BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)

ranim jutrom sjedio sam u taksiju na putu prema aerodromu. spavao sam kratko i lose prethodne noci i bio sam pomalo konfuzan ali sretan i uzbudjen kao pred suset sa dugo zamisljanom ljepotom. Alhambra i ja danas imamo prvi randevu.

vec sam bio frustriran jer cu u granadi provesti jedva deset sati, a za palace nasrida imam kao i svi turisti samo pola sata. oduvijek sam prezirao turizam a skoro uvijek sam samo turista u obilasku. zelio bih ostati sa tom mrtvom ljepotom nasamo. da se osjetimo, da je probudim iz njenog pola milenija dugog sna. sklon sam pretjerivanu u susretu s ljepotom uvjeren da ce u mom oku i dusi postati jos ljepsa. zamisljao sam Alhambru dvorcem savrsenih mjera. za razliku od ostalih evropskih palaca ova je sagradjena sa mjerom i po mjeri covjeka.

u vrijeme kada je u ostatku evrope vladao mracni vijek, kada su ljude spaljivali s lakocom kojom se danas naplacuju kazne za pogresno parkiranje, u al-andalusu su cvjetale nauka i umjetnost. postojala je konvivencija, taj najvisi oblik humane drustvenosti. ali su samoljubivi vladari poceli brinuti svoje sebicne brige i jedan za drugim padali su gradovi al-andalusa. preko dvjesta godina nakon pada kordobe zivjela je granada, kao emirat, pa i kao drzava ogranicenog suvereniteta, ali svakako kao samodovoljna zajednica. zivjela je granada pomazuci kastiljanskim vladarima u trgovini, cak je i snabdjevala svoje buduce osvajace oruzjem i opremom u njihovim tadasnjim ratnim pohodima sve dok se iste one zvijezde koje su stoljecima posmatrane i proucavane u Alhambri i diljem al-andalusa nisu poklopile i na isto mjesto dovele nezaustavljive u svojim ambicijama kastiljansku kraljicu izabelu prvu i aragonskog kralja ferdinanda drugog sa jedne strane i nesposobnog emira, sultana, muhameda dvanaestog sa druge strane. nakon tridesetak dana opsade, relativno lako, grad je predao mohamed izabeli i ferdinandu. kraj 777 godina duge maorske vladavine i zavrsetak reconquista-e iberijskog poluotoka sve u jednom danu - drugog januara 1492. sporazumom iz Alhambre muslimanima je bilo dozvoljeno da ostanu zivjeti u granadi slobodno prakticirajuci svoju vjeru i obicaje.

dolaskom katolickog kralja i kraljice odmah su stradali jevreji a nedugo zatim i muslimani jer svecenici nisu bili zadovoljni napretkom u sirenju katolicanstva i pokrstavanjem. ubrzo su stvari otisle tako daleko da cak ni konvertiti nisu mogli prosperirati. cak i danas na jelovniku kao nacionalno jelo stoji iberijski prsut. naime katolici su u pogromu jevreja i muslimana janetinu zamijenili svinjetinom kako ne bi bilo nesporazuma, a konvertiti su bili prinudjeni da ispred svojih kuca vjesaju svinjske butove kako bi pokazali da su zaista promijenili vjeru.

u granadu sam sletio i odmah po dolasku u grad nabasao na prekrasnu katedralu koja mi nije bila zanimljiva s obzirom na cilj moga putovanja. u Alhambru sam usao na vrata iznad kojih je dodan neki krscanski motiv figuralne umjetnosti i jos je samo fatmina ruka odavala porijeklo graditelja i cuvala Alhambru od nevolja i uroka. s obzirom da su sve dzamije u granadi porusene ili pretvorene u crkve ovaj mali detalj me nije previse uznemirio. bizarnije izgledaju medaljoni u bivsoj crkvi, i bivsoj dzamiji, aya sofia, mada joj cetiri dodana minareta dobro stoje. onda je pocelo lutanje jer tek od dva sata sam mogao uci u palace nasrida, generalife i alkazab. bio sam zbunjen i nespreman na svaki moguci nacin. obisao sam poluzainteresiran, inace predivnu, palacu charlesa petog, i pogledom izdaleka obisao crkvu koja se nalazila tik do tog dvorca a sve u srcu Alhambre.

napokon sam, tacno u dva sata, usao u palace nasrida. cak ni izabela nije ostala ravnodusna prema ovoj ljepoti pa je zbog te svoje ljepota Alhambra i prezivjela, na kraju je kastiljanska kraljica i svoje posljednje pocivaliste pronasla upravo na tom mjestu. zapustena kroz vijekove, Alhambra je najvise stradala za vrijeme francuske vladavine, mnogi djelovi su u to vrijeme jednosavno unisteni. ipak, ni oronulost ne uspijeva sakriti njenu ljepotu i sklad. savrseni vrtovi iako usred zime samo najavljuju boje i mirise koje proljece sa sobom donosi. nemust je svaki jezik koji pokusa opisati ovu ljepotu i osjecaj za mjeru graditeljskog genija. ono sto se osjeca na svakom koraku je mir. metafizicka tisina usudio bih se reci. famozne arabeske, verande i terase, bazeni sa mirnom vodom u kojoj se zrcale fasade. odmah do alhambre nalazi se kao sastavni dio kompleksa generalife, vrtovi-labirinti, stepenice koje su dio genijalnog sistema navodnjavanja, i opet bazeni sa mirnom vodom kojima su nasljednici Alhambre dodali vodoskoke koji remete savrsen mir i bole usi kao trn oko.

alkazab, fortifikacijski kompleks otkriva vojni genij graditelja, Alhambra je okruzena brojnim kulama, ali je alcazab sam za sebe savrsen sistem utvrda i kula koji je osmiljen tako da bude neosvojiv. tu svoju funkciju je ispunio do kraja, jer Alhambra nikada nije osvojena vec predata.

dan sam zavrsio odlicnom vecerom gledajuci generalife i el albayzin koji su potkraj dana spektakularno obasjani suncem. nekoliko sati kasnije ispostavilo se da sam se otrovao hranom koju sam pojeo na toj veceri. po povratku u barcelonu prezivio sam strasnu noc i citav naredni dan sam proveo u hotelskoj sobi bolujuci. moja zal za sjajnim i slavnim vremenima Alhambre pretvorila se u pravu fizicku bol.

nista me nije moglo pripremiti na susret sa granadom i Alhambrom - nista osim ovog prvog susreta. prije ili kasnije vratit cu se ovoj nezaboravnoj i nedosanjanoj ljepoti.

ne mogu spavati. nista neobicno za neurastenicnu osobu kakav sam od mladosti, mozda od vremena kada sam poceo slutiti ono sto vec neko vrijeme pouzdano znam - svijet je besmislen i nepravedan i osim umjetnosti i ljubavi ne postoji nista vrijedno zivljenja. umoran od besmisla i nepravde. toliko sam umoran od ljudske gluposti i pokvarenosti da ne mogu spavati. paradoks.

juce sam stigao u barcelonu, a sinoc sam sanjao glenna goulda kako izvodi goldberg varijacije, a zapravo svira dobro ugodjeni klavir. tiho se pobunih prijatelju: ovo nisu goldberg varijacije, a on ce: eto ti znas a gould ne zna. naravno da glenn zna, ali se zabunio, ovo sto svira je dobro ugodjeni klavir! dosapnuh glasnije se buneci. a onda je sve nestalo, i glenn i prijatelj i svi ostali cijeg prisustva i nisam bio svjestan. ostao sam samo ja i muzika. sada sam cuo komad pod imenom aria - goldberg varijacije. paradoks, pomislih.

kako sad ovo? bio sam siguran da sam trenutak ranije sa prijateljem slusao dobro ugodjeni klavir. nebitno. mozda sam samo sanjao sve ovo. citav prizor. nastavio sam uzivati u taktovima arije. gould je klavirista koji je svojim interpretacijama Bacha postigao savrsen balans onoga sto se u umjetnosti skoro pa medjusobno iskljucuje - filigranska preciznost i neopisiva ljepota. svaka nota padala je savrseno lijepo. osjecao sam griznju savjesti zbog trenutka u kojem sam sam uzivao - nije mi trebao svjedok. zelio sam da i neko drugi cuje i dozivi ovu muziku, da svi cuju. medjutim, bio sam u svom snu sam.

sad dok ovo pisem nisam ni blizu sna. sa ocima na vrh glave tipkam ove redove i ne mogu se smiriti. sasvim slucajno, kao sto se mnoge dobre stvari desavaju, sutra cu biti u prilici da konacno vidim ono sto sanjam vec dugo, predugo. mnogo je ljepote u ovom ruznom svijetu. mnogo je snova i skoro isto toliko razocaranja.

nije me strah da cu se razocarati. strah me samo da zbog ove nesanice necu ustati na vrijeme i na javi zapoceti predivan san. ne moze biti preuvelicana ta ljepota kojoj se unaprijed radujem. niko nije ostao razocaran kada mu se taj san pretvorio u javu. valjda necu ni ja. sigurno necu.

samo ako se probudim na vrijeme moci cu sanjati. a sad - ne mogu spavati.

godina je prosla podsjecajuci nas jos jednom na sav moguci besmisao zivota. bila dobra ili losa ova je godina bila jadna jer smo napravili jos nekoliko koraka prema dolje, vracajuci se u mrak podruma stvarnosti kojoj izgleda ne mozemo umaci ni na koji nacin. svakodnevna intersubjektivna povrsnost temeljena na samodopadljivosti i neumornim pokusajima da se bar sebi samima zamazu oci i ubjedi se da je svijet dobar, bas kao i nas zivot, onoliko koliko drugi misle da je tako. umjesto zivota drugdje, zivjeti za druge je ocito izvor nemale satisfakcije.

cekajuci da se svijet promijeni cekamo promjenu covjeka. godine prolaze generacije odlaze a promjene ne dolaze. kada je rijec o covjeku, o nama samima, pravilo je da se covjek uglavnom mijenja nagore, a skoro nikada nabolje. perspektivna je jasna u toj mjeri da iscezava sa horizonta. u igri crnog i bijelog, pesimizma i optimizma, balans je temeljni zakon, bas kao i u zivotu kada pokusavamo dosegnuti kakav-takav smisao bilo cega. balans crnog i bijelog nudi sivilo u cijoj sjeni bolje prolazi pesimizam i crnilo nego nada u bolje sutra. nada u bolje sutra i ljubav, i neko tehnicko pomagalo koje koristimo za a ne protiv sebe i svoje slobode, mozda je sve dobro cemu se uopste ima smisla nadati, mozda upravo onako i onoliko koliko je dobro voljeti, pararezonski, mimo svijeta, protiv neba i zemlje, u ime ljubavi. jer nebo i zemlja su bez ljubavi u fatalnom nesuglasju a covjek treba teziti harmoniji na svakom mogucem planu u sirokom dijapozonu izmedju pojedinacnog i opsteg.

kada nam podjednako budu vazne istina i pravda kao sto su nam vazne brojne efemerne pojave i ciljevi onda ce ovaj svijet biti blize isitini i sa vise pravicnosti, do tada zivotinjarit cemo imitirajuci zivot u svoj njegovoj raskosi, ziveci oslobodjeni bilo kakvog smisla ili cilja.

na kraju, nedavno sam ponovo gledao film "godina opasnog zivljenja" i od tada me skoro pa opsjeda jedna intelektualna naizgled aporija, koja se moze formulisati kao dilema: da li ima smisla pomoci malo nekome konkretnom ukoliko ne mozemo pomoci svima kojima je pomoc potrebna? ne vjerujem da ce novcic koji damo profesionalnom prosjaku bila sta u kosmosu promijeniti, ali mislim da nema nikakve svrhe razmisljati o dobrim djelima ukoliko ne pokusamo pomoci onome kojemu je pomoc potrebna i to tako da mi sami imamo rjesenje. i dalje jedna veca papirna novcanica moze promijeniti neciji zivot i preusmjeriti ga na nacin koji ce dovesti to trajnog boljitka. u najmanju ruku moze popraviti jedan los dan i vratiti nadu u bolje sutra kao i sansu za opstanak istine i pravde.

na kraju konca svi mi zivimo samo jedan dan, ovaj danasnji, cak i ako se ta mogucnost vise hiljada puta reprizira ipak je vazno samo ovo danas, kao sto je jucer bilo vazno jucer i kao sto ce sutra biti vazno sutra. sadasnjost danasnjeg dana je sve vrijeme koje cemo ikada imati i zato je uljepsati nekome jedan dan neprocjenjivo. zato ne slavim novu godinu, ne znam da li ikada jesam. sretan sam u onim rijetkim trenucima kada za srecu imam razlog. pametnom je covjeku kao i budali nova godina svaki dan.

"grad bez ljubavi sumrak ideja lose vibracije u mojoj glavi dolje na ulici koraci u tami mozgovne vijuge secu svoje pse"
B. S.

"Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo. " ... ... ... "Ako je ponekad tužan, to je zato što se sjeća sebe željenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. "
M.S.

ima li uopste smisla razmisljati i pisati o drustveno-politickoj situaciji u Bosni i Hercegovini? kola strmoglavo jure utabanom stranputicom i cini se da je nevjerovatno tesko pokrenuti stvari nabolje i zaustaviti negativne trendove i tendencije. kako prezivjeti akutnu neuralgiju izazvanu situacijom koju ni gluh ni slijep ne bi mogli ignorisati? samo svakodnevne obaveze i kupanje u moru umjetnosti pruzaju nadu da ce se ostati pri zdravom razumu i da se necemo okliznuti sada dok balansiramo na rubu pameti. iz nekog razloga ne mogu si reci: sta te se tice to ludilo?! nisam ljubitelj staklenog zvona, prefiram kristalne kugle i murano kuce. spavati, spavati. mozda prespavati.