada, pad ...
25.12.2007.

Oscar Peterson, Virtuoso of Jazz, Dies at 82

Znameniti kanadski pijanist Oscar Peterson zauvijek je otisao. Njegova karijera ispunjena je stotinama sjajnih snimaka, a njegov je opus elementarna muzicka literatura. Eklektican stil, viruoznost kakva je rijetka kada je o bilo kojoj muzici rijec, kao i ogroman autorski kapacitet ostat ce trajna vrijednost istorije jazza, a mnoge combo sastave koje je vodio pamtit cemo kao jedne od najboljih svih vremena.

http://www.nytimes.com/2007/12/24/arts/25petersoncnd.html

 

24.12.2007.

hunjavica

priđite djeco, evo božićne priče za vas

Jednu ratnu večer sam proveo sa prijateljem. Pili smo čaj. Izmedju kihanja ili smrcanja, sjetno je spominjao limun. Pomogao bi mu jer je prehlađen vec drugi dan. Ne sjećam se da li je bila zima. Proveli smo nekoliko sati zajedno pričajuci o svemu i svačemu i razišli se iza ponoći razmisljajući o policijskom satu. Krenuo sam kući praćen pucnjevima u daljini. Iako je noć bila mirna čuo sam jednu bližu eksploziju. Malo dalje lavež pasa. Sporadično pucanje. Mračno sive zgrade sa slabo svjetlećim kvadratima. Struje nema već sedmicama. Kroz prozore sam vidio kako škrto škilje uljne svjetiljke. Još jedna noć. Kao da se ništa ne dešava. Ujutro, uspostavljajući prvi kontakt sa vanjskim svijetom, saznao sam da je prijatelj na povratku kući poginuo. Smrt je navodno bila brza. Granata je eksplodirala u njegovoj neposrednoj blizini. Iznenada, ta je informacija odvukla sav svijet oko mene u odjek koji je polagano utihnuo. Moj diskontinuitet u vremenu i prostoru prekinulo je kihanje. Jednom, dvaput i još jednom. Čuo sam sebe kako kišem. Kao da je iz mene progovorio prijateljev posljednji živi sastojak. Virusom njegovog života živio je još jedino u meni. Istovremeno osjetih odgovornost i potrebu za ozdravljenjem. Sukob. Unutrašnji antagonizam dvaju istih poriva za životom. Aktivirali su se nagoni za opstankom prijatelja i moji vlastiti. Ovaj drugi je bio jači ali je njegova borba za opstanak bila zavodljivija, jer bila je agonija covjeka koji ovisi o mojoj pomoci. Golema odgovornost prevagnula je nad svjesnim nagonom za preživljavanjem i ukinućem bola bolesti. Nešto iz podsvijesti je ostavljalo šolju vrućeg čaja da postane hladna; golu nogu ili ruku, u satima groznice, izvan pokrivača. Dani su prolazili a ja sam i dalje bio bitku sa prehladom. Unatoč svemu bolest je jenjavala a negdje duboko u meni vrištao je očaj. Posljednja bitka mog prijatelja postajala je moja vlastita. Ništa moje nije sprječavalo njegov konačni nestanak. Smrt. Neravnopravan protivnik. Golijat i zec. Ishod je poznat. Iako kopamo rupe u koje se skrivamo, smrt nas uvijek pronalazi. Jednog dana svanulo je jutro. Umivajući lice u svjetlu novog dana shvatih da je moj prijatelj zauvijek nestao. Ono malo njegova mirisa što je ostalo u mom sjecanju samo je detalj njegove blijede sjene. Jasno je, samo životom pobjedujemo smrt. Svako novo jutro donosi brojne mogućnosti i mi previđamo neumitnost poraza. Igramo kao da je ishod neizvjestan. Igramo igru radi igre same. Kada se sve iznenada završi više ionako ništa nije važno.

24.12.2007.

o darovima i darivanju

oduvijek sam fasciniran institucijom poklona. pod poklanjanjem razumijevam ukazivanje postovanja i izrazavanje emocionalnog stanja. vrijedno je divljenja do kojeg nivoa se darivanje razvilo u japanskom drustvu. oni do te mjere polazu na ceremonijalnost uopste, a posebno darivanja, da je zapravo najvaznije kako je poklon upakovan i sa kakvim je naklonom urucen. sam poklon je sasvim sekundaran. ono sto nalazim fascinantnim u poklanjanju jeste jedinstvenost prigode da se na suptilan nacin kaze nekome nesto vise. ono sto cinimo dok poklanjamo je slanje jedne vrlo kompleksne poruke osobi koju darivamo. sve je u tom procesu vazno. sta je poklon, kako smo ga zapakovali, urucili i na kraju kakva je reakcija. ako pazljivo poklanjamo i ako dovoljno poznajemo osobu koju darivamo, skoro pa ne mozemo pogrijesiti. darivanje je posebna vrsta komunikacije u kojoj saopstavamo sta zapravo mislimo o osobi kojoj poklanjamo. sta osjecamo i koliko nam je stalo. isto tako, darivanjem drugih govorimo i o sebi samima. cak je i ciceron rekao da poklon uvijek vise obraduje onoga koji poklanja nego onoga kome se poklanja. sa druge strane, kada primamo poklon u rijetkoj smo prilici da mozda saznamo sta zaista o nama misli upravo ta osoba koja nam nesto poklanja. poklon lako moze postati uvreda ili u najmanju ruku ostaviti nezeljeni dojam. tako ponekad otkrivamo da osobi koja nas dariva i nije bas stalo. da je citav proces u tom slucaju zapravo revijalnog ili konvencionalnog karaktera. otkrivamo skrivene misli. ono sto se ne govori.

23.12.2007.

What a Wonderful World (blog song)

I see trees of green........ red roses too
I see em bloom..... for me and for you
And I think to myself.... what a wonderful world.

I see skies of blue..... clouds of white
Bright blessed days....dark sacred nights
And I think to myself .....what a wonderful world.

The colors of a rainbow.....so pretty ..in the sky
Are also on the faces.....of people ..going by
I see friends shaking hands.....sayin.. how do you do
Theyre really sayin......i love you.

I hear babies cry...... I watch them grow
Theyll learn much more.....than Ill never know
And I think to myself .....what a wonderful world


The colors of a rainbow.....so pretty ..in the sky
Are there on the faces.....of people ..going by
I see friends shaking hands.....sayin.. how do you do
Theyre really sayin... (I ....love....you).

I hear babies cry...... I watch them grow
(you know their gonna learn
A whole lot more than Ill never know)
And I think to myself .....what a wonderful world
Yes I think to myself .......what a wonderful world. 

 

"What a Wonderful World" is a song by Bob Thiele and George David Weiss. It was first recorded by Louis Armstrong and released as a single in early fall 1967. Intended as an antidote for the increasingly racially and politically charged climate in the U.S. (and written specifically for Armstrong, who had broad crossover appeal), the song details the singer's delight in the simple enjoyment of everyday life. The song also has a hopeful, optimistic tone with regard to the future, with reference to babies being born into the world and having much to look forward to.
22.12.2007.

heavenly schengen (blog osvrt)

Eto, od sada ce Ujedinjena Evropa, unutar svojih administrativnih granica, disati pod jednim nebom. Nema vise granica za Evropejce. Mi, pod tim nebom jos uvijek ne disemo i ne zna se kada cemo, ako ikada. A voljeli bi. ... Znamo i osjecamo da tu pripadamo. Nekako polusvjesno cutimo da smo zasluzili biti Evropa prije Rumunije, npr. Uz svo postovanje prema Rumunima i Rumunkama. Zasluzili smo jer smo prezivjeli rat vjerujuci u evropske ideale u smislu "ginulo se za slobodu nijemo" ili u smislu: lud si ako mislis da si bolji od mene, u najmanju ruku smo jednaki. ... Jasno, i po Bosni, a i po Hercegovini se ubijalo kao i po Evropi prije 50, 100, 150 ... godina. Nismo ni mi toliki divljaci, iako jesmo divlji; niti smo kao prostor u divljastvu jedinstveni ... Ali eto, tu smo gdje smo i kako smo. ... A voljeli bi u Evropu ... bar malo pod schengensko nebo. Da nam je bar na koji dan kad pozelimo i uzmognemo, sto bi rekli. Nikada niko nije trebao Evropu, jos od vremena kada je bila samo Ekonomska zajednica, kao Bosna i Hercegovina danas. Razlozi i argumenti su evidentni. I upravo zbog toga i Evropa treba nas. Ali tako stvari ne stoje. ... Bez obzira sta mi mislili o danasnjoj situaciji uopste, mi smo vec u svemu out. ... Neizvjesno. ... Nesigurno. ... Tesko. ... Opasno. ... To su nasa stanja stvari. ... Geto ... Zidovi ... I uvijek se pitam zasto se, ziveci gdje zivim, cesto osjecam kao da sam zatvoren pod istragom, ne znajuci za sta me terete, a prijeti mi smrtna kazna ???!!! kao sto rece jedan momak u vrijeme opsade ... Tako su se mnogi od nas osjecali. I pod opsadom, i poslije opsade. I prije Evrope, a bojim se da ce i poslije Evrope. ... A voljeli bi u Evropu ... kakogod ... i ma kakva da je Evropa, za bh. gradjane je nedostizna Hiperboreja... samo ne out ... jer ako jos dugo budemo out, onda vise uopste nece biti fol biti in ...

22.12.2007.

Islamofobija (blogogled)

Nedavne demonstracije u Australiji i nesto ranije one povodom obiljezavanja 11. septembra u Belgiji gdje je uhapseno preko 150 protestanata i u kojima su ucestvovale brojne anti-islamske organizacije, zaista me tjeraju na razmisljanje o trenutnoj situaciji u svijetu kada je o anti-islamskom raspolozenju rijec. Pored organizatora Stop the Islamisation of Europe (SOIE) u belgijskim protestima protiv prava muslimana ucestvovale su izmedju ostalih i holandska organizacija No Sharia Here i njemacka Pax Europa. Cak se i antipaticni Papa Benedict nekoliko puta u svojim obracanjima urbi et orbi anti-islamski osvrnuo i obratio, ponekad eksplicitno, a ponekad implicitno. Brojni su primjeri fenomena islamofobije u svijetu narocito nakon teroristickih napada 11. septembra. Ono sto posebno zabrinjava je i to da se ovaj volsebni trend intenzivira i da su sve cesce situacije u kojima se pokusava satanizirati citava jedna religija, a sto je najgore i svi oni kojima ta religija predstavlja osnovu zivota, porodice i drustva. Ono sto ohrabruje je cinjenica da su neki zvanicnici u svojim reakcijama osudjivali ovakve pojave. Npr, gradolnacelnik Brisela nazvao je SOIE provokativnom grupom koja je opasnost javnom redu i miru, a generalni sekretar Vijeca Evrope Terry Davis otisao je malo dalje od dekorativne osude i rekao da ovakvi dogadjaji ugrozavaju temeljne vrijednosti Evrope i jos dodao da je "veoma vazno zapamtiti da sloboda okupljanja i izrazavanja moze biti ogranicena u cilju zastite prava i sloboda drugih, ukljucujuci slobodu misli i vjeroispovijesti". ... Sjecam se ratnog zlocinca i kriminalca opste prakse Arkana kako je nakon genocida u Bjeljini, prije nego sto je i citava Bosna planula, izjavljivao kako se on i njegovi vojnici bore protiv islamskog fundamentalizma, nespretno pokusavajuci da izgovori rijec fundamentalizam da bi se nakon treceg pokusaja samo nasmijesio i nastavio frfljati. Sjecam se i ubijenih civila iz Bjeljine sa spustenim pantolama. Arkanovci su hodali od kuce do kuce i trazili od muskaraca da skinu hlace da bi sve obrezane i njihove porodice na licu mjesta pogubili. ... Razmisljam kako bi da se sve to dogadja danas bilo prihvatljivije za Evropljane. Samo sto jos uvijek nisam siguran koliko je Evropa zaista ogrezla u islamofobiji i koliko je svijetu ispran mozak kada je Islam u pitanju. Gledajuci CNN ili kojim nesretnim slucajem Fox (americka CPHA) nisam nimalo optimista. Da ne spominjemo Izraelsku drzavu i drzavni terorizam koji se provodi od prvog dana agresije na Palestinu odn. formiranja drzave Izraela. Sa druge strane CIA odmetnik Bin Laden i njegovi sljedbenici, a i svi drugi njima slicni nanijeli su ogromnu stetu muslimanima i Islamu sa nesagledivim posljedicama. U ovoj sinergiji i simbiozi izmedju islamofoba i terorista nestat ce bojim se ono malo tolerancije u svijetu i eventualni III svjetski rat bi mogao biti upravo klasicni vjerski sukob. ... A gdje smo mi u Bosni i Hercegovini u svemu tome? Nigdje. Nas niko nista ionako nece pitati. Na nama ce se eventualno samo kola slomiti. Bit cemo kao i uvijek moneta za potkusirivanje i kolateralna steta.

20.12.2007.

blagdani, praznici, svetkovine (privatna poruka)

blagdani su postali prazni i bez znacenja. nista vise nije sveto, pa su i svetkovine isprazne. svakog bajrama se uvjerim kako je sve manje ljepote, vrijednosti i smisla ostalo u praznicima. dobijam poruke u stilu "sretan bajram i sve najbolje zele vam vasi, tvoj, tvoja". toliko su moji i toliko sam ja njihov da nisu u poruku koju svima salju mogli dotipkati moje ime. danas nisam nikome poslao poruku, niti cu to ubuduce ciniti. danas nisam bio veseo jer je svanuo dan kada se od mene ocekuje da budem veseo. novu godinu odavno gledam kao dovoljno dobar razlog ili izgovor da ostanem kod kuce. blagdani su postali svetkovine kupovanja. donosimo jedni drugima poklone umjesto iskrenost, suosjecanje, razumijevanje, ljubav, toplinu. vise nas zanima sta nam je ko donio nego ko je zapravo ta osoba, sta sanja, koga voli, do cega joj je stalo. odrastao sam u sredini gdje je prakticiranje religije bilo kao disanje. prirodno i spontano. i bilo je ne samo sastavni dio zivota vec i sam zivot. ne pamtim da se iko opijao u svom "religioznom zanosu", naravno osim notornih pijanica koje su svakako bile rijetke i posve besprizorne. danas se za bajrame bodu nozevima, sacekuju pred kafanama i napijaju do besvjesti. slusa se cirilica, kao da to nije bio soundtrack rata i genocida. nemam namjeru moralizirati i pametovati. neka svako praznuje kako zeli i neka trazi svoju srecu kako zna i umije, ja na to ionako ne mogu uticati. ali ono sto mogu jeste u tome ne ucestvovati.

20.12.2007.

Pariz - posljednji dan (reality blog)

Posljednji dan. Brizljivo sam planirao sve sto zelim vidjeti, znao sam sve o mjestima na koja sam danas mislio otici. Zelio sam posjetiti novi planetarij. Zelio sam obici i neke znamenite lokacije. Medjutim, u novom danu nasao sam se sa novom pamecu, pa sam odlucio dan provesti besciljno lutajuci gradom. I tako, nesto prije podneva prepustio sam se pariskim ulicama da me vode u samo njima znanim pravcima. Da me povedu i provedu kroz sve sokake u kojima ce se cuti moji koraci. Uske, siroke, suncane, mracne, i druge ulice Pariza, dovele su mi brojna nepoznata lica, zvukove, mirise i najrazlicitije prizore. Ulazio sam u prodavnice odjece, obuce, antikviteta, tehnickih novotarija, cokolada i drugih slastica. Ispijao sam kafe i druga pica u bistroima, kafeima, braserijama. Rucao sam u restoranu Majesty jagnjetinu na provansalanski nacin i razmisljao o Parizu i Sarajevu. Uvijek na putovanjima nagadjam sta bih bilo kada bih zivio upravo u ovom gradu, a ne u Sarajevu. Da li bih bio sretan, da li bih bio drugaciji? Iako ne vjerujem u komparativni metod ni u knjizevnosti, a kamoli u zivotu, uvijek iznova poredim neuporedivo. Moje Sarajevo, moju sudbinu, moju nesretnu ljubav, sa svim gradovima u kojima sam ikada bio. Jagnjetina kod Gojka i jagnjetina u nekom pariskom restoranu govore dovoljno i o Bosni i o Francuskoj. To je isto kao da razmisljam o pruznom radniku i pasioniranom astronomu. Razlike su brojne i ocite, ali nijednog od njih ne cine boljim covjekom po sebi. Mislim da nikada nisam pozelio zivjeti negdje drugdje. Sarajevu sam ostao vjeran iako sada ulazem golemi mentalni napor da nadjem bilo kakav valjan razlog za to. Bosna i Sarajevo su nakaradni i nesretni i ta nesreca uveliko prelazi granice ovog posta. Ali su moji i ja drugih nemam, niti zelim imati. Konacno, pada mi na pamet jedna komparativna prednost Bosne u odnosu na Francusku ili neku drugu normalnu zemlju. Gdje god da odem sigurno ce mi biti bolje i ugodnije nego u vlastitoj zemlji. I odmah zaboravim odakle sam dosao. I skoro da mi ne padne na pamet bilo sta sto sam ostavio iza sebe, niti mi nesto nedostaje. Mozda zato sto znam da cu se vratiti? Mozda zato sto znam da moje mjesto niko nece zauzeti? Ne znam. Ono sto znam jeste da sam uvijek nekako tuzan i sjetan kada se zavrsava neka moja mala odiseja. Onoliko koliko je iskustvo nekog grada ljepse i znacajnije, toliko je moja sjeta veca. Zamisljam pariske ulice kojima ce hodati drugi, bez mene. Zamisljam ovaj hotel, ovu hotelsku sobu bez sebe. Znam da je moje odsustvo apsolutno bez znacaja i tezine. Nista se nece promijeniti. Sve ce ostati isto kao i prije, a i za vrijeme mog boravka ovdje. Znam i to da dok pisem ovaj tekst odavno gazim pateticne vode, ali sve one koji razmisljaju tako o ovome postu, zapravo ne sljivim 5%. Kakav bi trebao biti post jednog Sarajlije koji odlazi iz Pariza nego patetican? U slavu patetike kao legitimnog sredstva izrazavanja emocija i dusevnog stanja uopce zavrsavam ovaj tekst stihovima Branimirovim*:

Pariz ti je dao sebe


Dio neba zauvijek


Sto te muci na kraju puta


Sjecas li se Spanije


Zanima me da l' bi opet isao u rovove


Oh Pavel, neman je pred vratima


Pariz ti je dao sebe


Dio neba zauvijek


Sto te muci na kraju puta i


Sjecas li se Spanije



Govoris mi o ideji


O patriotizmu generacije


Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi


Ili nesto vrijedno robije


Razgovarajmo o slobodi


Sjecas li se Spanije


Oh Pavel neman je pred vratima


Pariz ti je dao sebe


Dio neba zauvijek


Što te muci na kraju puta........

 

*Da ne bude nesporazuma, Stulica sam slusao i beskrajno stovao u osnovnoj skoli i dugujem mu vjerovatno mnogo toga. Ne pamtim kada sam zadnji put cuo neku njegovu plocu. Nocas mi je pjesma Pavel niotkud zasvirala u glavi, kao zadusnica mojoj pariskoj odiseji. pateticno, zar ne? :) ... by the way, Pariz je divan, spektakularan i uzbudljiv grad. Uzivao sam u svakom trenutku. Jedva cekam da ponovo vidim Pariz.

18.12.2007.

Pariz - dan drugi (reality blog)

Svanuo je drugi dan, a s njim i dilema Picasso ili d Orsay muzej. Izabrao sam ovaj prvi i zamalo pogrijesio. U Picasso muzeju nalazi se svega nekoliko zaista vaznih slika i skulptura ovog umjetnika. Znao sam da necu vidjeti neka od najvaznijih djela, ali sam ipak ocekivao malo vise. Dojam je popravila izlozba fotografa Gillesa Peressa koja je postavljena u povodu 70 godina Guernice. Fotografije iz Ruande i Bosne nalazile su se u odvojenim prostorijama. Pomislih kako se od sudbine ne moze pobjeci, pa tako ni ja ne mogu pobjeci od Bosne. Na trenutak, iznova me potreslo ono sto sam gledao uzivo. Kroz objektiv ovog majstora fotografije ratni period izgleda sugestivno onoliko koliko uopste fotografija moze prenijeti dramu i uzas rata i stradanja. Napustio sam muzej pomalo zbunjen. Nista me nije pripremilo na ovaj nezeljeni flash back. Sljedeca etapa na danasnjem putu bila je Eiffelov toranj. Meeting point i oltar svih turista koji pohode Pariz. Ipak, nisam pozelio ici na vrh. Nije mi se dalo cekati u redu, tako da sam iskustvo Pariza iz pticije perspektive ostavio za neku drugu priliku. A kad sam vec tu, odlucih prosetati alejom Des Cygnes. Ovo romanticno setaliste je zapravo ada ne Seini koja se proteze izmedju mostova De Bir Hakeim i Grenelle. Na samom kraju ovog jedinstvenog setalista nalazi se Statue da la Liberte. To je originalni kip slobode ciju su uvecanu kopiju Francuzi poklonili Amerikancima. Sa ovog mjesta vidi se i cuveni most Mirabeau. Sjetih se stihova "mi nismo bili na Mirabeauu, niti je ispod nas tekla Seinea, a voljeli smo se" bljak, stresoh se na ovu evokaciju spomenarske poezije. Nakon kraceg predaha i jos kraceg rucka uputio sam se prema Hotelu Des Invalides. To je ime ogromnog prostora u kojem se nalazi kao centralni objekat i kapela St. Louis gdje se nalazi grobnica Napoleona Bonaparte. Grandiozno, dostojanstveno, sveto. U ove tri rijeci iscrpljuje se moje iskustvo ove posjete. Na ovome bi mu i Tito pozavidio, pomislih na kraju. U okviru ovog kompleksa nalazi se i fascinantan vojni muzej gdje su izlozeni artefakti svih vojski iz svih perioda istorije ljudskog roda. Istorije koja je istorija smrti i ubijanja. Istorije koja je istorija pokusaja da se ubije bliznji ili daljnji svoj. Nakon ovoga, shvatih da mi je dosta mrtvih te se zaputih prema koncertnoj dvorani Olympia gdje sam kanio gledati i slusati zive ljude. Dvorana je znamenitost za sebe. U svojoj slavnoj istoriji pohodili su je razni muzicari, izmedju ostalih i The Beatlesi i Jimi Hendrix, daljnje nabrajanje se cini suvisnim. Veceras je na repertoaru bio zaista poseban program nazvan You & Night & Music, po znamenitom jazz standardu. Koncert je predstavio 12 bendova i solista! Ideja je bila prezentirati muzicare koji su obiljezili ovu godinu, a po misljenju odgovornih sa radija TFS. U skoro petosatnom maratonu smjenjivali su se brojni jazz muzicari od pariskog big benda, preko razlicitih grupacija, do nekoliko solo nastupa. Highlighti veceri su bili solo nastupi Jackyja Terassona i Martiala Solala. Ovog prvog smo imali priliku vidjeti i cuti i na ovogodisnjem Jazz Festu u Sarajevu. Licno me je odusevio nastup Avishai Cohen trija. Ovog basistu ranije sam gledao u Beckoj operi u triju Chicka Coreae i tog se koncerta sjecam kao vrhunskog muzickog iskustva. Posebno prijatno iznenadjenje bio je i nastup trija dvadesetogodisnjeg Armenca Tigrana Hamasyana za kojeg do veceras nisam cuo. Koncert je zavrsen solo nastupom Michela Portala kojemu se u zadnjih nekoliko minuta pridruzio i Cohen da bi zajedno zavrsili ovu uzbudljivu noc. Naime, pariski big bend koji je i otvorio vecerasnji koncert, spremao se da zatvori ovu noc, ali meni je bilo vec sasvim dovoljno muzike za jedan dan. Odlucih prosetati i malo se smrznuti prije spavanja. Nakon nekoliko minuta, nasao sam se na Jelisejskim poljima. Tu se uzdizao egipatski obelisk, a u daljini na kraju spektakularno osvijetljene aleje stajala je Trijumfalna kapija. Opet se sjetih Napoleona i ponovo me egipatski obelisk podsjetio na cinjenicu da Pariz nikada ne bi bio to sto jeste da nije bio prestolnica drzave koja je vijekovima bila i ostala imperijalisticka. Cudno, utjehu mi je pruzilo razmisljanje o jadnoj Bosni koja nikada nije bila imperijalisticka drzava, ali joj eto to nije pomoglo. Krenuh nazad prema hotelu razmisljajuci kako trebam pisati ovaj post i pomislih: e vala necu. ne mogu!

16.12.2007.

Pariz - dan prvi (reality blog)

... i svanulo je. Zapravo, jos uvijek nije izaslo sunce iako je skoro deset sati. Dorucak u Cafeu de Saint Honore i odmah zatim pravac muzej Louvre. To je valjda prva stvar koju treba vidjeti u Parizu. Ogroman dvorac prizor je sam za sebe. Staklene piramide su novotarija koja kao da je oduvijek tu. Ulazeci u najvecu piramidu, ulazim u muzej. Euforicno, odlucujem da krenem od odjela Denon i da "sistematskim" kruzenjem za 5-6 sati obidjem cijeli muzej i vidim svaki eksponat. Vec nakon desetak minuta slutim da je moj plan krajnje naivan, da bih se ubrzo fokusirao na ono sto me najvise zanima. Vidjet cu slike Rubensa, Rembrandta, Ingresa, Gericaulta, Davida, Leonarda, Caravaggia i jos nekoliko majstora cija se djela u velikom broju nalaze u Louvreu, naravno spreman da pogledam i sve na sta putem naidjem. I da ne duzim, uz brojna lutanja vidio sam uglavnom sve sto sam zelio, kao i, izmedju ostalog, i ogromne kolekcije egipatske, persijske i babilonske umjetnosti. Ispred jednog mozaika iz Babilona raspolozenje mi je pokvarila ranija spoznaja da su brojna djela ovog muzeja epskih razmjera zapravo pokradena i prokrijumcarena. Pomislih kako bi bilo puno ljepse i kulturnije da se mnogi od eksponata zapravo ne nalaze u muzeju, tada bih bio sretniji i obilazak bi bio manje kontroverzan. Pricati o Louvreu, a ne govoriti o Leonardovoj znamenitoj slici bilo bi u najmanju ruku cudno. Mona Lisu sam ugledao preko glava brojnih posjetitelja koji su uprkos zabrani skljocali i blicali, tiskajuci se da pridju sto blize ovoj zagonetnoj gospodji. Uprkos slavi, ljepoti i svemu ostalom, Djakonda me je ostavila prilicno ravnodusnim. Nakon skoro 6 sati boravka napustio sam ovaj zasigurno najveci i najpoznatiji muzej ipak zadovoljan i sretan. Zavrsavajuci sendvic vec sam zaboravio Babilonce, odn. nesretne Iracane. Setajuci uz smedju bujicu rijeke Seine gledao sam u daljini vrhove zvonika crkve Notre Dame i razmisljao o znamenitoj literarnoj ljubavi Kvazimoda i Esmeralde. Kad sam stigao pred Bogorodicnu crkvu sjetio sam se beskrajno dugih Hugoovih opisa svih detalja ove prelijepe gradjevine. Hugoova erudicija me je u to vrijeme skoro pa odbijala od njegove literature. Posebno u slucaju romana Zvonar Bogorodicne crkve. Sada sam znao zasto nije mogao odoljeti potrebi da opise do najmanjeg detalja crkvu Notre Dame. Roman je jedno. Slika drugo. A licno iskustvo nesto sasvim trece. Ostao sam dugo gledajuci i diveci se. Pao je mrak. Usao sam u crkvu u kojoj se upravo desavala misa. Zvuk orgulja ispunjavao je u potpunosti enterijer. Jos uvijek uzbudjen osjecao sam da se nesto cudno desava. Nisam znao sta dok nisam shvatio da se tu nalazi, na visokim drvenim stalcima, dvadesetak plazmi ili LCD monitora koji nicim izazvani prikazuju procesiju koja se upravo tu desava. To je uveliko narusavalo sakralnu atmosferu objekta i carolija je nestala. Obisao sam, plativsi 3 eura, i sakristiju, koju zovu trezor, a gdje se nalaze memorabilije crkvenih otaca koji su tu sluzili. Iako je kolekcija zanimljiva, nisam se mogao oteti dojmu skupoce, jer sam svjez iz Louvra, gdje ulaz kosta 9 eura, osjecao diskrapanciju koja mi iz nekog razloga nije dala mira. Setajuci jos dugo ulicama Pariza pokusavao sam srediti osjecaje. Cudna mjesavina radosti i tuge. Na trenutak, pozelio sam sve ovo sutra ponoviti kako bih vratio zauvijek proslo vrijeme i iskustvo ovog dana, da bih odmah zatim tu ideju odbacio. Ostala je utjeha da ce sutra za mene u Parizu svanuti novi dan...

16.12.2007.

konacna destinacija (reality blog)

21.09, konacno stigoh, kroz sarajevsku i budimpestansku maglu do krajnje destinacije. prvi put sam stigao u grad svjetla po mraku. malo sam se proskitao oko hotela, pa nazad u sobu. sada valja sacekati da svane dan. a kad svane ...

15.12.2007.

trenutna lokacija (reality blog)

tu sam negdje na slici.

ili bar tu negdje blizu

15.12.2007.

zivot je lijep ... valjda

zivot je lijep ako otkrijes njegovu lijepu stranu, a i svaki pas ima svoj dan.

13.12.2007.

opusti se (privatna poruka)

mislis da imas toliko toga reci, a sve se svodi na potrebu da vrisnes kako bi svijet oko tebe mogao biti puno bolji, i jos ti se cini da je to jednostavno uciniti, i da je tako malo potrebno. opusti se.

13.12.2007.

Show must go on

bio sretan ili ne, tuzan ili ne, zadovoljan ili ne, zdrav ili ne, raspolozen ili ne ... niko te ne pita. samo je bitno da se planeta krece i da ovaj cirkus koji zovemo zivot ide dalje

13.12.2007.

... for love stronger than death ... (farewell blog)

Goodbye Maestro, have a great flight. Karlheinz Stockhausen 1928. - 2007.

13.12.2007.

Stockhausen: WELTMUSIK (World Music)

Every human being has the whole of humanity within him- or herself. A European can experience Balinese music, a Japanese music from Mozambique, and a Mexican music from India. A person’s openness to vibrations thought to be experienced for the first time cannot be predicted. Some people can be so moved and elated by experiencing the music of another culture that they feel they have rediscovered something long vanished and forgotten. No matter how many books you read about the music of other peoples, how many photographs or TV programmes you look at, or records or radio broadcasts you hear, the experience of an authentic performance in the right place, at the right time, and together with the right people is irreplaceable. That should never be forgotten.

Tourism offers many people an opportunity to directly experience the music of other nations. At the same time, however, tourism constitutes the greatest danger for the survival of musical traditions where music – like all the other arts – is an integral component of the religious life of all those involved. Anyone who is briefly in Ceylon as a tourist is not just influenced by what he sees; he also influences the people he pays to play, sing, dance, and mime for him. This process of global cultural ’pollution’ cannot be stopped. Even the ’scholar’, who tracks down the remotest of human cultures with tape recorder, camera, and notebook – not to mention film and TV teams – critically disturbs the lives he wants to ’investigate’ and ’report on’. That ultimately results in even the most unspoilt and – originally – profoundly religious events being gradually trivialized. The Balinese orchestra that plays away for hours in the foyers of big tourist hotels has nothing more in common with the original quality of this music. Everything can be ruined – and pretty quickly too. ...

www.stockhausen.org

 

12.12.2007.

“The male is basically an anymale”

Stockhausen Stimmung, Singcircle

Stimmung: Model 17

11.12.2007.

Apokalipsa

U jednom od razgovora objavljenih u knjizi "Towards a Cosmic Music" (1989) koja je i njegov svojevrsni manifesto, Karlheinz Stockhausen je na pitanje da li zivimo u apokalapticnom razdoblju odgovorio sljedece: Ne. Apokalipsa znaci kraj. To je vrijeme prociscenja nakon kojeg ce uslijediti ponovno rodjenje. Ali, ponovno rodjenje se desava samo nakon smrti. Puno smrti. Stvari ne mogu ici putem koji idu. Tako da moraju umrijeti - i hoce. Ocigledno, prorekao je buducnost. Umiranja i smrt su posvuda. A da li zaista zivimo doba apokalipse ostaje da se vidi.

11.12.2007.

Karlheinz Stockhausen (blog profil)

Smrt je stigla iznenada za Karlheinza Stockhausena, ali po svjedocenju clanova njegove porodice ovaj svijet je napustio mirno. Citav svoj zivotni vijek posvetio je muzici, a njegov je uticaj zapravo nemjerljiv. John Lennon, Frank Zappa, Miles Davis, Brian Eno kao i njemacki bendovi Can i Tangerine Dream samo su neki od umjetnika koji su priznavali Stockhausenov uticaj u vlastitoj muzici.

U pricama o Stockhausenu najcesce se cuju rijeci: genijalan, pionir, uticajan i kontroverzan. Njegovo je umjetnicko naslijedje ogromno, a svoje mjesto u istoriji osigurao je vec sredinom pedesetih godina proslog vijeka. Upravo tako, da je sa ovog svijeta otisao prije pola stoljeca njegovo bi djelo opet bilo od istorijskog znacaja. Bio je pionir u mnogim stvarima, a ono po cemu ga izmedju ostalog pamtimo jeste i cinjenica da je prvi koristio sintetizatore zvuka i da je prvi koji se bavio elektronskom muzikom (postoji znamenito predavanje objavljeno i kao knjiga: cetiri kriterijuma elektronske muzike). Tako da nije slucajno da su Beatlesi nesto kasnije koristili melotron na svome singlu Strawberry Fields Forever, niti to da su poslije stavili i sliku samog Stockhausena na cover albuma Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band.

Isto tako Stockhausen je jedan od pionira u koristenju kompjutera i semplova u muzici, tako da pored preko 360 za izvodjenje komponovanih komada, njegovo djelo krase brojne ljepote i njegov uticaj je zaista nesaglediv.

 

npr. pedesete i sezdesete:

Kontra-Punkte 1952-53;

Gesang der Juenglinge (Song of the Youths) 1956, kombinira elektroniku i glasove;

Gruppen (Groups) 1955-57, komad za tri orkestra;

Kontakte (Contacts) 1960, prva kompozija koja kombinira "zive" instrumente i snimljeni materijal;

Telemusik, 1966, sa japanskim monasima;

Hymnen, 1966-67, ukomponirao nacionalne himne u elektronsku muziku;

Stimmung (Tuning) 1968, 75 minuta magije sa samo jednim akordom, 6 vokala i 6 mikrofona;

 

10.12.2007.

September 11

In a press conference in Hamburg, on September 16, 2001, Stockhausen was asked by a journalist whether the characters in Licht were for him "merely some figures out of a common cultural history" or rather "material appearances".

The composer replied "I pray daily to Michael, but not to Lucifer. I have renounced him. But he is very much present, like in New York recently". A journalist then asked how the recent September 11, 2001 terrorist attacks affected him, and how he viewed these reports in connection with the harmony of humanity represented in Hymnen.

So: What happened there is — now all of you must adjust your brains — the biggest work of art there has ever been. The spirit achieves in one act something which we in music could never dream of, that people practise ten years fanatically for a concert. And then die. And that is the greatest work of art that exists in the whole Cosmos.

In a subsequent message, he stated that the press had published "false, defamatory reports" about his comments, and clarified as follows:

At the press conference in Hamburg, I was asked if Michael, Eve and Lucifer were historical figures of the past and I answered that they exist now, for example Lucifer in New York. In my work, I have defined Lucifer as the cosmic spirit of rebellion, of anarchy. He uses his high degree of intelligence to destroy creation. He does not know love. After further questions about the events in America, I said that such a plan appeared to be Lucifer's greatest work of art. Of course I used the designation "work of art" to mean the work of destruction personified in Lucifer. In the context of my other comments this was unequivocal.

As a result of the reaction to Stockhausen's comments, a four-day festival of his work in Hamburg was canceled. In addition, his pianist daughter announced to the press that she would no longer appear under the name "Stockhausen".

http://www.stockhausen.org/message_from_karlheinz.html

 

10.12.2007.

BJÖRK meets Karlheinz STOCKHAUSEN: Compose Yourself

I went to music school from the age of five and then, when I was 12 or 13, I was into musicology and this Icelandic composer and teacher at the school introduced me to Stockhausen. I remember being almost the fighter in the school, the odd kid out, with a real passion for music, but against all this retro, constant Beethoven and Bach bollocks. Most of it was this frustration with the school's obsession with the past. When I was introduced to Stockhausen it was like 'aaah'! Finally somebody was speaking my language. Stockhausen has said phrases like, "We should listen to 'old' music one day a year and the other 364 days we should listen to 'now' music. And we should do it in the same way as we look through photo albums of when we were children. If you look at old photo albums too often they just become pointless. You start indulging in something that doesn't matter, and you stop worrying about the present. And that's how he looked at all those people who are obsessed with old music. For a kid born of my generation who was 12 at that time it was brilliant, because at the same time I was also being introduced to the electronic music of bands like Kraftwerk and DAF.


I think when it comes to electronic music and atonal music, Stockhausen's the best. He was the first person to make electronic music before synthesisers were even invented. I like to compare him to Picasso for this century, because like him he's had so many periods. There are so many musicians who've made a whole career out of one of his periods. He goes one step ahead, discovers something that's never even been done before musically and by the time other people have even grasped it he's onto the next thing. Like all scientific geniuses, Stockhausen seems obsessed with the marriage between mystery and science, although they are opposites. Normal scientists are obsessed with facts: genius scientists are obsessed with mystery. The more Stockhausen finds out about sound, the more he finds out that he doesn't know jack shit; that he's lost. Stockhausen told me about the house he built himself in the forest and lived in for ten years. It's made from hexagonal pieces of glass and no two rooms are the same, so they are all irregular. It's built out of angles that are reflective and it's full of spotlights. The forest becomes mirrored inside the house. He was explaining to me how, even after ten years, there would still be moments when he didn't know where he was, and he said it with wonder in his eyes. And I said, "That's brilliant: you can be innocent even in your own home", and he replied, "Not only innocent, but curious." He's such a humorist.


Björk Gudmundsdottir: It seems to me that your electronic music is more like your voice and your other pieces are less personal, somehow. Do you feel that too?

Karlheinz Stockhausen: Yes, because a lot of things that I do sound like a very alien world. Then a notion like 'personal' is irrelevant. It is not important, because it is something that we don't know, but I like it, and I make it.

BG: It seems to me that you just put your antennae out, and that is like your voice, your point of view, like from the outside. Or something like... (pause) I can't really explain it.

KS: No, neither can I. The most important thing is it is not like a personal world, but something that we all don't know. We have to study it, we have to experience it. If we catch something like that, then we have had luck.

BG: Are you sure it's not you?

KS: Oh I am surprised myself, very often. And the more I discover something that I haven't experienced before, then the more excited I become. Because then I think that it is important

BG: I've got a problem that I get very excited about music. I panic because I feel I don't have time to do it all, does that worry you?

KS: Yes and no, because I have learned now in my life that even the very early works made 46 years ago are not understood by most of the people. So this is a natural process that if you find something that surprises you, then for others it's even harder to incorporate that into their being. So it would take sometimes 200 years before a large group of people, or even for individuals to have reached the same stage that I have reached after having spent, let's say, three years eight hours in the studio to make something. You need as much time as I did just to hear it. Let's not even talk about understanding what it means. So that is the natural process that certain musicians make something that needs a lot of time to be listened to many, many times, and that's very good.

BG: Yeah, but I am also talking about the relationship between you and your- self, and the time that you have between birth and when you die. If it is enough to do all of the things you want..

KS: No, you can only do a very small portion of what you want to do. That is natural.

BG: Yeah, maybe I'm very impatient. It's hard for me to...

KS: 80 or 90 years is nothing. There are a lot of very beautiful pieces of music of the past which the majority of the people alive now will never hear. These pieces are extraordinarily precious, full of mystery and intelligence and invention. I'm thinking at this moment of certain works by Johan Sebastian Bach, or even earlier composers. There are so many fantastic compositions, five or six hundred years old, not even known to the majority of human beings. So it will take a lot of time. There are billions of precious things in the universe that we have no time to study.

BG: You seem to be so patient, like you have all of this discipline to use time. It freaks me out, I still haven't learned how to sit in my chair, it's very hard for me. Do you always work eight hours a day?

KS: More.

BG: Do you think the core of your urge is more to show or record the things out there: to prove they exist, like just for scientific reasons, or is it more emotional to create an excuse for everybody to unite. So that maybe something will happen, like your music could achieve that?

KS: It's both.

BG: Both?

KS: Of course. I am like a hunter, trying to find something, and at the same time, well this is the scientific aspect, trying to discover. On the other hand, I am emotionally in high tension whenever it comes to the moment when I have to act with my fingers, with my hands and my ears, to move the sound, to shape the sound. It is then I cannot separate thinking and acting with my senses: both are equally important to me. But the total involvement happens in both states: if I am more a thinker, or more an actor; I am totally involved, I get involved.

BG: I used to travel with my little ghettoblaster, and have my pocket full of tapes, and try to always find the right song. I didn't care what song it was, as long as it would unite everybody in the room and get everybody together. But sometimes that can be quite a cheap trick, you know? I remember once reading that one of the reasons why you don't like regular rhythm is because of the war.

KS: No, no, that's...

BG: That's a misunderstanding?

KS: Mmm, yes. When I dance I like regular music. With syncopation naturally. It shouldn't always be like a machine. But when I compose, I use periodic rhythms very rarely, and only at an intermediary stage, because I think there is an evolution in the language of music in Europe which leads from very simple periodic rhythms to more and more irregular rhythms. So I am careful with music which emphasises this kind of minimalistic periodicity because that brings out the most basic feelings and most basic impulses in every person. When I say 'basic', that means the physical. But we are not only a body who walks, who runs, who makes sexual movements, who has a heartbeat which is, more or less, in a healthy body, 71 beats per minute, or who has certain brain pulses, so we are a whole system of periodic rhythm. But already within the body there are many periodicities superimposed, from very fast to very slow ones. Breathing is, in a quiet situation, about every six or seven seconds. There's periodicity. And all of these together build a very polymeric music in the body, but when I make the art music I am part of that whole evolution, and I am always looking for more and more differentiation. In form as well.

BG: Just because it's more honest, it's more real?

KS: Yes, but what most of the people like is a regular beat, nowadays they make it even in pop music with a machine. I think that one should try to make music which is a bit more... flexible, so to speak, a bit more irregular. Irregularity is a challenge, you see. How far can we go in making music irregular? Only as far as a small moment when everything falls into synchronicity, and then goes away again into different meters and rhythms. But that's how history has been, anyway.

BG: I think that in popular music today people are trying to come to terms with the fact that they are living with all of these machines, and trying to com- bine machines and humans and trying to marry them in a happy marriage: trying to be optimistic about it. I was brought up by a mother who believed fiercely in nature and wanted me just to be barefoot 24 hours and all of these things, so I was brought up with this big guilt complex of cars and skyscrapers, and I was taught to hate them, and then I think I'm, like, in the middle. I can see this generation who are ten years younger than me making music, trying to live with it. But everything is with those regular rhythms and learning to love them, but still be human, still be all gritty and organic.

KS: But regular rhythms are always in all cultures: the basis of the structure. It's only very lately that they come to make a more complicated rhythm, so I think it is not so that the machines have brought irregularity.

BG: Yeah, I think what makes me happiest is your optimism, especially about the future. And I think, for me, here I'm also talking about my generation. We've been taught the world is going down the drain and we're all gonna die very soon, and to find someone as open as you, with optimism, is special. A lot of young people are fascinated by what you are doing. Do you think it is because of this optimism?

KS: Also I understand that the works I have composed give a lot for studying, for learning and for experiencing. In particular, experiencing oneself, and that gives people confidence, so they see there is a lot still to do.

BG: And also maybe because you have done so many things that I think that so many young people just have to find one per cent of its worth and they can identify with what you've done.

KS: Maybe with different works, because they cannot know them all. I have 253 individually performable works now, in scores, and about 70 or 80 CDs with different works on them, all different, so there is a lot to discover. It's like a world in a world, and there's so many different aspects. That's probably what they like: all of the pieces are very different. I don't like to repeat myself.

BG: Do you think it's our duty to push everything to its limits, use everything that we have, like all the intelligence and all the time, and try out everything, especially if it is difficult, or do you think it's more a question of just following one's instincts, leaving out the things that don't turn us on?

KS: I am thinking at this moment of my children. I have six children, they are quite different. In particular there are two, who are the youngest by the way, who are still drawn into many different directions that concern taste, or excitement, and there is one son who is a trumpeter who tried at a certain moment a few years ago to become a spiritual teacher. To be a Yoga teacher and help other people who were desperate to cheer up and to believe in a better world, but then I told him there are enough preachers, and stick to your trumpet. It took him a few years before he came back to his trumpet, and now he seems to be concentrated and leaves out most of the things that are also possible for him. I could have been a teacher, an architect, a philosopher, a professor in God knows what amid many different faculties. I could be a gardener or a farmer very easily: I was a farm hand for a long time, for a year and a half of my life. I was in a car factory for a moment, and I liked that work as well, but I understood at the end of my studies, when I still was working on a doctorate and as a pianist I rehearsed four or five hours a day the piano, as a solo instrument. I played every night in a bar to make a living, but since I composed the first piece where I felt it sounded very different from all I know, I have con centrated on composition and I have missed almost everything that the world offers to me, other faculties, other ways of living as you've just said, excitement of all kind, entertainment of all kind. I have really concentrated day and night on that one very narrow aspect, composing and performing and correctng my scores and publishing my scores. And, for me, it was the right way. I cannot give general advice, because if one does not hear that inner call, one doesn't do it. So you have to hear the call and then there is no question.

BG: Yeah, it's like where you can go furthest.

KS: I don't know. I just think I couldn't achieve anything that makes sense to myself if I don't concentrate entirely on that one thing. So I miss a lot of what life has got to offer.

BG: And learn how to sit in a chair.

KS: You know I conduct also, it's not just sit in a chair. I conduct orchestras, choirs, rehearse a lot, and run around and set up speakers with the technicians and arrange all the rehearsals, so it's not just sitting on a chair, but I know what you mean, yes, it's concentrating on that one vocation.

introduction & interview by BJÖRK

"Dazed and Confused" (#23, 1996)

10.12.2007.

Karlheinz Stockhausen (22. 08. 1928. – 5. 12. 2007.)

Od srijede 5. decembra sa nama više nije jedan od najznačajnijih kompozitora, mislilaca i ljudi našeg vremena. Kolporter proglašava sedmicu žalosti na ovom blogu zbog gubitka jednog od svojih posljednjih živih heroja. U narednim satima i danima objavljujemo samo postove u vezi sa likom i djelom Stockhausena.

Ovo je poruka njegovog sina u povodu smrti:

8th December

Dear friends,
three days ago, on December 5th, 2007
my dear father Karlheinz 
Stockhausen passed away peacefully.
The night before he finished his last work.
I am greatful for everything I learned from him.

Greetings from Markus Stockhausen

 

10.12.2007.

An intellectual is a person who has discovered something more interesting than sex.

p.s. Consistency is contrary to nature, contrary to life. The only completely consistent people are dead.

Aldous Huxley

09.12.2007.

u Firenci (blog trip)

prijatelj je u Firenci. pomislivsi na njega pomislih na sebe kako sjedim na klupi u galeriji Akademije pored Robova. na distanci od Davida ispunjen osjecajem neke djecije zloce jer sjedim tu, a ne stojim ispred njega. sjedeci tako ja sam sretan ili bar bezbrizan, osjecajuci nesto od umjetnicke snage samo-oslobadjanja Robova i njihovog izlaska iz kamena negdje u nezamislivoj vjecnosti, kao i nesto od gracioznosti Davidove opazivsi ga u maloj euforiji odmah nakon ulaska u galeriju. gledam ih sa podjednakim divljenjem. miran u istom prostoru sa njima. sjedim cekajuci da se jedan od Robova pokrene, potpuno svjestan Davidove blizine i nekog narocitog prisustva. prije nego sto krenem, otici cu i do pod noge njegove, i zamisljati kako je upravo sada savladao Golijata, oslobadjajuci se korica maca, sa pogledom iznad svake moguce situacije, kao da gleda iza, okamenjen u nano-trenu za vjecnost u kojoj ce docekati jednog po jednog, sve, Robove. po izlasku iz galerije prelazim preko omanjeg placa i proklizem kroz uske ulice do Velikog trga, lijevo ispred palace ostavljam Davidova klona, a pogled mi ostaje na Perzeju, prilazim mu s perspektivom i strascu kakvu je mozda imao i Romeo prilazeci balkonu Julije. smjesten u lozi, konacno restauriran, od covjeka, znalca koji je upravo svoj odnos sa tom statuom poredio sa onim Sekspirovih nesretnih ljubavnika. pomislih kako nema smisla tri puta dnevno stajati ispred ograde iza koje nepokolebljivo stoji Perzej sa Meduzinom glavom u uzdignutoj lijevoj ruci, drzeci u desnoj mac. glavu koju mi pokazuje vidim kakva jeste, ali i kakva je naslikana na znamenitom stitolikom platnu. i dok Donatelovog Davida vidim kao potpunu razliku u odnosu na istoimeno djelo Mikelandjela, dvije odsjecene glave Meduze prikazuju isti uzas i nevjericu nesretne vlasnice. nastavljam svoj put preko trga sa Perzejevim licem pred ocima. ubrzo zamicem za ugao i dolazim pred kafe Italiano, penjem se na sprat i sjedam za dotrajali drveni sto. tamo cu popiti kapucino o kojem sada sanjam.

08.12.2007.

haleluja (privatna poruka)

haleluja! sve je tako pogresno i naopako. mislim ipak da je sve do tebe. budimo iskreni, ne znas kontrolisati svoju narav. nisi ni mudar ni taktican, a mogao bi biti. moras promijeniti stav ili ces stradati. pokusaj bar jednom sistematski oduprijeti se samozaboravu. tako lako gubis vezu sa samim sobom da me to jednostavno tjera u očaj. zaista postaje besmisleno. iako si u posljednje vrijeme napravio stanoviti napredak on je beznačajan jer si sebi iznova dozvolio eksces. konacno, shvati zivot kao diverzantsku akciju. oko tebe su uglavnom neprijatelji i ono malo prijatelja i dobrih ljudi postedi vlastitih slabosti i pokusaj sebi osigurati emocionalno utociste s njima i u njima. neka ti je to na prvom mjestu kao sigurna i jedina ne prokazana baza. sve ostalo uzmi sa rezervom. i ne zaboravi, svaka pogresna procjena u zivotu diverzanta može biti fatalna. rizikuj samo kad moras. ukoliko je moguce ne vjeruj nikada. da li si sposoban za ultimativnu misiju? iskoristi sve psiholoske prednosti koje stices svojom neobuzdanom prirodom. do kada ces podnositi da gluplji budu pametniji od tebe? suti i promatraj. opazaj. ono sto primjetis zadrži za sebe. iskoristi svoje postenje za sticanje moralne snage, a ne za pravljenje ustupaka drugima. budi pametan. mudar. znas da je pobjedio onaj koji ostane na nogama do kraja. stalno si uzdrman, ali si jos uvijek na nogama. hajde, glavu gore. mozes ti to.

07.12.2007.

fashion freaks (blog osvrt)

Ne znam za druge, ali ja o tzv. visokoj modi nemam neko lijepo, a pogotovo ne visoko mišljenje, ali o tome drugi put.

Sad bih samo progovorio o silnim modnim kreatorima koji su se nakotili u posljednje vrijeme, i o brojnim sedmicama mode i modnim revijama u našoj zemlji. Sve ide tako daleko da neki od protagonista izjavljuju npr: ja sam ponosna da sam u prilici da radim kreacije visoke mode, jer sam ja umjetnica, a visoka moda je umjetnost, primjenjena umjetnost, bondovski na kraju zaključuje dotična.

Iako sam daleko od nekoga ko iole prati modne trendove, ne mogu se oteti dojmu provincijalizma i zatucanosti kojima takorekuć zrači tzv. domaća modna scena. Spomenimo samo medijske patološke laži, tipa: veliki internacionalni uspjeh našeg/naše umjetnice itd. Zvuči slično kao kad čujem da je neki naš estradni radnik uspješno završio turneju po npr. Americi. Prvo što mi pada na pamet kada čujem "turneja" jeste mnoštvo koncerata u velikim prostorima i uz golemu produkciju. Realnost je da ovi naši nesretnici uglavnom nastupaju po klubovima i diskotekama (zapravo, po kojekakvim rupama i prčvarnicama*). To je ok da se u domaćim medijima sve to ne predstavlja na bitno drugačiji način. Tako su naše modne dizajnerice i dizajneri svjetski poznati i uspješni samo u domaćim medijima i u svojim glavama. Dobro, možda i u glavama prijatelja i rodbine.

p.s. Uz izuzetak časnih izuzetaka za koje nažalost nisam čuo i koje nisam vidio, ali ne isključujem mogućnost njihovog postojanja, već ih samo (eventualno) izuzimam iz septičke jame kojoj je posvećen ovaj post.

p.p.s. Držim da ne treba pričati o fashion guruima, lažnim stilistima i ostalim prijevoznicima i isporučiocima magle, a i o drugim satelitima naše nazovi modne scene, da ne kažem industrije.

* Većina nasih proslavljenih i u pjesmama opjevanih estradnjaka nastupa u prostorima gdje je plafon visine do 3m. Mnogi od njih i u objektiima sa plafonima koji su i bitno niži.

06.12.2007.

Mars, tako blizu (astro tip)

U toku decembra Mars će biti jasno vidljiv golim okom, naročito 24. kada će i Mjesec biti pun. Ukratko, gledajte u nebo za vedrih noći. Mars će nam opet biti tako blizu za oko devet godina.

06.12.2007.

U noći punog mjeseca (privatna poruka)

Mjesečina. Srebrni mjesec pretvorio je noć u dan. Bezbrojna svjetla grada varirajući sve nijanse od bijele do žute žmirkala su u daljini. Sjetio sam se dalekog djetinjstva i jedne noći u kojoj je mjesec bio jarko narandžast. Ogroman. Bio je tako blizu da sam jasno vidio njegovu površinu, sa puno više detalja nego obično. Sjećam se da ni te kao ni ove noći nisam mogao spavati. U svakoj noći punog mjeseca osjećam se posebno, kao da će se nešto strašno važno dogoditi. I osim neispavanosti i iscrpljenosti koju osjećam narednog dana, noći punog mjeseca ni po čemu nisu neobične i drugačije od drugih. Pa, ipak, u svakoj takvoj noći kao da čekam nešto novo, jedinstveno. Tako i noćas. Sa prozora posmatram noć i zamišljam život iza svakog svjetla u ovoj noći. Dvoje mladih koji su prvi put zajedno. Rastanak koji je bio nepredvidljiv. Nasilje. Laž. Nesanicu. Dosadu. Razgovore i svađe. Nježnosti, ljubav, mržnju, samoću. Mnoga od ovih svjetala istaknute su firme nesrećnih ili nesvjesnih. Mora da se tu ispred mene nalazi i poneka sreća i bezbrižnost, pa, bar i trenutna. Koje li je od ovih svjetala zastava sreće? Volio bih znati, i sam ne znajući zašto. Možda da bih se uvjerio da sreća i sretni postoje makar kao stanje. Od ranije sam znao da je sreću moguće osjetiti kao fragment, ali rijetko ili nikad kao stanje. Pogotovo ne kao stanje koje traje. Sreću smo često dotakli ali je nikad nismo uhvatili. Pokušavam, pobjeći od pesimističnog slijeda misli...

Zamišljam da na moju pomišljenju naredbu reaguju ova svjetla u noći. Neka se ugase sva svjetla iza kojih se ne krije sreća, sad. Zamišljam koliko je ostalo upaljenih svjetala. Tama je jedva prošarana tu i tamo ponekim svjetlom. Neka se sada upale samo svjetla iza koji se krije samoća i usamljenosti ljudi, sad. Zasvijetlio je mrak bezbrojnim svjetlima. Nesrećni, sad. Opet je noć puna žižaka.

05.12.2007.

Ignorance is bliss

Not knowing something is often more comfortable than knowing it.

This proverb resembles “What you don’t know cannot hurt you.” It figures in a passage from “On a Distant Prospect of Eton College,” by the eighteenth-century English poet Thomas Gray: “Where ignorance is bliss, / ‘Tis folly to be wise.’” 
 

The New Dictionary of Cultural Literacy, Third Edition.  2002.

04.12.2007.

Svi sretni i zadovoljni (epitaf jedne političke krize)

Eto, dogovorili su se svi sa svima. Sada ćemo svi biti sretni i zadovoljni. Ponovo nasmijani i ugodno obamrli.  Blago nama.

02.12.2007.

Novi tip aktivne galaksije (ili: 46 dana kolporterstva)

Scientists unveil a class of active galactic nuclei so heavily surrounded in gas and dust that no light can escape.  Provided by NASA Goddard 

http://www.astronomy.com

In the newly discovered type of AGN, the disk and torus surrounding the black hole are so deeply obscured by gas and dust that no visible light escapes, making them very difficult to detect. This illustration shows the scene from a more distant perspective. Aurore Simonnet (Sonoma State University)

01.12.2007.

UzDah (blog poslovica)

Život se ne mjeri po tome koliko puta udahneš, već koliko puta u životu ti je zastao dah.

Navodno, Bill Robbinson.

Izvor: Pčelica Maja

BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
<< 12/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

zajedno smo skupa

posljednji zapisi

privatne poruke
na putu u nigdje
zaborav i sjecanje
dodje mi da vrisnem svoje ime
silence is sexy
11541
u sumrak dana nezavisnosti
o snijegu, tisini i cistoci
amor fati
pricam ti pricu
pomracenje uma ili opis stanja stvari
u crnoj rupi iskopanoj po vlastitoj mjeri
nota o sreci i kako je steci
pred praskozorje
opasne misli i sulude ideje
o, mozda hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj
s ovu stranu dobra i zla
momentum
idemo, svi, zajedno
obicno jutro
mi vida
samozaborav i zaboravljanje
danas
dobro jutro
uzbrdo i protiv vjetra na putu ka sreci
hic et nunc
ti svoje - oni svoje
blago tebi
recimo, cini se da
sjena i opsjena ili: treperiti ili biti
o ugrozenosti i ostalim pojavama u prirodi i drustvu
nepodnosljiva tezina postojanja
sanjati, sanjati, mozda spavati
odjeci u prazno
o zivotu i povracanju sebi
kao dah na staklu
rijeci i slova - jucer, danas, sutra
mirno more i sigurne luke
skroviste
umoran, sam
zasto?
kad sreca poljubi
super supper
a joooj
sretnost ili spretnost
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je
jos jedan lijep dan
ja jos uvijek cekam dok ti pleses
pretenciozna napomena o sreci
o ekvilibristici, tunelu i svjezem zraku
odluci se
kamen u lice
do tebe je
bliskost
udaljenost
kristalno sam
kako postajemo ono sto jesmo
krajolik konacnog
uzalud
novi pocetak
jutarnja naizgled dilema
nakon odiseje od snova do stvarnosti i nazad
sam sa samim sobom
dan poslije
posljednja stanica na putu u optimizam
blagdani, praznici, svetkovine
opusti se
haleluja
U noci punog mjeseca

FROWNLAND

My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
My spirit's made up of the ocean
And the sky 'n' the sun 'n' the moon
'n' all my eyes can see
I cannot go back to your land of gloom
Where black jagged shadows
Remind me of the coming of your doom
I want my own land
Take my hand and come with me
It's not too late for you
It's not too late for me
To find my homeland
Where a man can stand by another man
Without an ego flying
With no man lying
'n' no one dying by an earthly hand
Let the devils burn and the beggar learn
'n' the little girls that live in those old worlds
Take my kind hand
My smile is stuck
I cannot go back to your Frownland
I cannot go back to your Frownland

Don Van Vliet

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
471751

Powered by Blogger.ba