raoui (blog mindset)
 |
Otvori blog |  |
"Come, come again, whoever you are, come! Heathen, fire worshipper or idolatrous, come! Come even if you broke your penitence a hundred times, Ours is the portal of hope, come as you are."
pozeljeh se sakriti u tisini bloga moga. jer blog je moja proza i moja poza. moja drama i androidna dama. tisina skriva mogucnosti i za vrisak i za sapat, za sretan put snova na sljedeci sprat. i svugdje oko mene je mali veliki rat u kojem nikom niko nije brat dok svi su braca poderanih gaca.
tisina spremna i za plac i za trac.
siguran sam sakriven u tisini.
Slika: Paul Signac, Dimanche
ponoc je prosla. rano ujutro odlazim iz grada antakya u hatayu. posljednja cetiri dana proveo sam putujuci duz tursko-sirijske granice obilazeci izbjeglicke kampove. sretan sam da sam imao priliku vidjeti sve sto sam vidio iako sam vidio ogromnu nesrecu ljudi koji se jos uvijek nisu prestali smijati, mada sam vidio i neke koji sasvim sigurno nikada vise nece biti sretni. razruseni zivoti. vecina ih je dosla u tursku bez da su ponijeli bilo sta sa sobom. sjetio sam se zasto sam kao dvadesetinestogodisnjak radije izabrao mogucnost da bilo kojeg trenutka bilo kojeg dana sretnem kursum ili geler nego da zivim istrgnut iz korijena i presadjen negdje gdje ne pripadam u nadi da cu cvasti bez sunca i bez vode. ali to u ovom trenutku nije vazno.
juce, sam se vratio u yayladagi, potpuno neplanski vozeci iz reyhanlija jer smo dobili obavijest da je jedan lokalni pjevac i krijumcar nakon sto je pusten iz zatvora prebjegao u tursku i da je na putu za yayladagi. Z je bio od pocetka u deficitu sa materijalom potrebnim za seriju portreta izbjeglica koje je trebao uraditit za francuski le monde, i eventualno pokusati uraditi video prilog. ulazak u kampove je strogo zabranjen novinarima a narocito fotografima, tako da smo zahvaljujuci dolasku erdogana u kamp u kilisu bili u prilici uci bar u taj kamp. inace smo radili u neposrednoj blizini kampova ili smo isli u posjetu izbjeglicama koje zive u privatnom smjestaju kao sto je bio slucaj u reyhanliju.
nakon sto nam je nas fikser Mahmoud javio za pjevaca tek pustenog iz zatvora odlucili smo vratiti se u yayladagi u kojem smo vec prvog dana zamalo uhapseni jer smo htjeli prokrijumcariti opremu u kamp a onda pokusati uci kao posjetioci. plan se pokazao krajnje naivan ali jednostavno smo morali poslusati fiksera, jer on zna - mi ne znamo.
nakon sto smo sreli pjevaca, Z je fotografirao njegovog brata umjesto njega, a njega smo snimili u interpretaciji njegove poeme. dobro je pjevao, ali je isto kao i njegov brat izgledao kao krijumcar i probisvijet a ne kao pjesnik i pjevac, zapravo ni nalik umjUetniku. mozda ga je zivot natjerao da bude ono sto zivot hoce a ne sto bi on zelio. kakogod. u toku foto, video i audio sesije saznali smo da ce ispred ulaza u kamp biti organizirani protesti. bilo je zanimljivo snimiti i demonstracije kao dogadjaj.
u toj opstoj gunguli u kojoj se desavao i svojevrsni igrokaz u kojem su sa plasticnim puskama ubijani civili, a sve su to na autentican nacin izvele same izbjeglice, prisla mi je jedna djevojcica. nakon sto sam je fotografirao, kao amater, naravno, i to dok sam snimao zvuk potreban za video, poklonila mi je osim osmijeha princeze i narandzu. vec sam njen pogled mi je bio dovoljan da pomjeri osovinu moga bica, a osmijeh me je razoruzao i na neki nacin ponizio jer je to bio divan osmijeh sretnog djeteta, koje zapravo nema nikakvu buducnost, a kada mi je pruzila narandzu vise nista nije ostalo od mene. postao sam malen i nistavan. beznacajan pred bicem vecim od mene. njena humanost je bila porazavajuca. svi moji problemi i nedace, kojih kao i svako drugi imam vise nego previse, su izgledali kao pateticno prenemaganje, i njihov je jedini znacaj bio sto su bili moji problemi. ali pred mene je stala djevojcica, naivna i bezgresna, djevojcica kojoj je zivot, personificiran u diktatoru i zlocincu asadu, uzeo sve ucinivsi joj kosmicku nepravdu. ali nju zlo nije ucinilo zlom. odrzala mi je lekciju, izgovorila koan, ali nisam dozivio prosvijetljenje vec bol koja i sada dok ovo pisem traje. nisam sasvim siguran sta mi se zapravo desilo. znam da sam bio totalno zbunjen. nisam se snasao. nisam se cak sjetio ni da pitam kako joj je ime. u guzvi sam je trazio pogledom a ona se nekoliko puta pojavljivala ocigledno trazeci me i pronalazeci. na kraju sam otisao. morali smo dalje. vozio sam auto koje je vozilo mene, potpuno odsutan pokusavao sam da se saberem i da se dozovem. sjetio sam se da pitam Mahmouda da li mozda zna kako se zove. srecom, znao je njeno ime.
rekao je da se zove Ruba. 
blog je moje svjetlo i moja tama.
nakon svih ovih godina shvatio sam da ovako pusto virtualno mjesto zapravo nudi sve sto sam oduvijek zelio - pisati samom sebi. dovesti u jezik za sebe ono sto mnijem, snijem i od sebe samog krijem. izvesti na svjetlo iz dubokog mraka podsvijesti i nesvijesti ono sto me tjera iz dana u noc.
sada kada su tzv. drustvene mreze popularna okupljalista, blog je kao stara poluprazna kafana u kojoj stare musterije imaju svoje mjesto. internet dnevnik je genijalna stvar narocito ako moze biti ono sto je blogger danas - svratiste za zalutale na google pretrazivacu, slucajne prolaznike i putnike namjernike.
pisem samom sebi javno a bez straha od stalkera i njima slicnih sve i da pohode moju jedinu trajnu virtualnu adresu. okruzen zidom cutnje bez refleksije pisac internet dnevnika - bloga - moze sacuvati autenticnost i narociti intelektualni autizam koji je neophodan da bi covjek sacuvao za mentalnu higijenu presudan proces netaknutim - mijenjati se ali samo u odnosu na samog sebe, ne i u odnosu na druge. jer uz uglavnom povrsne, nezanimljive i, rijecju, suvisne komentare covjek nuzno htio ili ne pada u odredjenoj mjeri pod uticaj istih. cak i u slucaju da se greskom ili pukim slucajem desi da neko napise neku opasku u duhu i smislu onoga sto komentarise, i cak i da je taj prilog na ovaj ili onaj nacin konstruktivan, to ipak utice na daljnje putovanje, pa cak i da je lutanje, vlastitim intelektualnim lavirintom u kojem putnik budna oka moze ugledati sto cuda, jer je skoro svako cudo na tom putu dragocjenije od izlaza koji nije zapravo ni vazan. vazan je sam put. vazno je putovati.
putovati svojim unutrasnjim svijetom. mozda to moze nekome izvana izgledati kao zivot vodozemca u terariju, ali i u tom slucaju nije bitno. skoro pa nimalo je vazno za tog vodozemca kako drugima izgleda sve dok to sto vidi neko drugi ne dopire do njega. on zivi svoj vijek bez ocekivanja da ce biti shvacen, prihvacen ili nesto trece, nesto vece i sve dok to tako protice i tece nista mu se ne namece jer je savrseno sam sa samim sobom.
ako razmislim dobro, i jos jednom bolje, znam da je to najvaznije, dok je sve drugo sekundarno ili manje bitno. zato sam odlucio hitno, posvetiti se sebi samom da ostane za mene trag moj da se mogu ponovo naci kad se sljedeci put izgubim bludeci lavirintom svoga bica u traganju za svim onim divnim i zavodljivim stvarima koje ne postojem, sto ih ne cini manje stvarnim - sve dok o njima mislim i dok ih trazim one za mene jesu.
zaista je divno pisati samom sebi jer covjek ne vodi konto o tome da li je bio dovoljno jasan, da li je na vaznim mjestima bio precizan. meni samom je posve jasno sta sam napisao i uvezi sa cim i na sta se napisano odnosilo. nemam straha da li ce neko dokuciti ili pogoditi na sta aludiram i o cemu zapravo pricam. saljivi pasazi ce uvijek biti nepogresivo duhoviti i nijedan nece biti docekan blaziranim izrazom ili tupoumnim komentarom. savrseno!
cini se kao validna deviza da je svijet lijep ukoliko otkrijes njegovu ljepsu stranu, a odavno znam da je razroki francuz mozda bio slabovidan ali je nepogresivo opazio da su pakao drugi. i tako u svom nebeskom kraljevstvu na zemlji mogu nizati partije do mile volje, referirati na sta pozelim bez bojazni da cu ostati neshvacen. a sto je najljepse od svega ne moram svoje pismo, niti jedno slovo, prilagodjavati bilo kojem zamisljenom, pretpostavljenom, virtualnom citatelju, jer pisem samo samom sebi. ali to sam vec rekao.
kasno je. hipnos mi je otskrinuo vrata svoga carstva i ja kroz uzani prolaz vidim krasan prizor sa druge strane - sebe bez vlastitosti i bez ega i super-ega - samo svoj id entitet kako bludi sarenim krajolikom. srecem slicne sebi i sve one za koje sam mislio da postoje na ovom svijetu a skoro nikada ili vrlo rijetko sam ih sreo. velike ljude koji mi pomazu da postanem i ostanem i sam velik. ljude cija sirina bica obavezuje i moju malenkost da budem sirok kao more spreman prihvatiti svaku ideju kao ladju i pustiti je da slobodno plovi klizeci prema zeljenoj destinaciji, bez kormilara i kompasa, nosena samo strujom u poznatom pravcu koji ja sam treba tek da otkrijem.
prekasno je da se vratim. presao sam prag i hipnos razvlaci svoje lice u siroki osmijeh docekujuci me u svom domu. osjecam da sam dobrodosao u kucu svjetla sakrivajuci se od mraka dana danasnjeg. masem vam i laku noc zelim dok se tiho zatvaraju vrata.
28.09.2010.
pokojniku nema ko da pise (ad hoc blog)
blogger je out vec neko vrijeme, i to je vise nego ocito. mozda je i dalje najposjecenija internet adresa u Bosni i Hercegovini, ali se vise bilo sta bitno na bloggeru ne desava. tu i tamo neko nesto zanimljivo objavi ali sve u svemu beskrajno je dosadan.
sustina bloggera je oduvijek bila, bar za mene, komunikacija. iako ne ostavljam komentare vec neko vrijeme, drzim da nisam sasvim virtualno asocijalan. jasno, ucestvovanje u virtualnim drustvenim aktivnostima nije sipanje ili pisanje (sta cu? volim anagrame!) infantilnih komentara.
za mene, bijeda bloggera se danas najbolje zrcali u cinjenici da vise nemam skoro pa nimalo volje da bilo sta na ovom mjestu kazem. mozda i zato sto odavno nema skoro nista zanimljivo procitati.
Objavio/la kolporter u 14:36, 4 komentar(a), print, #
6. april, dan pobjede nad fasizmom i prvi dan slobode Grada Sarajeva nakon 4 godine okupacije fasisticke njemacke i domacih izdajnika. Dan Grada Sarajeva je izabran za pocetak brutalne agresije i opsade Sarajeva. fasizam je ustao iz groba i krenuo svom zestinom na Grad Sarajevo i njegove stanovnike. u toku kravave opsade Sarajeva srbo-cetnicke paravojne formacije su koristile sva njima dostupna sredstva da ubiju sto vise djece i odraslih. epilog je zastrasujuca brojka od 11541 ubijenih, od kojih je preko 600 djece. ranjenih je bilo nekoliko puta vise, razaranje i psiholoske posljedice na zivote prezivjelih niko nije izracunao.
Sarajevo je kako tako prezivjelo, i svi mi koji smo prezivjeli, i koji smo branili svoje ulice duzni smo se sjecati onih koji su ubijeni, ako nista drugo jer niko od nas prezivjelih, ili je prikladnije reci promasenih, nije 11542. bila je to pirova pobjeda ali ipak pobjeda nad fasizmom, i Sarajevo je opet prezivjelo, iako tesko ranjeno, osakaceno.
nazalost, mnogi gradovi u toku barbarske agresije nisu bili te sudbine. gdje su usle srbo-cetnicke horde tu su bili logori, masovne egzekucije, silovanja, i kakva sve ne zvjerstva nad neduznima. danas cujemo da su se svetili ustasama i/ili turcima. ne znam ni za jedan slucaj ubijenog ustase ili turcina u periodu 1992. - 1995. propaganda i specijalni rat protiv Bosne i Hercegovine nikada nisu prestali - jos uvijek traje rat koji se protiv ove zemlje uspjesno vodi, samo sto se vise ne puca sa brda, vec sa portala, facebooka, i ostalih javnih (imam potrebu napisati: sanitarnih) lokacija.
djeneral nam je razvukao pamet i ta razvucena pamet puca po svim savovima nesposobna da pojmi razmjere mrznje i neprijateljstava kojima smo i danas okruzeni, cak i nakon genocida koji se sprovodio sistematicno i sa punom svjescu i voljom da se pobiju svi koji nisu srbi, cak i oni srbi koji ne ubijaju i ne mrze druge.
danas Branioci Sarajeva nisu nikome bitni, cak ni sebi samima. danas oni koji su dali svoje zivote da u Sarajevu ne bude ubijeno 11542 ili puno vise neduznih presucuju svoje herojstvo (heroj je svako ko se skoro pa goloruk borio za slobodu i prezivio).
danas smo svi mi, koji smo promaseni, nijemi svjedoci i spomenici pobjede nad fasizmom u periodu 1992. - 1995. umjesto da budemo ponosni i hodamo visokog uzdignutog cela cekamo da nas proglase krivima jer smo prezivjeli i jer smo svjedoci i zivi spomenici.
sjecanje, za mene, nije stvar izbora. kao ni za sve one koji su voljeli nekoga od 11541. moram se sjecati da ne bih zaboravio, jer moram pamtiti da bih jednog dana oprostio. "jer onaj koji oprosti je najveci".
dan oprosta je daleko. oni koji su ubijali ne osjecaju grizu savjesti niti bilo kakvo kajanje, vec samo zal sto 11541 nije 111541. zato ja koji nisam 11542 zelim da se sjecam, ali se istovremeno pitam za koga i zbog cega su poginuli moji saborci braneci svoj Grad. pitam se jer znam da sam ja prezivio a oni nisu. pitam se jer sam sa ljiljanima na remenu i u srcu odbranio bar sebe, a oni eto cini se kao da nisu dobili nista a izgubili su sve.
branioci kojih je ubijeno puno manje nego civila ginuli su podjenako i kao civili i kao vojnici u borbi. ubijali su ih, i kada nisu bili na liniji odbrane Grada, u krevetima, na ulicama i gdje su god stigli.
sve ovo pisem jer osjecam kao da su mi ti mrtvi blizi nego zivi sa kojima dijelim ovaj Grad i Bosnu i Hercegovinu. mozda zato sto je smrt neoboriva cinjenica, konacna i porazavajuca. ponekad mislim da je smrt nagrada jer ne moraju da gledaju sav jad i bijedu i ponizenje koje danas zivimo.
cijeli svijet je lezerno posmatrao kako nas ubijaju cekajuci valjda da nas sve ili dovoljno pobiju. medjutim i svirepi psihijatar i svi ostali su zaboravili da je macka jaca i hrabrija od psa kad je ovaj satjera u cosak. tako smo se odbranili - braneci svoje kuce u strahu da nas ne ubiju. kao macke stjerane u coskove, da bi danas gledali kako misevi kolo vode a psi i dalje oko kuce hodaju.
11541
prolazim kasno nocas ispred Parlamenta Bosne i Hercegovine i posmatram bivse borce kako su zalegli u znak protesta. spavaju. poredani jedan pored drugog u vrecama za spavanje. jos se jasno sjecam kako je spavati na otvorenom u vreci za spavanje, vrlo slicnoj vreci kao sto su one ispred Parlamenta. nocas je bitno bolje, ne puca i niko ne kani nikoga ubiti, pogotovo ne na spavanju. napredovalo se za ovih pa skoro tacno dvadeset godina borbe za nista. jer smo se borili za istinu i pravdu. a ni istinu ni pravdu nismo izborili. imamo samo mir, ali ne i slobodu. ukoliko sloboda nije biti slobodan otici negdje ili imati malo vise od spavaca ispred Parlamenta. prije dvadeset godina su protestanti na istom ovom mjestu stajali, a danas leze. nisu to nikakvi zmajevi nego oronuli veterani kojima nista pametnije nije preostalo nego da legnu i u doboki i crni san utonu. i to je borba. za njih izgleda jedina moguca. ubogo je njihovo vitesko kljuse a ni maca niti koplja nemaju. imaju samo sebe a oni sami nista ne vrijede. nadam se da lekciju naucenu u ratu nisu i nece zaboraviti - zajedno su jaci ma kako slabi bili. presli smo dug put do nicega. laku noc pameti, iako znam da odavno nisi budna.
u isto vrijeme na skoro pa istom mjestu ili da budemo precizniji vrlo blizu, jedan bivsi borac, sada vec i zvanicno bivsi, zavrsio je, ponizen i namagarcen, svoju skoro pa cetrdesetosmocasovnu borbu sa vlastitom savjescu. borba je bila zestoka i kratka. jucer je ustao, danas vec cucnuo, a sutra vec zalegao. kao i oni borci ispred parlamenta. s tom razlikom da je to njihov vid borbe a njegov je cin zalijeganja cin kapitulacije, odn. konacnog zavrsetka borbe.
cesto cujem kako se prica a pricao sam i sam u sta se to SDP pretvara, jos od odlaska Nijaza Durakovica, a u posljednje vrijeme sve cesce. nakon epizoda i konacnog sramnog raspleta sa Emirom Suljagicem i zeljkom komsicem mozemo samo govoriti o tome u sta se SDP pretvorio - u monstruma, zastrasujuceg parapolitickog mutanta. da se razumijemo, zeljka komsica nikada nisam smatrao intelektualcem i politicarem velikog formata, ali je bio simbol cestitosti na domacoj politickoj sceni a sto je jos vaznije simbol jedne ideje. znam i da je na poziciji na kojoj ne moze previse toga napraviti samostalno, tako da nije ni cudo sto je Emir Suljagic uradio vise na reformi obrazovnog sistema za godinu (pri tome ovaj put uopste ne mislim na neuspjeli pokusaj da se izbaci iz prosjeka opsteg uspjeha ocjena za vjeronauk, a ne da se isti ukine kao sto su mu "vjernici" maligno spocitavali, vec na citav niz drugih konkretnih akcija) nego zeljko komsic za pet u svojoj domeni.
naravno, sustinska razlika je u tome sto je Emir Suljagic castan i sa dovoljno samopostovanja pa nije anonimno poslao metak nekom iz islamske zajednice ili cericu osobno sa porukom: okani se politckog zivota ili ce te stici ruka pravednika ciji je posao da to bude. niti je po svaku cijenu zelio ostati na polozaju i u stranci. otisao je a svi koji ga nisu podrzali iz SDP-a, a nije iskreno i javno koliko mi je poznato skoro pa niko, su prodane duse. dakle svi. ukljucujuci i zeljka komsica koji je poslusao glas savjesti i vrisnuo, a onda je sam sebe zadavio kao zmiju. i ne bi to bio problem da on nije kako sam vec rekao simbol, a ne neki konkretan politicar. smrt jedne od nekoliko rijetkih pozitivnih persona na politickoj sceni, i ideje da je moguce biti posten i politicar u isto vrijeme je golem, pregolem gubitak. jer mnogima je bio slamka u politckom mulju. infinitezimalna nada da se moze izaci iz gliba i osloboditi mraka i totalitarizma kojem sve politicke partije koje su bile ili su sada na vlasti teze u ime naroda i u ime demokratije. u ime vjere i nacije - korupciju, pronevjere, manipulacije i klasicne otimacine da i ne spominjem.
sada vec zeljko moze da odahne, mozda cak i tesko uzdahne. u svakom slucaju neka se pokusa malo odmoriti. neka ode na koncert gorana bregovica i neka uz zvuke truba i leskovackog urnebesa u muzickom izdanju razmislja o svojim saborcima, o svojoj izgubljenoj mladosti i hrabrosti, mozda se sjeti i onih boraca sto spavaju pred Parlamentom, u vrecama za spavanje. dok oni budu zivi u vrecama on neka sa stranackim kolegama sjedi na stolici za veoma vazne osobe, a takvih veoma vaznih ce sto dzabe sto za pedeseta maraka biti barem hiljadu u zetri, puno vise nego spavaca ispred Parlamenta. to je saldo. to je epilog. i zlatni ljiljan na koncertu gorana bregovica krajem marta 2012.
pitam se hocu li mu halaliti? halalosum.
ne znam da li cu izaci na sljedece izbore jer ne znam da li cu imati za koga glasati. ali jedno sigurno znam - ako izadjem na izbore za koga necu glasati. necu glasati za SDP a glasao sam u zadnjih preko dvadeset godina i previse puta. necu i to upravo zbog principa. iako sam uvijek glasao za najmanje lose u skladu sa vlastitom procjenom, za SDP necu jer njima principi nisu vazni, a meni jesu. kada su usli u koaliciju tzv. platforme sve se dalo naslutiti. ali se moglo opravdati cinjenicom da se zeli uci u vlast kako bi se moglo nesto konkretno uraditi.
znam da komsicu, a pogotovu SDP-u moj glas ne znaci previse. ali meni znaci. mozda komsicu ne znaci nista ni to sto mu jedan ili vise boraca nece vise nikada dati svoj glas, ali njima je on znacio mnogo. ali sada vise ne.
"Bosnia doesn't need peace, Bosnia needs freedom."
Zaim Imamovic Commander of Gorazde
prazan dan ispunjen sjecanjima na zaboravljeno vrijeme. nista narocito lijepo oko mene i u meni osim zadovoljstva cinjenicom opstanka. sa suncem u lice koracao sam ulicama Sarajeva evocirajuci uspomene. pateticno.
zivot ide dalje hraneci se podjenako istinom kao i nepravdom i lazima. vrijeme se zaustavilo i zauvijek stalo. nepoznati ljudi na poznatim mjestima - mora da sam jedino ja ovdje stranac. kao covjek iz nekog drugog, dalekog i nepoznatog, vremena.
sigurno zasticen umisljenom anonimnoscu vlastite egzistencije gledao sam davno iscezle slike, slusajuci rijeci bez glasa trazio sam svjetlo u tami dana. nisam ga nasao.
nastavljam svoje lutanje bespucem besmisla vjerujuci u svoju vjeru u nadu, koja je danas jos samo ideja dobrog, apstraktna i bezimena.
dan nezavisnosti nikako da svane.
zavisimo od svakoga i svacega osim o sebi samima.
zivimo u vrijeme zaboravljenih heroja.
zivimo vjecni intermeco i statiramo u vlastitoj sudbini.
Bosanci i Hercegovci svih enklava - ujedinite se!
izgubljeni u proslosti, u sadasnjosti iscezavamo za buducnost.
danas nam donosi juce, a sutra - danas.
pokusavamo dokuciti smisao kao pas vlastiti rep.
volio bih da se ima sta proslaviti iako se ima ponesto i cestitati. naprimjer, elementarno prezivljavanje. a ko je jos zadrzao i zdrav razum jos je i dobro prosao. mogu nam samo pozeljeti svima sto vecu nezavisnost od svega osim od samih sebe.
